Umjetnost u izmijenjenoj stvarnosti: pisanje pod utjecajem *

*Ovaj tekst ne promovira upotrebu alkohola, droga ili bilo kojih drugih opojnih supstanci. Svrha sadržaja isključivo je istražiti kulturne i književne fenomene povezane s kreativnim procesom, bez poticanja ili romantiziranja konzumacije psihoaktivnih tvari.

**Ako se vi ili netko vama blizak suočavate s problemom ovisnosti, autorica vas ohrabruje da potražite pomoć. U vašoj lokalnoj zajednici postoje organizacije koji vam mogu pružiti podršku i savjetovanje. Niste sam⁞e – pomoć je dostupna!

Ne piše se vještim prstima koji lupkaju po tastaturi; piše se umom – a on je zanimljiva igračka koju se može podražiti na različite načine. Neka od najosebujijih književnih ostvarenja možda nikada ne bi nastala bez izmijenjenih stanja svijesti njihovih autor⁞ica. 

Od plemenskih okupljanja i usmene književnosti prenošene uz oganj, preko poetičnog, pustolovnog, a ponekad i mračnog srednjovjekovlja, pa sve do eksperimentalnih, hibridnih ostvarenja avangarde – umjetnic⁞e su stoljećima istraživale granice spoznaje, pronalazeći inspiraciju u opasnim i jednako neodoljivim tvarima koja su im otvarala vrata nepoznatih svjetova. 

Je li pisanje pod utjecajem bijeg, privremeno rješenje kreativne blokade, sredstvo za oslobađanje nesvjesnog ili legitimna metoda rada? Kako su izmijenjena stanja svijesti oblikovala pisanu riječ – i što nam to otkriva o književnoj umjetnosti i konzumaciji? 

Simbioza umjetnosti s drogom, alkoholom ili lijekovima kod nekih je književnika⁞ca neosporna činjenica (čak i presudni dio umjetničkog identiteta!), dok nas za druge zapanjuje otkriće da su njihova djela oblikovana pod utjecajem psihoaktivnih tvari. Među prvima ponajviše se ističu književni boemi s kraja dvadesetog stoljeća, neumorni istraživači podzemlja koji su dane provodili uz jeftinu cugu, cigarete i noći ispunjene polemikama o smislu života i naravi umjetnosti. 

Iako danas svaka kavana ima svog bonvivana s čašom viskija, u kratkoj ćemo digresiji nepomenuti da je ovo piće u srednjem vijeku imalo gotovo mističan status – naziv mu dolazi od galske fraze koja znači "voda života", pa je viski bio povezan s alkemijom, ljekovitim praksama te magijskim i okultnim obredima. No, suvremeni mistici, književni odrpanci, ne tragaju za kamenom mudraca – više ih zanima kako što brže doći do dna boce i olakšati turobnu stvarnost.

Jedan od najpoznatijih književnih ženskara, zanesenjaka i lutalica je Charles Bukowski, koji nije skrivao svoju ljubav prema boci, prljavim barovima i nepoznatim krevetima – mjestima koja su podjednako odražavala njegov stil života i umjetničku inspiraciju. Za Bukowskog alkohol nije bio puki bijeg, već gorivo za priče o autsajderima, izgubljenima i neukalupljenima – onima koji su živjeli na marginama društva i nisu pristajali na pravila konformističkog svijeta. 

Mnogo je pisao i o svojim iskustvima života ‘na rubu’. U Ispovijestima starog pokvarenjaka (1990.) tako čitamo:

"Svi su bili umorni, uključujući i propovjednika. Ali one male, improvizirane bogomolje, obojane u bijelo – Isuse, kako su se samo unosili u to. Znao sam ući pijan i samo sjediti tamo, gledati ih. Posebno nakon što bi me izbacili iz barova. Bolje to nego ići kući i drkati. Najbolje vjerske prevare bile su u L.A.-u, zatim u New Yorku i Philadelphiji. Ti propovjednici bili su pravi umjetnici, čovječe. Skoro su i mene natjerali da se valjam po podu. Većina njih dolazila je s mamurlukom, krvavih očiju, trebali su još para – za cugu, možda čak i nešto jače. Dovraga, tko bi ga znao."

