U svijetu odraslih je ponekad zastrašujuće, ali Nedopričljivi poručuju: Mi se ne bojimo!

Putnici u busu su me malo čudno pogledavali, s ruksakom na leđima i vrećicom iz koje su virili podložak za plažu i kišobran (ništa nas ne smije iznenaditi!). Eh, još da su znali kamo idem...

Ispred portuna Ville Olge na Pećinama skupilo se 12 veličanstvenih koje je dočekala naša članica i domaćica Danica i avantura je mogla početi.

Voditeljica Hana uvela nas je u Micheleovu priču ispričanu njegovim očima, kao prikaz rušenja jednog nevinog dječjeg svijeta.

"Ja se ne bojim ničega", prošaptao sam da se ohrabrim, ali noge su mi klecale i glas mi je u mozgu vikao neka ne idem. Mrtvaci mi ne mogu ništa, rekao sam samome sebi, prekrižio se i sišao."

Zdenki, Ivi R., Ivani S., Biljani, Sanji i objema Jelenama falilo je emocija, kao i razrađenije relacije između samih likova, pogotovo oca i sina. To su argumentirale i činjenicom da ima i jačih romana pisanih iz dječje perspektive, kao što je primjerice Dječak u prugastoj pidžami.

Ivana M. koja stjecajem okolnosti nije stigla do kraja pročitati knjigu svejedno je uspjela braniti svoj stav, smatrajući kako joj je upravo ta nedorečenost odgovarala jer nam je Ammaniti dao prostora da sami popunimo praznine i damo svoj sud o djelu. Čak je na kraju i podigla svoju ocjenu.

Jelena S. Š.: „U mojoj tekici je ispisano deset stranica, a skoro sve se odnose na opise prirode koji su savršeni.“

Tina (Orbi) istaknula je odličan prijevod i naslovnicu romana, odnosi među klincima su joj bili super te se nikako ne slaže s tim da je radnja nerazrađena.

Lari je izrazio svoje oduševljenje romanom i autorom kojega je opisao kao zaigranog i sigurnog u ono što piše. Smatra da ima svega pomalo – i vesterna i trilera, talijanske pop glazbe, a isto tako u njemu pomalo vidi Davida Lyncha, Hitchcocka i Kinga. „Ovo je roman koji ima pozitivno gorak kraj“.

Oduševljenje romanom i najvišu ocjenu podijelili su potom Danica, Hana i moja malenkost.

Biljana je prvi put bila s nama i dala je svoje viđenje iz perspektive svog zvanja psihologinje, a kraj priče doživjela je kao očevo iskupljenje za sve naneseno zlo.

„Sad je ponovno mrak. I tata je tu. I ja sam tu.“

Voditeljica je zaokružila naše dojmove istaknuvši kako je nakon sad već drugog čitanja samo utvrdila gradivo, poistovjećujući se s odnosima djece međusobno i sa samim Micheleom. Michele, dječak s tek navršenih 9 godina, prerano je suočen sa zlom odraslih. Za razliku od Salvatorea kojega „ne zanimaju luđaci u jamama“, Filippo je nešto najbolje što mu se dogodilo jer ima priliku zaštititi ga od čudovišta u ljudskom obliku.

Na kraju, brojčano smo odlučili ovako: 5 petica, 5 četvorki i 3 trojke (troje članova je na kraju rasprave podiglo svoju ocjenu), što je u prosjeku 4,15.

Osobno, Ammaniti me pridobio odmah na početku - opisima prirode, talijanskom glazbom i crtanim romanima o Texu Willeru - vrativši me tako u djetinjstvo, a posebno odnosom i emocijom između Filippa i Michelea, njegovog anđela čuvara.

Evo i mog najdražeg odlomka za koji smo se svi složili da ima posebnu težinu:

„Prekini s tim čudovištima, Michele. Čudovišta ne postoje. Utvare, vukodlaci, vještice, sve su to budalaštine koje su izmislili da bi plašili lakovjerne kao što si ti. Moraš se bojati ljudi, ne čudovišta.“

Hvala Ammanitiju koji nas je još jednom ujedinio u prekrasnom druženju i što je umjesto biologije izabrao biti piscem.

A mi ćemo sljedećeg puta malo kuhati jer smo odabrali roman Jamesa Hamiltona-Patersona Kuhanje s Fernet Brancom, ali nama to nije problem jer Nedopričljivi su još jednom pokazali da se NE BOJE izazova.

Neustrašivo izvijestila: Sandra Živković Bašić