Mehanička scena (prvi dio)

Priča Mehanička scena prvotno je objavljena, pod naslovom futurium.org.yu, na slovenskom i engleskom jeziku, u prijevodima Muanisa Sinanovića i Urbana Beline, u časopisu Maska br. 209-210, u jesen 2022. Posrijedi je izdanje proizašlo iz projekta i platforme YUFU 2.0, posvećene promišljanju i umjetničkom preosmišljavanju horizonata nekoć zajedničke jugoslavenske budućnosti, kao i različitih potencijalnih sadašnjosti koje su iz nje mogle nastati. Priča se ovdje po prvi put pojavljuje u izvorniku nakon autorove rezidencije u "Književnoj rezidenciji Kamov" u Rijeci.

Prošle zime počeo sam sumnjati da moji snovi možda nisu ono za što se izdaju.

Krenulo je s poznatom scenom, kakvih sam već bezbroj odsanjao. Željeznička stanica u dubokoj provinciji: hvatamo vezu za Trepču. Oko nas su ljudi koji su se i sami tamo zaputili; neki od njih zaista su iz onog vremena, a drugi su naprosto nemogući, kopirani iz raznih epoha, skrpljeni od mnogih glasova, pokreta, lica. Milicija posmatra, ali se ne miješa. Dok tražim pravi peron - a peroni se prostiru do u nedogled, kao da smo na nekoj pariškoj ili londonskoj megastanici, a ne u varošici od sedam-osam hiljada duša - Isak me prati u stopu. Tik mi je za vratom, mogu ga namirisati, zamalo i vidjeti. Ipak, ne uspijevam se okrenuti k njemu. Noge mi same hitaju, sunce mi udara u glavu, ne upravljam svojim tijelom.

Poznata, kažem, scena: premda sam daleko od lucidnog sanjača, jasno sam osjećao da postoji scenarij po kojem se stvari trebaju odigrati. I da po tom scenariju neću uspjeti da vidim Isaka, da razgovaram s njim, da ga upozorim.

Međutim, sila koja nas drži tako blizu, a tako daleko, iznenada popušta. Na vlastito iznenađenje, uspijevam zakočiti, okrenuti se, doprijeti do njega.

Preda mnom stoji Isak - ali ne onakav kakvog ga pamtim. Koju godinu stariji, svakako, zarastao u žičastu bradu koja njegovom ionako koščatom licu daje asketske crte; ipak, naspram razlika o kojima govorim to su tek sitnice. Isak je suštinski, iznutra, neko drugi. Njegova pojava po svemu je prepoznatljiva, a opet u njoj klijaju klice nečeg tuđeg, uznemirujućeg: moj najbolji prijatelj u isti je mah i savršeni stranac.

“Mehanička scena”, progovara. Čini mi se da se istodobno obraća meni i da uopće nije svjestan mog prisustva. Pokušam ga osloviti, no ime mu se raspline na mojim ustima prije nego što postane zvuk.

Sunčano majsko popodne u hipu je isparilo: ni traga željezničkoj stanici, gomili i vrevi. Nalazimo se, jasno je, u starom Sarajevu, u komišluku našeg djetinjstva. Samo što je i komšiluk preobražen: stakla su polupana, zgrade prešarane nerazumljivim grafitima, neke djeluju napušteno. Igralište je razrovano kao da su njime defilirali buldožeri. Pada snijeg.

“Taj program, sprava, šta li - to što će nam uvaliti”, nastavlja Isak. “Clément je pričao kako su je testirali u Zaljevskom ratu. Premjeri teren do zadnjeg nanometra, snimi konfiguraciju, sâmo iscrta granice. I Boga oca će razgraničiti ako treba - a kamoli nas, šaku jada”.

Raduje me što prepoznajem njegov način govora, izraze, glas. Međutim, ono što govori za mene nema nema smisla.

Odjednom, nismo sami: oko nas cirkulišu muškarci u uniformama. Istovaraju, utovaraju, nose. Razni amblemi i uzorci. Pokušavam im snimiti lica, no ona se rastvaraju u sumornim tonovima ambijenta. Isak se nasmije i rukom pokaže na jednu od fasada. Trudim se da pročitam šta tamo piše, ali ne ide: slova bježe, fluktuiraju, nestaju baš kao i lica.

Pogledam Isaka. Sad je i njegovo lice u sjeni, no dâ se razaznati smiješak.

“Mehanička scena!” nasmije se. “Boktejebo!”

I ja se počnem smijati. Nešto je silno komično, a ujedno i jezivo; ne mogu dokučiti šta, ali mi tijelo drhti, grči se i trza.