Duhovni brat Bukowskog po konzumaciji, Stephen King – kralj horora – imao je malo drugačiji, ali jednako živopisni odnos s psihoaktivnim supstancama. Osim alkohola, u osamdesetima društvo su mu pravili kokain i razni prevrtljivi lijekovi. Njegov roman Cujo (1981.) o pobješnjelom bernardincu, toliko je obilježen konzumacijom da je kasnije priznao kako se ničega iz tih dana – pa ni pisanja – uopće ne sjeća.

Može nam se činiti da današnje društvo gleda na psihoaktivne tvari novim i tolerantnim očima, jer izgleda da su dostupne posvuda – u ljekarnama, na ulicama ili bespućima interneta. No, zavirimo li u povijest, otkrit ćemo da pristupačnost sredstava ovisnosti seže dalje od suvremenosti, i da su neka književna lica iz davnina često stvarala pod utjecajem raznih supstanci. 

Razdoblje romantizma, primjerice, bilo je poznato po sklonosti tada popularnih autor⁞ica prema opojnim sredstvima. Fenomen se možda može povezati s romantičarskim naglaskom na introspekciji i njegovanju bogatog unutarnjeg svijeta, kao i s trendom odlaska na pustolovna putovanja u egzotične krajeve - za one koji su imali vremena i novaca, dakako. 

Mnoge učenic⁞e, dok s nelagodom čitaju melankolične mu stihove na satu hrvatskog jezika i književnosti, vjerojatno nisu svjesne da je i samoprozvani albatros Charles Baudelaire crpio inspiraciju iz konzumacije psihoaktivnih tvari. Poznat kao zaljubljenik u hašiš – nećemo ga baš nazvati ambasadorom, ali nije ni daleko od te titule – Baudelaire je bio član Hašiškog kluba, odabranog društva pariških intelektualaca koji se okupljao između 1844. i 1849. kako bi razmatrao učinke smolaste supstance s Istoka. Baudelaire nije bio samo eksperimentalni konzument već i analitičar svojih iskustava. 

Tako u djelu Umjetni rajevi (Les Paradis artificiels, 1860.), daje i svojevrsne smjernice za primjenu: “Zaboravio sam napomenuti da, budući da hašiš istovremeno pojačava čovjekovu osobnost i izoštrava njegova osjetila, valja mu se prepustiti samo u najpovoljnijim okolnostima i ugodnom okruženju. Svako zadovoljstvo, svaki osjećaj sreće bit će uvećan, ali isto tako i svaka bol, svaka tjeskoba bit će intenzivnije i oštrije doživljene. Nemojte se upuštati u takvo iskustvo ako vas čeka neugodan posao, ako ste u iznimno mračnom raspoloženju ili ako imate neplaćene račune koji vam vise nad glavom. Kao što sam već rekao, hašiš čovjeka čini nesposobnim za djelovanje. Nema nijednu od utješnih blagodati vina; jedino što čini jest da beskrajno proširuje ljudsku osobnost, ali unutar okolnosti u kojima se ona već nalazi. Stoga bi bilo mudro osigurati da se nalazite u ugodnom apartmanu ili vrtu nalik na pejzažnu idilu, u društvu nekoliko suučesnika s intelektualnim sklonostima sličnim vašima. Um bi vam trebao biti bistar i smiren. Malo glazbe također neće škoditi.”

Nije Baudelaire ni prvi niti jedini. Aldous Huxley, znameniti filozof i književnik, poznat je po eksperimentiranju s meskalinom, psihoaktivnom tvari prisutnom u pejotl kaktusu. U Vratima percepcije (1954.), Huxley u tanane opisuje svoja iskustva s meskalinom. Držao je da ova tvar može otvoriti um i potaknuti kreativnost. Druženje s halucinogenim drogama trajalo je sve do 1963., kada je, na samrti, zatražio (i dobio!) LSD s kojim je otplovio s ovoga svijeta. 

U osvit modernog doba, romantičarka Mary Shelley napisala je prvo djelo znanstvene fantastike i spekulativne fikcije, Frankenstein ili moderni Prometej (1818.), pogodit ćete - vrlo vjerojatno pod utjecajem! Shelley je istaknula da je ideja za roman nastala iz ‘sna na javi’. 

