Enver Krivac: Važno je da nisi sam, čak i ako si veliki individualac, osamljeni vuk, treba ti

Uglavnom te se predstavlja kao multimedijalnog umjetnika. Što za tebe to znači – lakše objedinjavanje više područja ili je ključno to spajanje medija, međudjelovanje?

"Fraza 'multimedijalno' je ne baš savršeno rješenje problema koji ponekad nastane oko toga, jer je puno jednostavnije kad se baviš jednom stvari. Lakše je ne samo zbog prezentacije nego i samog djelovanja – kad se baviš s puno toga, ne možeš se posvetiti jednome kompletno. Uvijek ove druge stvari pate. I ako čujem za sebe da sam strip crtač, a strip mi nije izašao od 2007., kako 2019. mogu i dalje biti strip crtač? Onda sam napravio „Osamotne okolnosti”, pa sam opet postao strip crtač.

Imao sam jednu riječ koja mi je jako fora. Poliumjetnik. Ali onda bih morao stalno objašnjavati što to znači, pa koristim termin 'multimedijalni umjetnik' koji već postoji. I točan je, pogotovo u zadnje vrijeme, kada se sve događa odjednom. 

I ako čujem za sebe da sam strip crtač, a strip mi nije izašao od 2007., kako 2019. mogu i dalje biti strip crtač? Onda sam napravio „Osamotne okolnosti”, pa sam opet postao strip crtač.

Dugo mi je trebalo i da se sam sa sobom dogovorim što sam. Ono sam s čime se trenutno bavim. Ispalo je da sam deset godina imao bend, i tu sam davao 120% sebe, ali to je bio bend u kojem nisi vidljiv i ljudi me nisu tako doživljavali, ali ja sebe jesam. U svakom slučaju, sve je to i nomenklatura."

„Osamotne okolnosti” su grafičko-literarni magazin koji se teško može svrstati u žanrovsku ladicu. Unatoč tome, kako bi opisao svoj izričaj?

"To su zapravo samo dvije zbirke u jednom: zbirka stripova i zbirka kratkih priča. Dan im je neki vanjski okvir, pa to zbunjuje ljude. Ali i tamo gdje se priča o stripovima je to strip, a tamo gdje se priča o knjigama je to zbirka priča. Možda sam malo zakomplicirao s tom formom, ali i dalje mislim da je ona dobra za to što je u toj knjizi. 

„Osamotne okolnosti” su kompilacija mog minulog rada kojeg sam rekao bih dovitljivo organizirao na taj način. Iako me i moj urednik pitao je li to magazin, almanah, ili nešto treće. Nije prvi put da se svađam s oznakama."

Kako god je nazvali, knjiga je ispala jako originalna. Što je za tebe originalnost, i opterećuješ li uopće time dok stvaraš?

"Bitno mi je ne raditi stvari koji su već napravljene, pogotovo one koje sam ja napravio. Kad je zbirka izašla, ljudi su komentirali kad će opet tako nešto. Ali to sam već napravio. Kao što PJ Harvey kroz cijelu karijeru radi različite albume, zvukovno i tematski. Kod mene to nije toliko svjesno, nego je podrutina, a i želim da meni bude zanimljivo, i dok radim i dok čitam. 

Pišem knjige prvenstveno za sebe, jer ako se meni nešto sviđa i mogu to iznova čitati, onda je to dobar znak, prošlo je neki moj unutarnji filter. Što se originalnosti tiče, volim misliti da sam originalan, ali ne možeš to znati, osim ako nisi pročitao sve knjige i stripove na svijetu."

Ima li nešto u toj svojoj poliumjetnosti u čemu se osjećaš najugodnije? 

"Važno mi je da se dobro osjećam dok nešto radim. To se najčešće dogodi kad je neka likovna stvar u pitanju. Volim taj neki taktilni pristup, taj fizički napad na papir. Međutim, taktilno je i kad tipkaš, i kad produciraš po kompjuteru, na neki način. Ali najviše volim kad su mi ruke zmazane od ljepila i tuša. San mi je da jednog dana i slikam, da se tome mogu više posvetiti."

Nikad se ne bih sam bacio u nešto, na foru 'nisam nikad radio to i to'. Volim rutinu i sigurnost

Uživaš li više u projektu koji ti predstavlja izazov ili koji lako teče?