U sljedećem kadru ja jesam Isak. Vidim scenu njegovim očima i znam: ono što mi zasipa lice nije samo snijeg, nego i pepeo. Negdje gori.

“The Bridge of Brotherhood and Unity will be officially opened on Tuesday, linking the central part of Sarajevo to the neighborhood of Grbavica...” govori netko.

Glas je kreštav, napadan, ali kristalno jasan, uobličen kao na CNN-u.

I nakon što se obrem u svom krevetu, imam utisak da je svaki engleski slog ostao utisnut u zraku.

*

Tako je sve krenulo. Čudni, napadni, uznemirujući snovi, snovi koji kao da pokušavaju izaći iz svoje nadležnosti i postati nešto drugo, nakon toga su bili samo češći i moćniji. Kao što se može pretpostaviti, uzroke sam isprva pripisivao standardnim okidačima. Ne bi bilo prvi put da me stres pere preventivno, mjesecima unaprijed, a ovog puta je imao i posebno dobar povod: spremali smo posebno izdanje Kalendara, posvećeno jubilarnoj godišnjici Milenijumskog mira. To je, naravno, bila svjetska tema, ali je u našem kontekstu nije bilo moguće odvojiti od priče o konkretnoj osobi. I prije sam sarađivao na raznoraznim prilozima o Isaku, i za naše i za strane medije, i kao prijatelj i kao novinar - ali sad sam po prvi put bio u ulozi autora i urednika.

Imam dosta dobre argumente za pojačanje terapije, razmišljao sam dok sam parkirao ispred Televizije. Nekako ću zaobići sestru i spopasti starog Hrastovića da mi malo podeblja doze: uhvatim li ga jedan na jedan, neću mu dati šansu da me odbije.

Zagledan u vrhove cipela, na porti sam se umalo zabio u Amelu.

“Pobogu, mladiću!” glumila je preneraženost. “Nisu vas valjda u Beču učili takvim manirima!?”

“Izvini, nisam se naspavao. Zapravo, jesam, ali...”

Dok smo išli niz hodnik a ja tražio riječi, zainteresovano me je odmjeravala preko ruba naočala.

Amela je jedna od onih osoba koja će vam dati do znanja na čemu ste s njima brzo i jasno, ma ko i ma šta da ste. Mene je neskriveno simpatizirala od dana kad smo se prvi put sreli u redakciji.

“Jesi se ikad bavila snovima?” ispalio sam.

Nadigla je obrve. “Ovo se zove početak dana”.

“Hoću reći. Misliš li da snovi...da se u snovima ponekad može...” Ni sâm nisam bio siguran šta je zapravo želim pitati.

“Da li mislim da snovi mogu biti nešto više od gomile nasumičnih nervnih signala od kojih lijeva strana mozga pokušava skrpiti priču?” glatko će ona.

“To što si rekla”.

Moje pitanje ipak nije bilo sasvim nebulozno: znao sam da se Amela zanima za neobične teme i fenomene koji ponekad fluktuiraju na granici između nauke i ezoterije.

“Apsolutno”, uzvratila je. “Snovi su čudo. Samo...” napravila je dramsku pauzu. “Pitanje od milion dolara glasi: želiš li stvarno spoznati i upoznati to čudo?”

“Kako to misliš?”
“Kažu da su snovi pokušaj mozga da sastavi smislenu priču od gomile smeća kojim nam je podsvijest zagađena. Ali zamisli da je suprotno. Da mozak ne teži za smislom, nego da unosi haos - da pravi sabotažu. Stvara nonsens da bi nas zaštitio od onoga što san zaista jest. Odbrambeni mehanizam”.

“Od onog što san zaista jest?”

“Mentalni parazit, koji nam se kači na podsvijest dok smo najranjiviji. Kvantni kratki spoj. Kosmički užas. Nemam pojma, u svakom slučaju nešto s čim se ne bismo mogli suočiti”.

Kako smo zakoračili u lift, on se zavrtio oko mene. Nešto mi je propalo u grudima. Mora da mi se i na faci izvrtilo tristo specijalnih efekata, jer se Amela samo sekundu kasnije zagrcnula od smijeha.

“Zajebavam te!”, lupila me po ramenu. “Ali da je vrhunska tema, jeste”.

“Ako bi da zaozbiljno pričamo o tome, možemo jedan dan na kafu”, rekla je na izlasku. “Čak štoviše i dapače”.

“Nemoj fulati sobu!” dobacila je dok je nestajala niz hodnik. Nije pretjerala: smušen kakav sam bio, postojala je mogućnost da ću se zaletiti u svoj stari ured.