Na ljeto 1816. godine, Shelley, njezin partner Percy i lord Byron boravili su u Vili Diodati u blizini Ženevskog jezera. Zbog lošeg vremena, provodili su vrijeme u kući, čitajući priče i smišljajući vlastite. Tada je Mary Shelley prvi puta ispričala strašnu priču koja će kasnije postati Frankenstein. A supstanca koja je facilitirala čitav proces? U to vrijeme, laudanum, opijumska tinktura, bio je široko korišten lijek, dostupan bez recepta, i često su ga koristili intelektualci i umjetnici za razonodu i stvaranje. Iako nema nepobitnih dokaza da je Mary Shelley konzumirala laudanum tijekom pisanja Frankensteina, svakako je bila svjesna njegovih učinaka, pa je moguće da je upravo ova droga utjecala na njezine vizije.

Čitatelj⁞ica bi mogla pomisliti da alkohol i droge pristaju neurednom, umjetničkom soju ljudi. No, nisu samo književna djela nastajala pod utjecajem, već i znanstvena. Sigmund Freud, prvi celebrity psihoanalitičar, bio je ubijeđeni zagovornik medicinske primjene kokaina, vjerujući da isti može poslužiti kao lijek za razne tegobe. 

U djelu O koki (Über Coca, 1884.), entuzijastično piše o pozitivnim učincima kokaina, preporučujući ga kao stimulans, analgetik i sredstvo za liječenje depresije. Na žalost, i sam je završio kao ovisnik o bijelom prahu. Smatra se da je njegovo eksperimentiranje s psihoaktivnim tvarima utjecalo na razne teorije mu, posebno u proučavanju nesvjesnog, snova i seksualnosti, što se odražava u djelima poput Tumačenja snova (1899.).

U prethodnim smo redcima tek okrznuli neka od lica koja su stvarala 'pod gasom'. Vrlo temeljitu analizu o isprepletenosti psihoaktivnih tvari i književnosti moguće je pronaći u knjizi Pisanje na drogama (1999.) britanske teoretičarke kulture Sadie Plant. Poznata kao cyberfeministkinja koja je iznjedrila Nule i jedinice (Zeroes and Ones, 1997.), Plant u ovom djelu nudi nešto sasvim drugačije – iscrpnu interpretaciju implikacija konzumacije droga na pojedince, društvo i književnost. Knjiga obuhvaća opsežan popis popularnih droga unazad dva stoljeća i više, korpus književnih ostvarenja nastalih pod utjecajem psihoaktivnih tvari, uz popis umjetnika i umjetnica koji su ih konzumirali. 

Autorica mapiranje započinje analizom kulturnog značaja opijuma krajem 18. stoljeća, pa nastavlja pregledom opijata, psihodelika i drugih psihoaktivnih supstanci, ne isključujući niti tvari s bogatom poviješću, ni suvremene sintetičke spojeve proizvedene u laboratorijima. Dok su brojne droge prvotno korištene u medicinske svrhe (primjerice, heroin je krajem 19. stoljeća plasirala njemačka farmaceutska tvrtka Bayer, a koristio se kao lijek za kašalj) druge su nastale kao sredstvo razonode i užitka. No sve supstance dijele ključnu karakteristiku - mijenjaju percepciju, utječu na raspoloženje, ponašanje i misli.

U Pisanju na drogama Plant nudi i zgodnu interpretaciju povezanosti srednjovjekovnog vješitčarenja s drogiranjem. Tvrdi da se praksa konuzmacije psihoaktivnih sredsava može iščitati i između redaka poznatog zloglasnog inkvizitorskog priručnika Malj za vještice (Malleus Maleficarum, 1486.). Pročitajmo jednu od epizoda zabilježenih u knjizi: 

“Vještica, koju su građani mrzili, nije bila pozvana na svadbu kojoj su prisustvovali gotovo svi stanovnici. Ogorčena zbog toga i želeći se osvetiti, sazvala je demona. Otkrila mu je razlog svoje tuge i zamolila ga da izazove tuču kako bi rastjerao sve s plesnog podija. Demon je pristao, podigao je i prenio kroz zrak do planine blizu grada, na očigled nekih pastira. Kako je kasnije priznala, nedostajalo joj je vode da ulije u jarak (što je metoda koju koriste kada žele izazvati tuču, kako će biti objašnjeno), pa je umjesto vode urinirala u mali jarak koji je napravila i na svoj ga način miješala prstom dok je demon stajao pored nje. Demon je tada podigao tu tekućinu i poslao silovitu tuču s komadima veličine kamena upravo na stanovnike grada koji su plesali. Oni su se razbježali zbog toga...”

