"Elle" Paula Verhoevena: Nastranosti na djelu

U ekranizaciji romana francuskog književnika Philippea Djiana, najpoznatijeg po uglednom romanu "37,2 ujutro", koji je pretočen u podjednako cijenjeni film "Betty Blue", snage su po prvi put udružili najznačajnija glumica svoje generacije Isabelle Huppert (ako pitate mene, svojevrsna europska Meryl Streep) i kontroverzni nizozemski redatelj Paul Verhoeven.

Film je već nagrađen brojnim priznanjima (zasada najvažnije pripalo je Huppertovoj - Zlatni globus za najbolju žensku ulogu u drami; sasvim sigurno bit će nominirana za Oscara), a Verhoeven je za svoje viđenje Djianovog romana "Oh...", preimenovanog u "Elle", zaradio najpozitivnije kritike u karijeri.

Manipulatorica

Podsjetimo se, Verhoeven je tijekom svog dugogodišnjeg umjetničkog rada često iskazivao svoju sklonost prema snažnim ženama. Nomi Malone ("Showgirls"), Dizzy Flores ("Svemirski marinci") i Catherine Tramell ("Sirove strasti") njegovi su najpoznatiji ženski likovi iz američkog razdoblja stvaralaštva. S tom razlikom da je Sharon Stone u ulozi Catherine Tramell definirala žanr erotskog trilera u ranim 90-im godinama prošlog stoljeća - i ujedno utjelovila lik manipulatorice koja ne preže ni pred čim, a u svrhu ostvarenja svojih pakosnih ciljeva.

U "Elle" upoznajemo uspješnu poslovnu ženu Michele Leblanc, šeficu tvrtke koja proizvodi videoigre ispunjene seksom i nasiljem. Michele je odmah na početku filma silovana. Silovanje, naravno, ne vidimo odmah u eksplicitnom obliku, već čujemo nemile krikove i zvukove, a ulogu voajera preuzima junakinjin mačak. No, ubrzo Michele ne prijavljuje silovanje policiji; naime, njezin je otac, u desetogodišnjoj dobi djevojčice počinio višestruki zločin, pobivši cijelo susjedstvo, pritom i većinu životinja. Nastaviti mirnim životom, kao da se ništa nije dogodilo, odabir je razvijenog muškarca u tijelu žene. Ili ako hoćete, žene manipulatorice - potpunog control freaka koji na poslu obožava naređivati svojim muškim kolegama, a s ponekima i spavati (Robert kao primjer muškarca mišićave građe), ne bi li sačuvao žensku stranu svoje prirode. Neke osobine muškarca u sebi nosi i Anne, njezina kolegica, poslovna partnerica i najbolja prijateljica, ujedno i Robertova žena.

Razvedena Michele ima sina Vincenta iz braka s bivšim mužem Richardom. Obojica su, poput ostalih muških likova u filmu, prikazani kao slabići. Neostvareni književnik Richard ne uspijeva održati ljubavnu vezu s Helene, trenericom joge, neskriveno žaleći za svojom bivšom suprugom. Vincentom pak u potpunosti upravlja njegova psihotična djevojka Josie (selidba u novi stan, rađanje sina crne boje kože itd.), dok sklonost prema nasilju nasljeđuje od vlastite majke.

Ključna riječ za Verhoevenov film jest - igra. Junakinja se, nedugo nakon nemilog događaja, upušta u opasnu igru mačke i miša sa svojim silovateljem; primajući prijeteće poruke od svog napadača najprije želi vidjeti koliko daleko može ići u vlastitoj perverziji. Zastrašenost u njezinom biću, naravno, postoji, no ona je posve u drugom planu.

Sekvencom masturbacije, kada Michele, skrivena, iz svoje kuće dalekozorom promatra svog susjeda Patricka, uspješnog bankara i njegovu pobožnu ženu Rebeccu kako postavljaju jaslice za predstojeći Božić, otkrivamo kompleksnu nastranost njezina bića, ali i snažnu komunikaciju, prepunu emocija s naočitim muškarcem.

