Jasen Boko: Zaboravljamo da smo svi jednom bili migranti koji išli za boljim životom

U zadnjih dvadeset godina proputovali ste cijelim svijetom prateći stope povijesti i društva. Od koračanja Putem svile, lutanja za Odisejem i Aleksandrom Velikim, pa sve do plovidbi Indijom i Latinskom Amerikom, u vašem zadnjem povijesnom putopisu odlučujte se za susret, lice u lice, kako s povijestima, tako i s mitovima dolaska Slavena. Što vas je inspiriralo i kako ste se odlučili za projekt „Od Dnjepra do Jadrana“? Koliko dugo traje planiranje putovanja?

Inspirirale su me, u ovom slučaju dvije stvari: nove migracije, valovi imigranata prema Europi i mržnja koju to generira. A zaboravljamo da smo svi jednom bili migranti koji išli za boljim životom. Drugu sam inspiraciju pronašao u „mračnom srednjem vijeku“ i dolasku Slavena i Hrvata na ovaj prostor. A taj je dio zaista loše prisutan u dokumentima pa puno više ne znamo o „našem“ dolasku nego što nam je poznato, tako da ni danas nismo sigurni tko smo i odakle smo došli.

Pripreme su uvijek duži dio putovanja, mjesecima (i prije i nakon putovanja) traje proučavanje literature, a u slučaju posljednje knjige taj je dio „zahvaljujući“ koroni trajao i puno duže.

Pitanje etnogeneze oduvijek je izazivalo opsežne znanstvene rasprave, ali i, još važnije, političke i društvene prijepore u želji da se dotaknu kolektivnog pamćenja i našeg identiteta. Vaša knjiga gotovo figurira kao djelo javne povijesti koje čitatelju prostire sintezu istraživanja znanstvene zajednice koja teško dopiru do čitatelja do kojih bih voljeli. S koje točke ste krenuli u istraživanje ovoga pitanja? Koliko je dugo trajalo istraživanje i tko vam je pružio ruku tijekom urona u povijest?

Dobro ste rekli, to jest neki pregled raznih teorija i hipoteza, s mojim komentarima, ali uvijek se naslanjam na literaturu, nisam povjesničar pa ne pametujem sam. Istraživanje je trajalo duže nego sam prvotno planirao, pojavljivala se nova literatura, a htio sam biti temeljit.

Krenuo sam iz raznih točaka, radi se o tri migracije, indoeuropskoj, slavenskoj i konačno hrvatskoj pojavi na prostoru srednje Dalmacije. Radio sam cijelo vrijeme savjetujući se sa stručnim prijateljima, doktorima znanosti, Nikolinom Urodom koja je sa mnom i putovala dio puta, a koja je arheolog i s povjesničarom dr.sc.prof. Ivanom Basićem, koji su na kraju bili i stručni recenzenti knjige.

Uz reprezentaciju rada znanstvene zajednice, dajete i prikaz druge strane iste kovanice, pišući i govoreći o teorijama zavjere, ali i interpretacijama koje ne kriju svoje ideološko opredjeljenje i utilitarnost svojih zaključaka. Nećemo pretjerati ako kažemo da srednjovjekovlje predstavlja jednu od najplodnijih podloga za procvat nacionalističkih i inih ideologija, pažljivo filtrirajući koju povijesnu paradigmu će rastočiti i iskoristiti. Iako pokazujete da ih je lako dekonstruirati, pa i raskomadati, koliki problem one predstavljaju u današnjem svijetu?

Kako u vremenima kada se ne čita manje, ali se čita nikad brže i nikad fragmentiranije, kako pristupiti čitateljima koji moraju istrpjeti sve interpretacije? Jer, u konačnici, do Deretića i Besaka će uvijek biti jednostavnije doći doli do Budaka ili Gračanina.

Rani srednji vijek malo je poznat, s jako malo provjerenih dokumenata, i jasno da je idealan za lov u mutnom. Pogotovo jer sve nacije, kad se počinju formirati u 19. stoljeću, upravo u tom razdoblju traže svoj origo gentis. A s nesigurnim povijesnim izvorima lako je štošta dokazivati, tako da su se nacionalne mitomanije – bez ikakve povijesne podloge razbuktale upravo oko srednjeg vijeka. A u današnjem površnom vremenu lako je manipulirati legendama i veličati svoju naciju i nepostojeću „nacionalnu krvnu sliku“, na štetu drugih. 

Naravno da je te mitove lakše čitati nego ozbiljne povijesne rasprave, koje su manje dostupne od senzacionalnih „otkrića.

Kroz cijelu knjigu ukazujete na opasnosti politizacije povijesti i ostvaraje nacionalnih i državnih identiteta koji proizlaze iz toga. Uostalom, stojite uz Benedicta Andersona koji piše kako je nacija samo imaginarna zajednica. Kako gledate na utilitarnost povijesnih narativa i zloupotrebe povijesti koje vječno podižu ideološke tenzije, ali i inzistiranju na na „pročišćenom“/“čistom“ identitetu?

