"Črna mati zemla" Kristiana Novaka: svatko od nas ima vlastitog Hešta i Pujta

„Pa što ju dosad još nisi pročitala?! Ovo je najbolja knjiga u Hrvatskoj, u zadnjih 50 godina!“ – komentirala je moja prijateljica Gordana kad sam rekla da upravo čitam ovu knjigu. A moja opravdanja bila su „nikako ju uhvatiti u knjižnici, stalno je vani“. Onda je moja draga Ina posudila knjigu u Knjižnici Kostrena i ova priča otišla je u povijest...

A Novakova priča počinje u današnje doba, kad je Matija Dolenčec, uspješan mladi pisac, u ljubavnoj vezi u kojoj gotovo ništa ne valja. Kad njegova djevojka shvati da su priče iz Matijina života samo obična laž, veza će popucati po šavovima. Vratit ćemo se na početak kad je Matija, još mali dječak, izgubio oca. Od tog trena počinju teški dani za Matiju, podcrtani otuđenjem od prijatelja, krivnjom i grižnjom savjesti te suočavanjem s demonima, nastalim iz straha.

Djeca uvijek reagiraju na isti način, smatrajući da je isključivo njihovo ponašanje dovelo do nečije smrti, ljutnje i svega lošega što se već dogodilo i onoga što će se tek dogoditi u budućnosti. A dok čitaš, ne možeš a da se ne poistovjetiš s malim Matijom, zajedno s njim proživljavajući sve njegove crne misli i strahove.

Svi ti događaji nakon očeve smrti, pa dolazak ratnih godina (o kojima Novak, srećom, ne polemizira niti politizira, već samo usput iznosi povijesne činjenice), obilježit će Matiju za cijeli život i prisiliti ga da prerano odraste, ne dopuštajući mu da, poput druge djece, uživa u čarima djetinjstva.

Roman obiluje prekrasnim citatima i lijepim stilom, dijalozima na međimurskom dijalektu (bez brige, na kraju postoji rječnik kajkavskih izraza!), koji me nimalo nisu smetali niti su prekinuli savršenu nit autorova pripovijedanja.

Sjetih se nekih žestokih protivnika da ova knjiga postane lektirna građa jer vrvi nasiljem i zločinima, pa bi to bio veliki i nepremostivi problem. Ali problem je negdje drugdje. Problem je zatvarati oči pred takvim događajima, praviti se da ih ne vidimo ili da ne postoje a ne pisati o tome. Zlo, samo po sebi, neće nestati ako se o tome ne piše i ne progovara.

A svatko je od nas, u određenom razdoblju svog života, imao vlastitog Hešta i Pujta, koji su nestali onoga trena kad smo prevladali strahove. Ako smo bili među onim sretnicima kojima je to uspjelo.

Bili mi dobri ili loši, hrabri ili uplašeni, sve će nas jednom prekriti „črna mati zemla“. Bauk i bogme, tak je.

Sandra Bašić