A naočit muškarac, zajedno sa svojom suprugom i galerijom drugih, već spomenutih likova, sudjelovat će na Michelinom predbožićnom domjenku, meni ujedno i najdražem dijelu filma. Paul Verhoeven istaknuo je Luisa Bunuela kao jednog od njemu najdražih filmskih redatelja - upravo sekvenca večere (ali i cijeli film, što je prijeko potrebno za djelo mračne tematike) obiluje crnohumornim elementima koji podsjećaju na starog španjolskog majstora. Vrhunac večeri svakako je scena u kojoj Michelina majka (izgledom kao da je ispala iz umjetničkog svijeta Davida Lyncha), oboljela od AIDS-a i zaljubljenica u puno mlađe muškarce, objavljuje zaruke sa sadašnjim ljubavnikom Ralfom pred okupljenom grupom ljudi. Michele ju, u skladu sa svojim karakterom, javno ponizi...

"Elle" je prvotno trebao biti snimljen u Sjedinjenim Američkim Državama; za glavnu ulogu konkurirale su mnoge ugledne glumice (jedno vrijeme čak i stara Paulova suradnica iz vremena "Potpunog sjećanja" i "Sirovih strasti", Sharon Stone), međutim, svaka od njih odlučno je odbila provokativni scenarij Davida Birkea. Birke i Verhoeven su potom sreću odlučili potražiti u domovini Philippea Djiana - i angažirali pouzdano sjajnu Isabelle Huppert za ulogu nemilosrdne i proračunate Michele.

Bolest društva

Gledajući film, ne znam što li je impresivnije u "Elle" - Verhoevenova režija ili fascinantna glumačka izvedba Isabelle Huppert. Jedno bez drugoga sigurno ne bi funkcioniralo - recimo, dovoljno je primijetiti sekvencu u kojoj Michele zamišlja kako odnosi pobjedu nad svojim napadačem, udarivši ga oštrim predmetom do njegove krajnje smrti. Ili sekvencu u dijelu filma kada bolesna igra napadača i "žrtve" većdođe do usijanja pa se "žrtva" prepušta sirovim nagonima silovatelja. Mene je opisana scena podsjetila na i danas provokativan klasik Sama Peckinpaha "Psi od slame", gdje se žrtva također instinktivno prepušta silovanju.

Ipak, ona uvijek pobjeđuje, čak i u trenucima kada joj okolnosti naočigled ne idu u prilog. Stoga Michele Leblanc smatram feminističkom heroinom umnogome nalik ozloglašenoj Catherine Tramell. Obje imaju posla s muškarcem koji je opsjednut seksom, obje funkcioniraju po formuli seks + nasilje (zbog čega su nerijetko Verhoevena kritičari opisivali kao ispraznog i površnog autora, s čime se ne slažem) i obje tako vješto manipuliraju drugima da im teško netko uspijeva staviti soli na rep. Ipak, postoji jedna, već spomenuta razlika. Leblanc se, potaknuta obiteljskom traumom, gnuša ubijanja - i ovdje svaka sličnost s redateljevim najpoznatijim filmom prestaje.

Kao nesvakidašnji film koji možete pogledati u hrvatskim kinima, "Elle" nije film ni o silovanju, ni o osveti silovatelju (što bi u Hollywoodu svakako bio deja vu materijal), već o bolesti društva koja leži ispod površine općeprihvaćenih i uspješnih ljudi (u posljednje vrijeme vrlo zastupljena tema). To je također i ostvarenje koje će nedvojbeno naljutiti zagovornice feminizma, ali ih istovremeno i potaknuti na razmišljanje, kao i na otvorenu raspravu.

Uostalom, navedeno se od kalibra redatelja jednog Verhoevena i moglo očekivati...