Mario Viscovich: Pripovijedanje je bio veliki dio i važan dio mog djetinjstva

Mjesec hrvatske knjige nikada nije bio veći u Gradskoj knjižnici Rijeka! A nije samo do dodatnih kvadrata, već do preko 40 različitih radionica, razgovora, izložbi i drugih tuljenja kulture. Povodom svega toga (i uobičajene svakodnevice) odlučili smo sa svakim autorom i autoricom, kreativcem i kreativkom uključenima u naša kulturna zbivanja suočiti s pet pitanja, u skladu s temom Mjeseca hrvatske knjige - "Pričaj mi". 

* Više o događanjima u Gradskoj knjižnici Rijeka u sklopu Mjeseca hrvatske knjige možete pročitati ovdje. *

Koliko je za vas bilo važno pripovijedanje tijekom djetinjstva? Kojih priča se sjećate?

Pripovijedanje je bio veliki dio i važan dio mog djetinjstva. U kući nismo imali struje, plina, tekuće vode, pa čak ni zahod. 

Bila su dva načina, običaja pripovijedanja. Pripovijedanje navečer: dvije ili tri obitelji bi se uvijek sastajali, svako večer , u jedno od njihovih kuća. Pričalo se uz vatru na ognjištu. Ognjišta su bila velika, stolići na ognjištu i pričalo se, prepričavalo, iste priče ponovno i ponovno. Ja sam bio mali i ležao sam na ognjištu ispred nogu mojih roditelja, uz vatru, i sa užitkom slušao. Priče su uvijek imale smiješne teme, obično o ljudima kojih smo svi znali.

Druga vrsta pripovjedanja je bilo rano popodne nakon ručka: usred sela,  a to je bilo ispred naše kuće, sjedilo se na zidićima, suhozidima, uz put. Uvijek su se tu sakupljali isti ljudi. Tu se pričalo o aktualnim temama, kao da danas čitamo novine. 

Kako biste opisali svoje pripovijedanje? Koliko vam je trebalo da pronađete svoj glas?

Ja sam samo slušao, bilo mi je jako zanimljivo. Kad nisam nešto razumio pitao bi kasnije, doma, mamu i tatu.

Možete nam u tri rečenice opisati vaš posljednji naslov ili projekt?

Izdao sam ove godine moju petu samostalnu zbirku pjesama “Ljubav, Svetinja i Dom”. Pjesme u razdoblju od moje dvanaeste godine do danas, moje 75. godine. Četiri tematske cjeline: Ljubav, Svetinja, Dom, Divljenje.

Mjeseci hrvatske knjige se već godinama nižu – kakav je prema vama status knjige  Hrvatskoj?

Povratnik sam u domovinu nakon 55 godina iz SAD-a. Sačuvao sam svoj hrvatski jezik i svoju labinjonsku cakavicu. Pišem, i jedno, i drugo. Osnovao sam hrvatsku školu u New Yorku 1993. godine koja djeluje i danas. Osnovao sam pjesničku udrugu “Hrvatska Iseljenička Lirika” u New Yorku 1999. godine koja djeluje diljem svijeta i danas, i izdaje knjige.

Sve moje knjige, njih 6, objavio sam i tiskao u Hrvatskoj. Sve su na hrvatskom standardnom jeziku i na cakavici. Znači mi puno jer bi htio sačuvati, i jezik, i običaje, o kojima pišem.

Preporučite nam jedan knjigu, jednu seriju i jednu destinaciju za posjetiti tijekom mjeseca hrvatske knjige!

 “Ca son Doma? Ca don Ća?”

Godišnjak “Jurina i Franina”.

Planirano, i još treba potvrditi,  4.11.2024 promocija moje zadnje zbirke,  i mene uopće, u Pazinu,  što je ustvari u sklopu Mjeseca hrvatske knjige.

Mario Višković rođen je 1949. godine u Labinu, u Istri, a trenutno živi u Puntu na otoku Krku. Nakon što je 1969. godine emigrirao iz Jugoslavije, nastanio se u SAD-u gdje je ostvario uspješnu karijeru kao inženjer strojarstva, autor i poslovni čovjek. 

Objavio je pet zbirki poezije, među kojima su "Putnik" (1995.) i "Ljubav, Svetinja i Dom" (2024.). Također je autor knjige o hrvatskom iseljeništvu "Odnos između dijaspore, hrvatske države i civilnog društva" (2002.). Član je Društva hrvatskih književnika i nositelj predsjedničke medalje Reda hrvatskog pletera.