Poviješću se manipulira jer „popravljena“ povijest - a naša je uvijek „bolja i superiornija“ - olakšava mobilizaciju naroda, za bilo koju potrebu onih na vlasti, ne samo ratnu. Nacije su izmišljotina, naravno, ali inzistiranje na njima olakšava manipulaciju narodom. Zanimljivo, nove genetske slike naroda na prostoru Europe pokazuju svašta, najviše mješavinu raznih stanovnika koji su boravili i borave na ovom prostoru. Svašta se može pronaći u genetskoj slici osim onoga što nas danas najviše dijeli: tragova nacije, vjere ili ideologije! 

Od prvih bizantskih zapisa o Slavenima, pa sve do današnjih pogleda na naše, koliko se, uistinu, promijenilo viđenje drugih o nama samima, ali i nas samih o nama?

Zanimljive su te rane bizantske kronike koje Slavene počinju spominjati u prvoj polovini 6. stoljeća. Riječ je naravno o „pogledu s visine“ iz perspektive navodno superiornih u odnosu na barbare. Slaveni su inferiorni, gologuzi, anarhični, siromašni, prljavi, sve ono što se danas koristi za pojavu nekih navodnih barbara, migranata, na europskim granicama. 

Zanimljivi su ti opisi ranih Slavena, a ti narativi o „barbarima“, ne samo Slavenima, traju do danas. Postoje znatne mentalitetne razlike između plemena koja su se pojavljivala obično na Dunavu i koja su ugrožavala „civilizirana carstva“ rimsko i kasnije bizantsko, i zanimljivo je čitati te opise danas. Neki od kroničara, kad ih očistimo od stereotipa, zapravo su dobro zapazili karakteristike Slavena, a mnoge su prepoznatljive do danas.

U trenucima kada geopolitičke i društvene krize, zajedno s prvim, ozbiljnijim posljedicama globalnog zatopljenja, samo nižu jedan za drugim migrantskim valom, vaša poruka kako smo vi mi bili jednom migranti odzvanja. Kako se kao društvo i kao pojedinci nosimo s dolaskom novih ljudi, novih kultura i novih pogleda na svijet? 

Cijela Europa dolazak migranata ne podnosi baš najbolje, većina smatra da oni ugrožavaju našu „starosjedilačku“ kulturu i to je priča koja se ponavlja tisućljećima. Pri tome zaboravljamo da smo svi mi, ma kojem danas narodu ili plemenu pripadamo, jednom bili migranti koji su došli na tuđi teritorij, pokorili lokalno stanovništvo, dio njega uništili, a najveći dio asimilirali.

Danas govorimo o našoj kršćanskoj kulturi kao temelju suvremene Europe, a ne spominje se više da su i Slaveni i Hrvati, kad su se pojavili, bili pogani, kojima je kršćanstvo najčešće nametnuto, ponekad i stoljećima nakon dolaska. Povijest se sastoji od mijena, a migracije su u genetskoj slici čovjeka, da nije tako, Homo sapiens nikad ne bi izišao iz Afrike. Potreba čovjeka za preseljenjem na bolji, sigurniji teritorij imanentna je čovjeku, pa je ne možemo ni danas ignorirati i nasilno zabranjivati. Europa će se promijeniti u sljedećim stoljećima, to je sigurno. Ono što bi bilo dobro je da se ta promjena dogodi bez još jednog povijesnog klanja.

Ipak, u cijeloj ovoj priči ne smijemo zaboraviti kako je riječ o putopisu tijekom kojega ste proputovali, kako naš Balkan, tako i dobar dio istoka Europe, unatoč rusko-ukrajinskom ratu. Znamo da ne smijemo previše otkriti, ali što vam se najviše urezalo u pamćenje tijekom putovanja? Ima li razmišljanja i promišljanja koja su se promijenila, kako tijekom istraživanja terena, tako i tijekom posjete terena? Koliko ste daleko odmakli od planirane rute?

Svako putovanje mijenja naše predrasude, kojima smo uvijek podložni o nekom prostoru. Zato i volim putovanje. Zemlje i krajeve kroz koje putujem sudim isključivo prema svojem iskustvu, ne po nekom sugeriranom obrascu. Teško je pripremiti se i znati točno što nas očekuje kad negdje stignemo.

Zato se volim prepustiti i upoznavati zemlju kroz njezine ljude, a ne na osnovu predrasuda i stereotipa. Imao sam niz zanimljiv i neočekivanih pustolovina na putu, upoznao puno zanimljivih ljudi, družio se i gledao otvorenih očiju oko sebe.

A to i jest svrha putovanja, barem za mene.

Fotografije: Jasen Boko

Naslovna: Milan Šabić