Odolio sam iskušenju da se pogledam u ogledalo.

Kao izvršni urednik Prvog programa, odnedavno sam imao pravo na friško preuređen ured na devetom spratu, na tački s koje je pucao fantastičan pogled na staro Sarajevo. Za vedrijih dana jasno se vidjela i stara zgrada Televizije, šarmantni bunker za koji se pričalo da može izdržati i atomski udar.

Umio sam se, skuhao kafu, i smjestio se pred panoramu. Sunce je probijalo iza brda. Ako si ružno sanjao, samo pogledaj kroz prozor, savjetovala me je baka kad bih kao mali noćio kod nje i dede. Ima nešto u tome, pomislio sam.

Zazvonio je mi je telefon. Amela. Nije mi se običavala javljati izvan posla, pogotovo ne ako smo se vidjeli pet minuta ranije: imao sam rđav predosjećaj.

Kad smo već kod snova. Kakav tajming! pisalo je u poruci. Zajedno s linkom: www.futurium.org.yu.

Početna stranica na koju je vodio blještala je poput disko kugle.

Y U G O F U T U R I U M

Vaši snovi, vaša svakodnevnica!

Uskoro u svim većim gradovima.

*

Holandija, ili neka slična zemlja.

Lutam među gusto natiskanim kućama i zgradicama od raznobojne cigle: tražim Isaka, koji živi u blizini. Sad smo to odrasli, osjedjeli, išijatični mi: Isak je imao pravo da dočeka srednje godine, baš kao i ja. Doduše, i on i ja smo drugačiji. Ni moj vlastiti život nije onaj kojeg se sjećam na javi. To je neka druga verzija mene, i poznata i suštinski strana.

Grad kojim hodam je pust. Terase kafića su postavljene, kroz prozore vidim da rade i televizori, sunce sija - no ljudi nema. Svi su na samitu NATO-a, neko kaže. Taj neko je zapravo Isak.

“Petnaestog i šesnaestog marta, u Glavnom štabu”, kaže on vedro i nasmije se.

U Isakovoj kući je ugodno svježe. Trčimo hodnicima, kuhinjama i sobama bez kraja. Smijemo se i vrištimo kao derani.

Isakov holandski dom pretapa se u ljetovalište u Sutomoru iz našeg djetinjstva. Miriše na more i sunce: Jadran je sasvim blizu, pogled na njega čeka me iza sljedećeg zida.

Umjesto povjetarca s pučine, osjetim svoje tijelo u krevetu; java se kondenzira oko mene. Ipak, u glavi donosim sa sobom cijele rojeve riječi, rečenica, sintagmi, manje ili više besmislenih fragmenata nekog teksta ili razgovora.

Recimo: Samit NATO-a. Petnaestog i šesnaestog marta u Glavnom štabu.

*

Mehanička scena

Mechanical Scene

Mechanische Szene

Mеханическая Cцена

Ispitivao sam tražilicu na svim jezicima koje sam nabadao. Usput sam produbio svoje poznavanje filozofije, biologije, savremene umjetnosti i animiranog filma, ali nisam našao ništa slično onome što mi je pohodilo snove. Nikakvu paklenu aparaturu za mjerenje i razgraničenje ljudi.

Kad sam već pošao da ustanem od računara, jedan rezultat sijevnuo mi je pred očima. Zalijepio sam se za ekran: domena je bila www.futurium.org.yu.

Moje uzbuđenje, međutim, brzo se preokrenulo u frustraciju. Rubrici na sajtu u kojoj se spominjala “mehanička scena” nije bilo moguće pristupiti. Kričavim fontom, na disko pozadini, pisalo je samo:

U I Z R A D I

*

Ubrzo smo počeli s radom na emisiji. Ispočetka sam se držao neočekivano dobro: povećane doze lijekova, koje sam iznudio tako što sam na kartu sažaljenja ipak uspio omekšati Hrastovićevu nemilosrdnu sestru, činile su svoje. Osim toga, na poslu su se svi očigledno trudili da me što više poštede i olakšaju mi stvari (moj golemi lični ulog u priči na kojoj smo radili bio je općepoznata činjenica).

