Kulturni faul: Digitalna higijena iliti sapun i voda zdravijeg čitatelja, stvaraoca, građanina...

Kolega iz nekih ranijih medijskih avantura pitao me nedavno, za potrebe svoje reportaže, zašto mi je drag Twitter. Moram priznati, pitanje me trznulo. Je li mi doista još uvijek drag? Je li mi uopće digitalni svemir toliko drag? Uslijed dramatičnog urušavanja kvalitete i oblika domaćeg medijskog svijeta te društvenih procesa koji se u najgorem obliku manifestiraju upravo na društvenim mrežama, nisam više tako siguran…

Snažno osjećam da nam je potrebna digitalna higijena. Jedno kvalitetno “tuširanje”.

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

Ako se kao klinci zaprljamo poslije igranja u pijesku, podrazumijeva se da nas mama mora oprati ma koliko god negodovali i htjeli nastaviti igru. Ako smo popravljali motor automobila (ok, znam da zvuči neuvjerljivo onima koji me poznaju…), podrazumijeva se da moramo oprati crne masne ruke. A što ako se nakon surfanja internetom, jednim od najvećih izuma u povijesti čovječanstva uz lončarsko kolo, divnim produktom koji zadovoljava našu glad za znanjem i komunikacijom, više ne osjećamo čistima? Kako se nakon toga kvalitetno oprati? Postoji li i kako se kvalitetno provodi digitalna higijena? Koje pripravke za to prodaje najpoznatiji drogerijski lanac (nismo još primili sponzorsku uplatu, pa ne spominjemo ime)?

Korištenje i konzumiranje interneta nije predmet našeg obrazovanja - npr. već u ranim razredima vrlo detaljno prolazimo kako se koristiti čitankom hrvatskog jezika ili zbirkom matematike, ali ne i kako živjeti s digitalnim sadržajima. U ekrane na kojima se izmjenjuju slova i slike stihijski “upadamo” - uostalom, dobro je dokumentirana tvrdnja da je interes za internetom u Hrvatskoj rastao onoliko koliko su se u mainstream-medijima pojavljivale vijesti o sadržajima kao što je filmski uradak poznate pjevačice…

Zbog svega navedeno i straha da nam nešto tako divno postaje najveći neprijatelj, mislim da je potrebno bez trulog moraliziranja skrenuti pažnju na nekolicinu savjeta koji možda mogu pomoći da vodimo malo sadržajnije i čišće digitalne živote.

Prekrojite čitateljsko iskustvo

Što se dogodilo portalskim izdanjima većine glavnih hrvatskih medija izraslih iz novinskih ili televizijskih kuća, nije jednostavno dokučiti. Pokleknuće pred krivim teorijama, npr. onoj da ljudi na internetu traže isključivo kratko, trash, senzacionalno, površno zabavno (...) ima svoju cijenu. Ali ne brinite se - bogatstvo je toliko da doista možete skrojiti jedno novo i kvalitetno čitalačko iskustvo, samo i to je područje na kojem treba raditi, trenirati...

Izaberite za početak desetak dobrih portala i potrudite se da upravo njih posjetite svakog jutra. Neka u naviku uđu dvije stranice i napravili ste sjajan pomak. Savjet zvuči banalan, ali, ali… Naime, pokazuje se da dobar dio korisnika pretraživanje započinje navikama stečenima u prvim iskustvima surfanja - to su obično mainstream-mediji koji više ni nisu ono što smo nekada voljeli, ali navika je ostala… Proberite prečice u pregledniku, "lajkane" Facebook stranice i izbore u agregacijskim aplikacijama - neka to bude nešto profesionalno iz područja kojim se već bavite ili vas zanima, inteligentno, promišljeno… Osobni omiljeni izbor čine tako 3D printing Industry (3D-printanje), MindShift (obrazovanje), Polygon (igre) te Nieman Lab (mediji), ali vaše može biti nešto potpuno drugačije - o kontejnerima, programiranju, ugostiteljstvu… Volio bi da na listu mogu uvrstiti više sadržaja na hrvatskom jeziku, a za sada je tu Plan B koji je i veza s uvodno spomenutim kolegom.

Preplatite se i naviknite čitati newslettere. Pretvorite čitanje newslettera u iskustvo koje smo imali nekad pri kupovini dnevnih novina ili časopisa na kiosku. Samo se nemojte zatvoriti u okvire domaćeg mainstreama, konzervativnih konzumerskih navika i stihijski prelijetati preko mail inboxa u koji je sletio sjajan newsletter.

