Mihaela Gašpar: Čitanje je postala gotovo asketska aktivnost

Mjesec hrvatske knjige nikada nije bio veći u Gradskoj knjižnici Rijeka! A nije samo do dodatnih kvadrata, već do preko 40 različitih radionica, razgovora, izložbi i drugih tuljenja kulture. Povodom svega toga (i uobičajene svakodnevice) odlučili smo sa svakim autorom i autoricom, kreativcem i kreativkom uključenima u naša kulturna zbivanja suočiti s pet pitanja, u skladu s temom Mjeseca hrvatske knjige - "Pričaj mi". 

* Više o događanjima u Gradskoj knjižnici Rijeka u sklopu Mjeseca hrvatske knjige možete pročitati ovdje. *

Koliko je za vas bilo važno pripovijedanje tijekom djetinjstva? Kojih priča se sjećate?

Uživala sam u legendama i pričama koje mi je pripovijedala baka. Narodne predaje s elementima nadnaravnog i u bakinom krilu svakako su obilježile moje djetinjstvo, a posebno priče o coprnicama samoborskog gorja. One bi tijekom noći plele konjima grive u sitne pletenice koje se više nisu dale rasplesti pa su grive morale biti odrezane.

Kako biste opisali svoje pripovijedanje? Koliko vam je trebalo da pronađete svoj glas?

Veliku važnost pridajem detalju. Onom malenom i  često zanemarenom komadiću odlomljenom od veće cjeline, a  čijeg smo prisustva uglavnom nesvjesni no presudan je za građenje atmosfere, portretiranje likova a često nosi i neku simboliku. Moj autorski glas i počiva na važnosti detalja. Mislim da svoj glas nisam pronašla u nekom trenutku već mi se čini da je on oduvijek u meni, ugrađen u moju osobu. Ja sam mu samo ustupila mjesto.

Možete nam u tri rečenice opisati vaš posljednji naslov ili projekt?

Priča je to o tri žene, svaka iz različitog okruženja, pripadaju trima različitim klasama i generacijama. Ono što ih povezuje nije porijeklo, već bol koju su sve prošle – zlostavljanje koje ih je obilježilo. Sve su imale snove, drugačije vizije svojih života, maštajući o ljepšoj budućnosti. No, te snove iznenada je progutala tama, odvodeći ih daleko od onog lijepog mjesta koje su željele za sebe.

Mjeseci hrvatske knjige se već godinama nižu – kakav je prema vama status knjige u Hrvatskoj?

Svijet se digitalizirao i značajno preobrazio. Čitanje je postala gotovo asketska aktivnost, gdje se čovjek mora povući od svijeta, suzdržavajući se od ometanja poput mobitela i društvenih mreža i kojekavih sprava. Ljubitelji knjige radije će se odreći aktivnosti na društvenim mrežama ili omiljene serije no takvih je sve manje. Ipak, postoje mnogi festivali u Hrvatskoj koji nastoje održati knjigu živom i postojanom. Težak je to posao i svakako bi ga trebalo jače podržavati. 

Preporučite nam jedan knjigu, jednu seriju i jednu destinaciju za posjetiti tijekom mjeseca hrvatske knjige!

Roman koji sam zadnji pročitala: "Bejturan i ruža", majstorski ispripovijedan iz pera bosanskohercegovačko-američkog pisaca Aleksandra Hemona. Dirljiva ljubavna priča o dvojici soldata, prijateljstvu, mahnitosti rata, dubokoj čežnji za Sarajevom. Kako ne gledam serije, preporučit ću film "Proslava" Brune Ankovića, a po knjizi Damira Karakaša, koji prati 20-ak godina u životu glavnog junaka Mije i njegove obitelji u siromašnom selu u Lici, te istražuje uvjete koji dovode do širenja ekstremizma u društvu.

Svaka destinacija je lijepa i dobra ako vam je srce otvoreno i spremno prihvatiti ljude, običaje i prirodu.

Mihaela Gašpar (Zagreb, 10. travnja 1973.) hrvatska je književnica. Objavila je romane "Bez iznenadnih radosti molim" (Aora, Zagreb, 2010.), "Mitohondrijska Eva" (Matica hrvatska Osijek, Osijek, 2013.; drugo izdanje Disput, Zagreb, 2015.), "O čajnicima i ženama" (Disput, Zagreb, 2016.), "Spori odron" (Disput, Zagreb, 2017.), Nemirnica (Disput, Zagreb, 2019.), "Velika stvar" (Disput, Zagreb, 2020.) te zbirku kratkih priča "Slatkiš, duhan, britva" (Disput, Zagreb, 2013.). Živi i radi u Zagrebu.