Uspjeli smo sazvati solidnu postavu novinara, kulturnjaka, pa i političara; ništa spektakularno, ali miljama iznad standardnog prigodničarskog kiča. Radovao sam se što ću nakon dosta godina vidjeti Ivu Štandekera iz Mladine, autora najboljeg teksta o Isaku koji sam sam čitao, a upoznao sam i simpatičnog Amerikanca po imenu Joe Sacco, čiji je strip o događanjima u Trepči trebao izaći na samu godišnjicu (obećan mi je advanced copy). Muke su mi zadavala jedino neka lica iz naše prošlosti koja su se gurala za svojih minutu-dvije u eteru. Rodbine Isak nije imao, pa su školski drugari i drugarice, komšije i komšinice promptno kompenzirali. Našu generaciju ni inače nisam volio sretati, a rijetko sam za to imao i priliku: ti su se ljudi uglavnom motali po starom Sarajevu, za koje su ih vezivale priče i uspomene, dok sam ja zbrisao u Sarajevo-2 čim su mu prve zgrade nikle. Pa ipak, činilo se da će sedamdesetpetominutna specijalna epizoda Kalendara o “našem jedinom mirnodopskom narodnom heroju” ispasti sasvim pristojno.

Nakon jednog od prvih blokova snimanja, sjedio sam u kantini s Balšom, našim najmlađim kamermanom. Stasom i crtama lica taj momak izgleda kao da se hrve s medvjedima, a na Televiziji je najveća duša. Plus, opasno je dobar u svom poslu. Volim gledati mlade koji rade ono što vole i rade to s entuzijazmom, čak im uživam biti blizu: kao da mi to djeluje ljekovito u periodima kad mi ponestaje energije i kad propadam u vlastite pukotine. Zato, mada i nisam baš bio pri apetitu, nisam odbio Balšu kad me je pozvao da u pauzi probamo novu pitu od bukovača.

“Vrhunska je”, ustvrdio sam.

“Kad te gledam, šefe, ne bi se reklo”. Zvao me je šefom premda mu to nisam bio.

“Šta da radim - oči veće od želuca. U podne sam se dobro nabokao, sve računam naći će se mjesta, a ono samo što ne izađe na uši”.

Balša se suosjećajno nasmiješio.

“Nešto sam razmišljao”, započeo je. “Ja mislim da bi nam super došao jedan izlet”.

“Izlet?”

“Da, za cijeli kolektiv. Tutokompleto da se pokupimo na planinu, ili malo južnije, do Mostara, možda čak i Dubrovnika...kad se zadnji put tako išlo?”

Nisam se mogao sjetiti.

“Čika Šerif stalno govori kako su nekad takva druženja bila normalna stvar, a sad nema Boga da okupiš ljude. Pa sam kontao...možda mi mlađi da opet nešto pokrenemo. Oživimo tradiciju. Klopa, piće, zezancija, druženje, rekreacija...”

Posumnjao sam da je Balšin mentor Šerif, uz još ponekog od starijih kolega, potakao mladića da me pripazi.

“Ako Šera kaže...”

“Pogotovo što ide proljeće. Toplije vrijeme, duži dani...”

“Ne spominji! Kad pomislim koliko je šljake do proljeća...” skrenuo sam temu.

“Znam, takvo je doba godine. A i godina”, oprezno je dodao. “Ali baš zato...”

“Kad su ono kvalifikacije za Univerzijadu?” nisam se dao.

“Kraj februara”.

“A tako je negdje i turneja Predsjedništva, zar ne...ona velika, Skandinavija, Engleska...”

“To je sredinom marta”.

I onda sam, u sekundi, prokliznuo. Nije bilo nikakvog spektakularnog preloma: nisam osjetio da stvarnost podrhtava, puca po trusnim linijama i raspada se u paramparčad, kao u romanima Philipa K. Dicka. Samo me, tek tako, neprimjetno prenijelo.

“Tad je i NATO samit”.

“Samit čega?”

Ponovio sam.

“NATO?” upitao je Balša. Zaškiljio je kao da nije siguran mislim li ozbiljno. “Sjevernoatlantski vojni savez?”

Naslutio sam da s mojom tvrdnjom nešto šteka. Kao da je ne samo faktički netačna, nego, na neki čudan način, i...neprimjerena.

“Bubnuo sam glupost, jelde?”

“Ne mora biti, šefe”, prošao je Balša šakom kroz svoj grm od kose, “više zvuči kao zagonetka, ili neka šifra. Barem za moju generaciju. Kad sam se ja rodio NATO je već bio povijest”.

*

Na proljeće su bombardovali Sarajevo-2. Reklamama. Projekcije su iskakale iz krošnji, s balkona i krovova, s autobuskih stanica. Vrhunac me je dočekao na vlastitom balkonu: jednoga subotnjeg jutra, sav otečen od sezonskih alergija i ošamućen od snova, tamo sam zatekao hologramski paket.

