"Rasadnik" predstavlja ilustratoricu Elenu Kiss: Neočekivane ideje su često najbolje

Elenu Kiss imao sam priliku upoznati u proljeće 2024. godine prilikom posjete studenata Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci na razgovor o komunikaciji, dizajnu, marketingu Knjižnice. Mogao je to biti najobičniji posjet kakvih rutinski odradimo na desetke da se Elena i nekoliko drugih kolegica kasnije nisu javile - mi bi nešto radile! Kako je nešto sitnih prilika u "Benčić Lab" loncu i bilo Elena ih je prihvatila. 

Do kraja godine pojavilo se dovoljno materijala da se za njenu izložbu napiše: 

Ljeto s pastelom.

Ljeto. Kako pričamo i pišemo Spotify algoritam odmah sve zna. "Summertime Sadness" by Lane del Rey. "That Summer Feeling" by Jonathan Richman. "Ljeto već je gotovo" by Z++. "Feels like Summer" by Childish Gambino. Godišnje doba koje ostavlja uspomene i senzacije od kojih se druga godišnja doba skrivaju. Plastični pištolj na vodu koji ne radi, plažni rave, krajevi nevinosti, rigotine u travi, udarac u dno mora poslije skoka, kapljice znoja na licu, na nekome slatke, na nekom odvratne, ovisno da li nam se sviđa. Sve kroz neki polaroid filter nostalgije. Ljeto, tako kaotično i sada pretoplo je melankolija pastele i to Elena Kiss super kuži. Ona je i praktična umjetnica koja stvara uspomene drugima. Stvorila je vizualni identitet Kulturne obitelji za riječku Dječju kuću crtajući sve one trenutke s roditeljima koji ostanu uspomena. S pastelom. Napravila je pola risografskog fanzina riječkog art-kvarta "Benzine" i gotovo sva njegova iscrtana vrata. S pastelom. Napravila je znak eksperimentalne audio edukacijske platforme Radio Benčić. S pastelom. I ovu izložbu. Eleni Kiss će 2024. godina biti važna uspomena. S pastelom. 

Zato upoznajemo bolje tu mladu, talentiranu i vrijednu vizualnu kreativku. 

Elena, nadam se da si dobro. Što se radi, gleda, uči?

Uf, svašta nešto. Većinom mi vrijeme oblikuju obaveze na faksu, ali to mi je pun pogodak jer se na akademiji stvarno mogu naći dobri izvori. Kako sam ovih dana doma, imam malo drugačije inpute, pa mi evo na stolu pored stoji Brbljanje o geometriji Zlatka Šporera. Stalno spominjem ovu slikovnicu/udžbenik/strip, ali kad mi i je stalno u glavi. Ilustrirao ju je Nedeljko Dragić (koji ima posebno mjesto na listi uzora) i napravio jedan genijalan matematički strip u kojem se na prefora način ispriča gradivo geometrije prvih pet razreda osnovne škole. Meni je motivirajuć način na koji se rad Zlatka Šporera stopio s Dragićevom duhovitom ilustracijom i to je nešto čemu težim. Realno zadatak svakog dizajna je interpretirati i komunicirati sadržaj, a ovo je divan primjer. 

Malo „stručnija“ literatura oko koje se često motam su Elementi tipografskog oblikovanja R. Bringhursta. Njoj se vraćam svako malo, većinom kad mi nešto treba, pa se udubim i zaboravim po što sam došla. 

Od filmova sam nedavno pogledala The Birdcage, svakako preporuka! 

Kad razmišljam ovako svakodnevno naravno da je dobar dio vizualnog inputa s društvenih mreža... Instagram, Pinterest, Behance, Dribbble... puno je slika i postalo je malo naporno jer prvi impuls kad dobijem neki zadatak je vidjeti što ima tamo na tu temu, pa pokušavam umjesto da prvi korak bude moodboard rađe, na primjer, napraviti playlistu. 

Traženje nedirektne inspiracije u nekom drugom polju zna biti pogodak jer ideje koje dođu neočekivano znaju biti najbolje.

Kako ti je u Rijeci, neka lijepa iskustva?

U Rijeci je suuuuper. Znam da svi imaju loša iskustva s busevima, da bih riječ rekla, ali evo jednog simpatičnog. Jedan dan sam jurila na bus, padala je kiša i puhala je bura, pa nije baš imalo smisla otvarati kišobran. U daljini vidim bus kako dolazi, ali na sreću vozač me vidio i sačekao. 

Sva zapuhana i mokra zahvalila sam mu i on je baš lijepo odgovorio i drugi put. Nekako mi je popravio dan. Sljedeći dan nisam kasnila, ali je bio isti vozač i prepoznao me. Od tada se svaki put fino pozdravimo, u mojoj glavi to znači da imam prijatelja iz Autotroleja.

Sjećaš se malene Elene, kako je uopće došlo do pravca razvoja u svijet vizualne kulture...Što su rekli roditelji?