"Ne dočekujem otvorenih ruku nove stvari. Nikad se ne bih sam bacio u nešto, na foru 'nisam nikad radio to i to'. Volim rutinu i sigurnost. Sljedeće godine moram napraviti ilustracije za vodič za lektiru, i baš me to prepalo. Znam to raditi, ali uvijek se pitam zašto nisu zvali ilustratora ili ilustratoricu koji su išli u školu za to, hoće li moja idiosinkratičnost tu biti dobra, i tako dalje. Možda je to i rispekt prema takvim stvarima. Uvijek imam sumnje jesam li u tome dovoljno dobar. I najradije bih uvijek sam birao projekte, ali to nije tako u životu, što je i dobro, jer me to gurnulo u mnoge nove situacije od kojih rasteš."

Jesu li ti radionice, koje među ostalome držiš u GKR-u, pomogle s tim sumnjama?

"Jesu, užasno puno. Meni su mentori bili vrhunski majstori, pa uvijek mislim da voditelj radionica mora biti takav, imaš određenu odgovornost. I onda sam vidio da mi ide super, i da zapravo utječem na nekoga, početnike i početnice, pa i one koji to nisu."

A koliko te motivira riječka književna scena? Član si i Ri Lita, pa izravno i kontinuirano dolaziš u doticaj s kolegicama i kolegama.

- To mi daje veliku motivaciju. Važno je da nisi sam, čak i ako si veliki individualac, osamljeni vuk, treba ti. Ne samo feedback, nego i spoznaja da su i drugi ljudi tu u istome, lakše je.

Znam za vrijeme prije Ri Lita i vrijeme poslije Ri Lita. Prije vidiš i znaš da ljudi oko tebe rade i pišu, ali bez nekog kontakta. I baš sam s Teom Tulić nedavno pričao o 'sceniusu', terminu Briana Ena, koji spaja scenu i genija. Ne može se razviti nekakav genij u smislu kvalitete rada bez podrške zajednice i postojanja scene, a stvara se i grupni duh koji djeluje i koji utječe i na druge grupe i umjetnosti. Tu je i zdrava kompetitivnost, iako prirodno nisam kompetitivan, ali ako netko oko tebe piše super priče, imam odgovornost ne doći s nečim što sam iskucao na brzinu, dakle drži te na nivou. I užasno sam sretan što postoji takva skupina, koja je zapravo toliko različita."

I tu će vašu različitost uskoro prikazati i film o Ri Litu. Koliko će film prikazati tebe kao autora?

"Svatko od nas je odabrao što će biti i kako će izgledati, s pričama kao predlošcima. Ali prepustio sam Anđelu Jurkasu da to napravi kako je zamislio, jer znam kako je kad meni netko govori što i kako raditi. Budem lud od toga, ako si me zvala zato što sam to ja, onda me pusti da to tako napravim. 

Skužio sam odavno da ako nešto guraš, vjerojatno neće uspjeti.

Zato sam u startu odlučio ne miješati se u to, film je kreativna stvar i ovo je njegov autorski projekt. Input je dobrodošao, ali nisam htio ništa komplicirati. Samo nisam htio na Korzu da me svi gledaju, pa su me snimali u kinu Dječje kuće. I jedva čekam vidjeti taj film, jako me zanima."

Imaš li dugoročne planove i vizije vezane za neostvarene ideje i projekte?

"Imam labave planove, i imam ideje. Skužio sam odavno da ako nešto guraš, vjerojatno neće uspjeti. Moj popis želja je velik, volio bih i mjuzikl napraviti, i video instalacije, svašta mi pada na pamet. Ali ne ganjam to više, prirodno se postavljam prema tome, jer ovisi o sto faktora, pa pustim da to samo dođe. O „Osamotnim okolnostima” sam razmišljao i sanjao deset godina, ali jednostavno se stvari nisu poklapale, pogotovo u meni. Naučio sam biti otvoren prema tome, i ono što treba doći će doći. Što ne znači da ću biti kao list na vjetru, treba biti spreman i prisutan."

I za kraj, što ovih dana čitaš?

"U zadnje sam vrijeme dosta čitao ono što moram čitati zbog moderiranja. Trenutno čitam „Dobar dan, izvolite” od Gordane Hajtić.

Generalno od knjiga su mi nedavno bile odlične od Jane Prević Finderle, „Ti još pričaš o nogometu” i najnovija „Zootrop”. Sjetio sam se i jedne knjige koju sam davno čitao i koju sam nedavno kupio pa sada opet čitam, i preporučam, a to je „Imitator glasova” od Thomasa Bernharda. Od stripova je tu Anders Nilsen i „The End”, neki spoj dnevnika i apstrakcije, jako posebno i lijepo. Želim spomenuti i Gospodinova i „Sva naša tijela”, knjigu kratkih zapisa, volim takvu mikroprozu. I za kraj, nešto što je uvijek preporuka, Michael Ondaatje i njegove „Sabrane pjesme Billyja Kida”."

Naslovna fotografija: Kristina Barišić