„Knjiga očeva” moćna je obiteljska saga europskog Marqueza Miklosa Vamosa

Prije same rasprave prisjetile smo se dragih nam autora, Vedrane Rudan, Slavenke Drakulić i Slobodana Šnajdera čija smo djela rado čitali. Počašćene smo što je Vedrane Rudan bila naša gošća. Teško će biti nadoknaditi njihov gubitak u intelektualno-književnom prostoru. Počivali u miru.

Nakon ljetne pauze, za početak naše 10. sezone čitanja, izabrale smo roman Knjiga očeva mađarskog autora Miklosa Vamosa. 

Knjiga očeva suvremeni je klasik kako mađarske, tako i europske književnosti. To je obiteljska saga koja prati obitelj Csillag kroz period od 300 godina. Dvanaest muškaraca, prvorođeni sinovi (Kornél, Bálint, István, Richard, Otto, Szilárd, Mendel, Sándor, Nándor, Balász, Vilmós i Henryk) u generacijskom nizu glavni su junaci ove židovske sage. Neki od njih su sretni, uspješni i dugovječni, dok neki životare, oženjeni su za pogrešne žene i umiru mladi.

Saga počinje 1705. godine kada se djed Kornella Csillaga vraća iz progonstva u rodnu Mađarsku. Posve osiromašen, nailazi na zlatni džepni sat koji blista u blatu. Dotad posrnula sudbina obitelji Csillag iznenada poprima nov i čudesan obrat. Taj zlatni sat budućim naraštajima prvorođenih sinova donosi neočekivan dar - vidovitost ! Očevi prenose na sinove neobičnu sposobnost viđenja prošlosti i budućnosti. Za jedne je to blagoslov, za druge prokletstvo. Upravo s tim motivom čudotvornog sata djelo se dotiče, ima elemente magijskog realizma. Stoga i autora Miklosa Vamosa često nazivaju europskim Marquezom. 

Bez obzira na ishod, svaki naraštaj bilježi svoja zapanjujuća, živopisna i otkrivajuća viđenja u dnevnik koji postaje „Knjiga očeva”. Knjiga paralelno s poviješću obitelji priča i o povijesti njihove domovine Mađarske. 

Tijekom triju stoljeća loza obitelji Csillag neprekinuto vijuga mađarskim rijekama i vinogradima, kroz zemlju kojom haraju vukovi i razbojnici, zemlju izmučenu kugom i pokoljima, podvrgnutu mnogim tiranima. Nagli, nježna srca i pronicljivi, članovi obitelji Csillag postaju učenjaci i kockari, umjetnici i poduzetnici. Vođeni neobuzdanim strastima, žene se hladnim francuskim plemkinjama i kradljivim krčmarskim prostitutkama. Mijenjaju prezime i vjeru, pa ih potom vraćaju na staro. Odlaze od kuće, no uvijek se vraćaju, a kroz sve to „Knjiga očeva” svjedoči jednako tako o holokaustu kao i o svadbenim gozbama. 

Roman nam se svima svidio. Bile smo gotovo jedinstvene u ocjeni pročitanog. 

Bila je i poneka zamjerka na „preopsežnost” (možda bi bilo dovoljno samo 6 do 9 generacija ?!) što svejedno nije umanjilo divljenje pročitanim. Da bi lakše pratile radnju i brojne likove neke od nas su radile bilješke, crtale rodoslovna stabla. Nekima se dopao početak romana, vrijeme 18. stoljeća, dok je dio nas više volio čitati o novijoj povijesti obitelji Csillag. 

Čitajući sagu ponovile smo gradivo, naučile puno novog o povijesti Europe jer autor svojim pričanjem pokriva područje od današnje Njemačke pa sve do Ukrajine. Spomenute su i neke državice koje više ne postoje. Sve to dokazuje koliko je autor uložio truda u istraživanje povijesnih događanja. A kako ih je samo prirodno, majstorski isprepleo sa sudbinama protagonista priče. Otvorio je i pitanje nacije „između redova” se rugajući zagovornicima brojanja krvnih zrnaca. Jer, tko smo mi zapravo? Vjerojatno bismo se začudili da vidimo našu geneologiju. A jedino je važno kakvi smo ljudi.

„Židov kao takav ne postoji. Postoji samo čovjek. Postoji samo govno od čovjeka, dobar čovjek i čovjek osrednjeg značaja.”

Istaknule smo autora kao izuzetnog pripovjedača, hvalile njegove metafore, poetičnost u opisima krajolika i atmosfere. Posebno su nam se dopali vrlo sugestivni dijelovi samog dnevnika, Knjige očeva, pisani u prvom licu. Istakle smo i male „crtice” na početku svakog poglavlja koje, kroz naznaku godišnjeg doba, simbolično nagovješćuju radnju.

„Prvi lahor prolaznosti zapuhnuo je prirodu, stigla je jesen. Boje su još tu, a i obilje mirisa i okusa, no život je već u ambarima, u bačvama se skuplja mošt. Grmovi i stabla uzdišu s olakšanjem, otresli su svoj teret. Majčica zemlja opušta se nakon što je prikupljeno blago koje je porodila. Kao da je stanoređa nadolazećem smeđem i riđem, žutilo smekšava i otapa zeleno...”

Kako glavni, tako i sporedni likovi realno su dočarani. U kreiranju glavnih likova autor se poigrao horoskopskim znakovima - svaki prvorođeni sin rođen je u određenom horoskopskom znaku i u podznaku koji je sljedeći. Njegov, tj. sljedeći, prvorođeni sin je rođen u znaku koji je bio podznak njegova oca, a za podznak ima horoskopski znak sljedeći po redu. Posebno su nam se dopali likovi jakih, poduzetnih žena (vinarica, voditeljica dućana s cipelama...). Ima tu i suptilnog humora (krivo prepoznata žena s madežom). Autor cijelo vrijeme uspješno održava „ravnotežu” među brojnim likovima u njihovoj neprestanoj potrazi za svojim porijeklom, identitetom.

U skladu s dojmovima Knjigu očeva smo ocijenile ocjenom odličan ( 4,7 ). 

Za tekst koji „vuče” na čitanje, rečenice koje doslovno „teku”, tako da se na trenutak čak pomisli da je djelo pisano na hrvatskom jeziku, svakako je zaslužan odličan prijevod Xenie Detoni.

Knjiga očeva je impresivno, moćno štivo. Ravnopravno može stajati uz bok svjetski poznatim obiteljskim sagama. Mišljenja smo, da je autor napisao samo ovaj roman dovoljno je učinio! Većina nas je izrazila želju da sagu ponovno čita, polaganije, uživajući u svakoj priči posebno. Roman preporučamo svima jer, ne pročitati ovu knjigu stvarno je veliki „grijeh”.