Distancirajte se od komentara

Radeći 2008. godine za uglednu domaću medijsku kuću, sjećam se velikih frustracija redakcije činjenicom što naša internet-stranica nije imala mogućnost komentiranja članaka. Vjerovali smo da je to nešto strašno jer gubimo čitatelje, lišavamo građane dodatnog iskustva, uskraćujemo svima temeljno pravo na mišljenje…

Gotovo desetak godina kasnije smatram da je to možda bilo sretno vrijeme. Dobro je dokumentirana i tematizirana tema o negativnosti online-komentiranja, a o komentarima su rađeni čak i kazališni performansi koji su uključivali kalašnjikove, kamenje, šamaranje… No iako mahom vjerujemo da je problem njihov bizaran sadržaj (npr. ispod članka o ubojstvu rasprava o tome je li novinar ispravno upotrijebio riječ “portun”) ili govor mržnje, zapravo je ključ u našim emocijama.

Komentare ne čitamo kako bismo sudjelovali u ljepoti razmjene mišljenja, već kako bismo nahranili vlastite emocije tražeći tuđe osjećaje s kojima se možemo identificirati ili ih pak prezirati. Kada se u obzir uzme i njihova poslovična anonimnost (prijava putem Facebooka jamči “pravi” identitet?! Ma dajte, molim vas…) te činjenica da npr. dio mladeži političkih stranaka u svojim zadacima obično ima i komentiranje ispod članak ili po društvenim mrežama, zapitajte se kada ste posljednji put pročitali komentar od “prave”, “obične” osobe… A s njom doista vodili dijalog?

Tolerirajte različitosti

Ako su prva dva sastojka voda i šampon za kosu, onda je ovo sapun za tijelo, dakle možda i najvažniji sastojak naše digitalne higijene. Jedan od najfascinantnijih fenomena aktualne forme digitalnog svijeta je tzv. Echo Chamber prema kojem, ukratko govoreći, u svijetu društvenih mreža želimo biti prvenstveno okruženi istomišljenicima te od istih želimo biti i “lajkani”, priznati i sl… Iz naizgled banalnog procesa u temelju kojeg leži prirodna narcisoidnost i želja za voljenjem nastaje cijeli niz opasnih pojava (npr. Brexit ili uspon Donalda Trumpa tumače se tim efektom), pa se paradoksalno, umjesto u otvorenije i tolerantnije ljude s otvorenim prozorom prema svijetu i znanju upravo uz internet pretvaramo u zatvorene i zadrte čahure.

Ako nam se ne sviđa što netko piše na Facebooku, vrlo smo laki na biranju opcije “prestani pratiti”, a navedeno je već od samih početaka vrlo izraženo na Twitteru gdje se kao prijeteća vrlo često izriče tvrdnja: “Ako ti se ne sviđa što pišem, prestani me pratiti.” Naizgled trivijalan savjet postaje vrlo moćan alat (samo)izolacije od različitosti iskustava, znanja, ideja… Opet je potrebno aktivirati rad na vlastitim emocijama koje prilikom čitanja tvita ili statusa koji se ne uklapa u naše vlastite stavove i vjerovanja trebaju biti suzdržanije i hladnije. Nemojte sakriti prijatelja jer ste ljubomorni, ljuti, a posebno ne zato što imate različite političke ili religijske stavove.

Štoviše, krenite u samostalnu potragu te pronađite i pratite ljude s potpuno drugih područja i iskustava. Tek pojedinci koji primaju različita znanja i iskustva mogu i sami postati prava stvaralačka bića.

Stvarajte

Cijeli ovaj tekst je nastao zbog ove posljednje točke. Fotografirajte, snimajte, crtajte, pišite, modelirajte, programirajte, dizajnirajte, skicirajte itd. te naposljetku dijelite. Ne dopustite da se moćno mobilno računalo u vašoj ruci svede na aparaturu za hejtanje, trolanje, spinanje… Prevarite konzumerističku inerciju, intelektualnu lijenost te preuzmite kontrolu nad digitalnim životom.

Usporimo i ponešto (doista) pročitajmo.

U našoj digitalnoj higijeni ovo je onaj trenutak kada ste izašli ispod tuša, obrisali se ručnikom i nasmijani se pogledali u ogledalo. I zadovoljniji ste s onim što vidite, a i smrad je manji.