Autori Malja za vještice uopće nisu razmatrali mogućnost da su žene optužene za vještičarenje naprosto bile - drogirane. Umjesto toga, svjedočanstva optuženih shvaćali su doslovno. Ipak, skupa sa Plant postavljamo pitanje - jesu li neke od tih žena doista vjerovale da noću jašu na neobičnim životinjama u pratnji poganskih božica? Jesu li zaista mislile da lete na metlama ili da uz pomoć demona izazivaju tuču? 

Moguće da su halucinogene tvari i biljni pripravci koje su koristile izazivali vizije tog tipa, što bi donekle objasnilo njihova iskustava. A ako su još i preprodavale magična ulja i čajeve po gradovima i selima, jasno je zašto imamo i nemali broj navodnih svjedok⁞inja. Na koncu, možda je cjelokupni ovaj kasno srednjovjekovni period, sa svim svojim protagonistima od biskupa i inkvizitora, do vještica i siročića - bio jedan loš trip. 

U svojoj Pisanju na drogama, Plant iznosi i druge povijesne izvještaje o navikama i ritualima vještica. U jednom od njih se navodi da je prilikom pretrage odaja sumnjive, ali dobrostojeće žene, pronađena posuda s mašću kojom je mazala štap, nakon čega je navodno galopirala kroz šume. 

Drugi izvještaj u detalje raspisuje obred u kojem su žene u određeno vrijeme mazale štap i jahale na njemu do dogovorenog mjesta ili su se mazale ispod ruku i na drugim dlakavim dijelovima tijela kako bi letjele. I u Malju za vještice također se spominje mast koju vještice pripremaju prema uputama Sotone, njome premazuju stolac ili metlu, nakon čega bivaju nošene zrakom, danju ili noću. 

Danas znamo da su vaginalne membrane među najosjetljivijim dijelovima tijela, što bi moglo objasniti intenzivne tjelesne i halucinogene doživljaje koje su te žene imale od ovih ‘magičnih masti’.

U Alisi u zemlji čudesa (1865.) Lewisa Carrolla, protagonistkinja izgovara rečenicu: "Kada pojedem jedan dio, rastem, a kada pojedem drugi, smanjujem se!". Ta, i brojne druge sekvence Alisine avanture, potaknule su nemali broj interpretacija priče kroz prizmu konzumacije psihoaktivnih tvari. Kultni dječji roman, prepun nadrealnih događaja, često se povezuje s halucinogenim supstancama - iako nema dokaza da je sam Carroll konzumirao droge. 

Najpoznatiji primjer je čarobna gljiva koju Alisa gricka, mijenjajući svoju veličinu, što podsjeća na učinke psihoaktivnih gljiva poput crvene muhare, poznatih po izazivanju promjena u percepciji tijela i prostora. Tu je i famozna gusjenica koja sjedi na velikoj gljivi, puši nargilu i govori u zagonetkama, evocirajući opijumske konzumente. U viktorijanskoj Engleskoj, kada je Carroll pisao roman, opijum i laudanum, alkoholni ekstrakt opijuma, bili su često korišteni kao lijekovi, što je možda utjecalo na atmosferu romana. Pa iako je Alisa u zemlji čudesa prvenstveno plod lingvističke igre i logičkih paradoksa, njezine fantastične scene postale su nezaobilazan dio psihodelične kulture 20. stoljeća. 

Vrijeme je da zaključimo naše putovanje, premda bi se o fenomenu pisanja pod utjecajem moglo raspravljati još dugo. U konačnici, književna umjetnost nalikuje koktelu – mješavini razuma, truda, ludosti i žudnje za istraživanjem nepoznatog, ponekad začinjenoj dobrom dozom opojnih supstanci. 

Umjetnici poput Bukowskog, Kinga, Baudelairea i Mary Shelley pokazuju koliko su granice između stvarnosti i snova propusne te kako pisanje pod utjecajem može biti ključ za otkrivanje novih, neočekivanih dimenzija kreativnog izraza. Možda je upravo najbolji recept za remek-djelo onaj koji nas, makar na trenutak, odvodi u svijet čarolije i ludila.

*** Naslovna ilustracija: Deep AI. 

Prompt: Writer sitting on the table is using typewriter while having a good time with drugs and alcohol. He is living on the Mars.