Život na slavi knaufa u Marinićima: Želimir Periš o knjižničarskim strahovima, prakticiranju feminizma i magiji

"TRČI!"

Dobar dan i vama. Trenutno radimo kardio kroz Mariniće, hoću reći, bježimo od SKPova.

"DAJ ČOVJEČE, S KIM SAD PRIČAŠ!"

Što me gledate tako čudno? Aha, SKPove gledate obrvama... Riječ je o slučajnim kulturnim participatorima. Sigurno ste ih imali prilike vidjeti, čini mi se da je i Max Brooks pisao o njima (ne, kvragu, on je o zombijima).

"KOD PLODINA SE RAZDVAJAMO! TI DESNO, JA LIJEVO. VIDIMO SE U SKLADIŠTU!"

SKPovi su oduvijek među nama. I vi ste jednom bili među njima! Da, da, govorim tebi koji si jednom zalutao na domjenak povodom otvaranja izložbe autora pred kojim si se progurao da si dohvatiš rođendansku čašu Malvazije. Ili tebi koji si mislio da se daju PIKovi testni uzorci, zanemarujući pozadinsku buku, valjda predstavljanje novog romana (ionako nije osvojio nagradu, to ni vrata ne bi zadržalo).

"JE TO TAMO NEKA SVIRKA?!?"

Moram ih malo baciti s puta da u miru dovršim priču. SKPovi nisu lokalna, već globalna priča osoba koje ili jednostavno zalutaju ili jednostavno ciljaju na kulturna događanja. Ipak, kada ih se nakupi, kada uhvate glasinu kako na književnom susretu ima pića, a onda i hrane, zna biti napeto. Upravo zato trčimo, točnije, spašavamo svoje živote jer nismo najsigurniji ako i mi postajemo SKPovi kada nas dohvate. Transmisija tih bolesti je oduvijek bila otvorena za literarnu igru, zar ne?

"ZATVARAJ VRATA."

Ulijećem u zadnji čas, lega spušta vrata – i to je to. Ili nije?

"Da si više nikad nisi dopustio pisati uvod inspiriran slučajno spomenutom riječi. Moderatorica se šalila, naravno. SKPovi nisu zombiji, i poprilično sam siguran kako nas neće pojesti. Štoviše, poprilično su male šanse da će SKPovi, ili općenito ljudi, zalutati na Mariniće, u skladište Baustoff Metala, u subotu u 20h. Okej? Isuse, ne znam kada sam se zadnji put ovako oznojio, debilu.“

Dobro, neću više. Uzmimo kratak predah, obrišimo znoj, zauzmimo mjesta te kvrcnimo prstima za početak treće epizode druge sezone Knjige na nezgodnim mjestima. Uloga gosta ovoga puta pripala je zadarskom autoru Želimiru Perišu, dok je moderatura otišla u ruke sveučilišnoj profesorici Brigiti Miloš.

Stoga, kako izgleda književni susret u radnoj zoni?

Čekićem po gumici

Pitanja zanatske naravi bila su neminovna: pobjeđuje li grafit ili tinta, preferirate li Toshibu ili Lenovo, koliko dugo maštate o novoj verziji Microsoft Worda itd. I dok u takve detalje možda nismo imali vremena ući, imali smo prilike čuti osnovni okvir.

Rad na knjizi koja si je dozvolila mnogo toga, Mladenka Kostonoga (Oceanmore, 2020), trajao je četiri godine sa stankama. S obzirom na to kako pisanje i istraživanje ne odvaja, Periš je pred svako poglavlje vršio kraću istraživačku pripremu. Nadalje, raspisivanje romana nije se zbivalo unutar obiteljska četiri zida, već isključivo u javnim prostorima (primarno kafićima). U slučaju da mu se ta opcija nenadano zaključala, na raspolaganju mu je uvijek bio i balkon.

Sam priznaje kako može pisati bilo gdje u bilo kojem trenutku, ali to se događa uvijek na tipkovnici:“ Ne konstruiram rečenice u glavi, ali atmosfera, osjećaj, ideja svega toga je tu i čim dobijem malo vremena, sjedam i pokušavam pisati.“ Perišev keyword tako postaje fokus s obzirom na to kako čvrsto vjeruje (i zna) da „pisanje, pa čak i kratkih priča, pisanje proze svakako, a romana definitivno, zahtjeva jak fokus da sam u tom tekstu, svijetu.“

Zaboravite na balzakovska tridesetosatna raspisivanja, za Periša je pisanje daleko bliže – lovu na lignje.

U praksi to izgleda tako što pisac sa sobom nosi laptop te dopisuje bilo rečenicu, bilo odlomak. Zaboravite na balzakovska tridesetosatna raspisivanja, za Periša je pisanje daleko bliže – lovu na lignje. Sjednete, otvorite laptop i satima sjedite te povremeno nešto zapisujete; kao što u lignjama „satima stojiš i samo radiš jednostavne radnje.“

Što je to književnost jednom skladištu?