Prošli su me trnci čim sam vidio oznaku i najavu. Dao sam dopuštenje i preda mnom se, praćena zidom teksta, materijalizovala mlada žena u kombinezonu s logom kompanije.

Y U G O F U T U R I U M

Budućnost od danas stanuje

i u vašem gradu!

Pronađite nas na adresi:

Aleja Konfederacije 4, 71002 Sarajevo-2

Prva posjeta i konsultacije besplatne!

Više na www.futurium.org.yu

deklamovala je.

Nazvao sam Amelu.

“Kojim dobrom?”, javila se već nakon prvog zvona.

“Onaj poziv za kafu i priču je...još uvijek aktuelan?”

“Ti baš ne žuriš u životu. Neka, zdravo je...”

“U zadnje vrijeme gubim pojam o vremenu”, rekao sam iskreno.

“Bar se to vidi iz aviona. Čekaj malo”. Čula se škripa i lupa. “Šta radiš oko jedan, imaš li planova?”

Nisam imao planova. U jedan smo sjedili u bašti Galije, na Hrasnom brdu-2.

Amela me je slušala pažljivo, bez uobičajenih dosjetki, dok sam joj pokušavao rastumačiti svoje muke.

“Jedina veza sa stvarnim svijetom vodi do tvog Futuriuma”, zaključio sam. “Mislim, ne tvog, ali pošto si...”

“Jasno ti je da sam ti taj link poslala iz zezancije”, uzdahnula je. “Iskočila mi je reklama, uklopilo se u priču o snovima, nisam proučavala šta je. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ćeš se fiksirati”.

“Shvatam. Naravno da ti ne snosiš nikakvu odgovornost za moje probleme...”

“Čim to tako spominješ, zvuči kao da snosim”.

“...jednostavno ne znam kome bih drugom sve ovo ispričao. Svako drugi bi me poslao doktoru, naravno, iz najbolje namjere...”

“Samo sam ja dovoljno munjena”.

Nekoliko trenutaka sjedili smo u tišini, koju je razbijalo samo moje šmrcanje i graja sa okolnih stolova.

“Pretpostavljam da si dobro istražio čime se ti likovi bave”, uputila mi je jedan od svojih pogleda preko naočala.

“Jesam”.

“I ja sam istraživala. Nimalo bezazlene stvari”.

“Znam”.

“Sve je legalno, papiri uredni, tu nema problema. Ali to ne znači da je čisto...daleko od toga”.

“Nisam ni ja baš čist. Šta je najgore što mi se može dogoditi?”

“Daješ im pristanak da ti bukvalno uđu u glavu”, nastavila je Amela ozbiljno. “U uspomene, u emocije, u pamćenje...pa i u snove. To je ta njihova rekonfiguracija: invazija u glavu”.

“Iskreno, mislim da možda baš to i trebam”.

“Da te, kobajagi, namjeste. A šta usput rade, i gdje poslije idu podaci koje prikupe, i polažu li ikome račune - misterija”.

“Sve sam upratio”.

“Onda si sigurno upratio i ono u Skandinaviji”.

Kimnuo sam.

Dvoje Šveđana i jedan Finac tužili su kompaniju koja se kod njih, kao Futurium kod nas, bavila “rekonfiguracijom”. Tvrdili su da im je podvrgavanje postupku upropastilo život: da su ne samo počeli gubiti pamćenje, nego i da im je postalo teško razlikovati prave od lažnih emocija, uspomena i sjećanja. Ispostavilo se i da je kompanija cijelu stvar bila pokušala zataškati kroz preliminarnu nagodbu. S druge strane, mogle su se pročitati i tvrdnje da stanje bivših pacijenata nije bilo ni izbliza tako loše kakvim su ga prikazivali, i da su aferu fabrikovali pohlepni advokati. Ni neuroskeniranje navodno nije dokazalo da su razmjere štete tolike kolikim su ih prikazivali.

“Horor, ne sporim”, rekao sam. “Ali zaista nisam siguran šta bih mogao izgubiti”.

“Nema šta izgubiti...” prevrnula je Amela očima. “A da kreneš na terapiju? Isto ne bi ništa izgubio, a dobio bi sigurno više nego od ovih dubioza”.

“Mislim na nešto konkretno”. Osjetio sam da je neminovno da to naglas izgovorim, ne samo zbog Amele već i zbog samoga sebe.

“Ja baš i nemam sjećanja na zadnje godine”, rekao sam, što sam mirnije i razgovjetnije mogao. “Ne godine, nego decenije. Jedva da išta razaznajem. Kao da mi je magla nalegla na taj dio mozga”.