Uvijek se vrti ta ista priča kad sam na ljeto poslije prvog srednje slomila nogu skačući u more. Dva mjeseca u gipsu značilo je dva mjeseca crtanja i nakon toga sam samo nastavila. Onda je slijedilo razdoblje korone i tu se to još više razvilo jer sam mogla istovremeno slušati nastavu na Teamsu i imati kist u ruci. 

Bilo je pitanja, kako to iz matematičke gimnazije u dizajn, ali čini mi se da je baš dobra kombinacija, ne bih drugačije. 

Mojima uopće nije bilo iznenađenje, uvijek su bili najveća podrška. Prije toga sam htjela studirati bibliotekarstvo, i razumijem tu želju i sada. A što se tiče male Elene, nemam neka sjećanja da su me od malih nogu posebno zanimale vizualne vode, šarala sam po zidovima kao i sva djeca.

Omiljene tehnike, motivi, inspiracija...?  

Prva ljubav – akril, pa sam poslije otkrila ugljen, pastele i ulje, s naglaskom na pastele zadnju godinu. Motivi su mi često lagani, dječji, što ne znači ilustracije za djecu, nego mislim na neki zaigrani ton koji se provlači. 

Inspiracija, ne znam, svaki put drugačija, zato i volim taj dio procesa, nepredvidiv, nekad mučan, ali uvijek zanimljiv.

Imala si izložbu o prošlom ljetu? O čemu je riječ...?

Jesam da, riječ je o Malim ljetnim dnevnicima. Prošlo ljeto sam svugdje sa sobom, na more, na posao, nosila male žute papiriće i par uvijek istih pastela i njima bilježila trenutke. Nešto kao vizualni dnevnik. Kroz ljeto se skupilo dosta trenutaka pa je od njih nastao veći kolaž uspomena. Nakon toga sam krenula crtati i sjećanja iz obiteljskih albuma ugljenom na većim formatima na platnu. I rodila se izložba...ovako napisano stvarno zvuči ekspresno i lagano. 

Priliku za izlagati u Puli dobila sam godinu dana prije, pa sam se s idejom o seriji radova svađala duže vrijeme. Napraviti seriju radova bilo je dosta izazovno s obzirom da nemam određeni stil, niti ga trebam još imati. Ono o čemu se ne priča kad je izložba već gotova je koliko ideja u procesu stvaranja nekako utihne. 

One su, bez brige, svakako zapisane i čekaju svoj trenutak. Mali ljetni dnevnici prošli su super i što je najbitnije zabavila sam se dok sam ih radila. Evo, kao dio ljetnih uspomena prilažem sliku drage mi pastele i do kojeg stadija je dogurala.

Radiš dosta s pastelom... Očito i s fotografije. U čemu je ljubav?

Ljubav je u trenutku fiksiranja pastele lakom za kosu. Bitan trenutak. Kad se on ne uzme u obzir u crtanju, pasteli se fiksiranjem za papir gubi kvaliteta. Crtež promijeni boju, izgubi tu vibrantnost i onda si pomisliš koji je uopće smisao. 

Smisao je kada znaš da će se to desiti i igraš s tom kartom. Uzmeš papir u odabranoj boji, naneseš točnu količinu laka i pastela postane malo prozirna, za nijansu papira bogatija. Čarobno. I onda se, ako ne otvoriš prozor, ugušiš istim lakom za kosu.

Kako se nosiš s AI kontekstom? Djeluje mi nezgodno za puno stvaralačkih područja.

Kad razmišljam globalno strah me što slijedi, ali ovako na osobnoj razini mislim da sam dosta nespretna u vezi vizualne AI situacije. Njemu treba zadati takav input da bi on mogao izbaciti točno ono što od njega tražimo. 

Kad ga ja zamolim za uslugu izbaci mi nešto suludo plastično i to mi se čak sviđa, daje mi osjećaj da smo još uvijek udaljeni i da mi ne može ništa. Moguće da me samo čuva starija verzija Photoshopa :).

Pred tom je tek pravi razvoj i posao. Kako bi taj idealan posao izgledao, a kako idealan umjetnički projekt u kojem nisu važni novci? :)

Htjela bih imati doticaj s knjigama, na ovaj ili onaj način. Želim sudjelovati u njihovoj produkciji, tražiti im lice. Bilo to sudjelovati u prijelomu, oblikovanju pisma, oblikovanju naslovnica, ilustriranju… Raditi s ljudima od kojih imam puno za naučiti je zapravo cilj. 

Idealan projekt bi imao veze s nekim mjestom, pa bih imala škužu otputovati kao dio istraživanja. I rok bi bio tu, ali onaj pristojan, dovoljan da sve napravim bez žurbe, a da mi ne ostane vremena za overthinkanje. Imala bih super mentora, koji nije klijent nego se više fokusira na kvalitetu procesa stvaranja, gurao bi to u dobrom smjeru i dao bi mi prostora. 

Fora bi bilo kad bi projekt imao neko područje potpuno izvan mog interesa i iskustva, na primjer pletenje košara, pa bih morala naučiti skroz novu vještinu koju vjerojatno nikad ne bih sama probala. Uzbudljivo.