Ipak, književnost nije jednostavna radnja. Opisujući svoju ulogu, Periš bez razmišljanja kazuje kako je njegova uloga „fabricirati priče koje i kada su istina, nisu istina.“ Jednostavno, „kad si to stavio u korice, izmislio si to.“ Slično tomu je stupanje na pozornicu: kad si na književnom susretu, druga si osoba.

Kako je promocija knjiga izrazito bitna stavka u životu književnika, „odmah u startu odlučiš osmisliti jednu vanjsku personu koju ćeš prezentirati.“ U njegovom slučaju, riječ je o duhovitom pripovjedaču. Cijelu situaciju prihvaća sa smiješkom s obzirom na to kako sve to gleda kao na igru, igru koju je jednostavno odlučio produbiti uglavljivanjem samoga sebe u roman čija se radnja događa u 19. stoljeću.

Ipak, i duhoviti pripovjedač se nužno mora uozbiljiti kada priča o svojim strahovima. A najveći strah pri pisanju romana bila je dosada zbog čega ističe kako je „velika odgovornost da roman ipak na neki način zabavlja.“ Pri tome se u „u slojevima zabave pronađu teme koje vrijedi istaknuti, ideje o kojima vrijedi razmišljati.“ U namjeri da napiše takvu knjigu, sam priznaje kako je posezao za mnoštvom žanrovskih, narativnih i diskurzivnih trikova stvarajući tako knjigu koja si je dozvolila mnogo toga.

Ipak, tadašnje praznovjerje ostaje i danas aktualno s obzirom na to kako za gosta današnja epidemija polu-znanja za ishodite ima „simplifikaciju problema.

Mladenka Kostonoga u kupovini knaufa

Prvenstveno si je dozvolila pokušati dati odgovor na niz pitanja. S obzirom na to kako je u prvim skicama protagonistica namjeravala iskoristiti ljudsku glupost, praznovjerje da im pomogne, nije čudo što se autor u skladištu susreo sa sljedećim pitanjem: što je neznanje?

Kratak odgovor tvrdi kako je praznovjerje „krivo neznanje, želja da se lako dođe do nekog znanja.“ Pritom Periš usložnjuje pitanje uvidom iz vlastitog istraživanja kako su ljudi najviše postajali praznovjerni u trenucima kada bi na svijet došla djeca. Pokazuje to i Gila kada uviđa da ne može uvijek zaštititi svoje dijete. Ipak, tadašnje praznovjerje ostaje i danas aktualno s obzirom na to kako za gosta današnja epidemija polu-znanja za ishodište ima „simplifikaciju problema.“

McCloud u pomoć

U jednom trenutku autor je istaknuo kako veliki uspjeh romana vidi u činjenici što su čitatelji prihvatili Gilu unatoč tome što ona nije do kraja definirana, već je čitatelju ostavljen prostor da ju dopuni. Pritom se implicitno pozvao na Scotta McClouda kojeg sada pozivamo da ukratko objasni zašto se Periš upravo time ponosi:

A ne možemo uvijek (ili nikad?) simplificirati. Primjerice, kako bismo to učinili s feminizmom koji se često zna pronaći u kritici autorovog stvaralaštva. Kada čuje da je feministički autor, Periš primarno osjeća odgovornost spram pojma. I dok on isti doživljava kroz praksu tako što piše o stvarima (ili radi društvene igre kao Strašne žene ili slikovnice kao Straška izvrće neistine) koje vidi ili osjeća, uvijek sa sobom nosi osjećaj kada mu netko kaže da je feministički autor da će se naći u situaciji u kojoj će morati znati odgovor na pitanje kada je počeo treći val feminizma.

Stoga, „ako moram dati rod magiji, čini se da je ženski.“

I dok ga nismo to pitali, imali smo ga prilike pitati kojeg je roda magija. Ženskog, Želimirov je odgovor, ali razlozi za to kreću od činjenice što ako muškarcu pripada konkretna moć kojom „barata sa svim opipljivim stvarima“, onda ženi, izostavljenoj iz svih važnijih društvenih procesa, ostaje uhvatiti se nečega drugoga: magije, praznovjerja, misticizma koji joj pruža neku drugu, prikriveniju poziciju moći koju je nemoguće lako spoznati zbog čega bi je se muškarci i bojali. Stoga, „ako moram dati rod magiji, čini se da je ženski.“

A ako mi moramo dati ovome tekstu kraj, čini se da je on sad i došao. Zajedno s krajem teksta došla je i ljetna stanka programa Knjige na nezgodnim mjestima koji će nam se vratiti u drugoj polovici srpnja.