Kulturni faul: Dječje kuće se ne dovršavaju, one se ciglaju. Iznova.

Miris vlage izmiješan sa šljunkom se vrtio po zraku. Nakon sunčanog tjedna sve je postalo bljakavo i neugodnasto između ograda gradilišta GP Krka sa zapada i VG5 sa sjevera, na jedinoj stazi do Dječje kuće. Istina, i najavili su kišu za sutra iako je dan još bio suh i sunčan. Tamo u daljini prema ulaznoj volti Palače šećerane još su samo neka dva policajca iz osiguranja predsjednika koji je opet razmijenio artiljeriju s premijerom, nešto šaputala. Svi su imali maske jer…pa svi su morali imati maske.

Netko je uz čašu vina komentirao kako su ministarstvu slali molbu da barem izložbe i kina ostanu otvoreni posjetiteljima, ali već su svi bili pomireni s čime god u tom tada jednogodišnjem slalomu između stupića pandemije. Upravo je propalo cijelo suvislo travanjsko zatvaranje Rijeke kao prijestolnice kulture, mediji se ni nisu previše obazirali jer je broj oboljelih od korone obarao rekorde, a glavna portalska rasprava bila je ima li smisla u dućanima najlonom prekrivati čarape čija je prodaja zabranjena. Ili tako nešto bizarno.

Na Facebook stranicu Dječje kuće stigao je upit hoće li u ponedjeljak biti radionice. Ha?! Fizičko održavanje nastave je ograničeno, sve neformalne edukativne aktivnosti za djecu su zabranjene. Kino je zabranjeno. Predstave su zabranjene. Ako se ne varam sve do 15. svibnja, dakle gotovo dva mjeseca. U knjižnici vas odjednom može biti do pet. S maskama. Budžeti za programe ne postoje jer tko može znati da li uopće planirati programe. No bilo kako bilo Dječja kuća je tog petka, prilično sumornaste večeri otvorena. Sljedeći dan, u subotu, lijevala je kiša. Vodili smo grupu za grupom u obilazak, sve po strogim prijavama, sve po redu. Među desecima odraslih možda je bilo i pokoje dijete…

26. 3. 2021.

Dječja kuća je rođena u svojevrsnoj traumi. Iako je sama fizička izgradnja, za razliku većeg brata u vidu t-objekta, išla relativno glatko, pandemijski “kickstart” u ožujku 2020. je i oko nje promijenio sve. Okvir projekta Europska prijestolnica kulture postao je znatno skromniji i neizvjesniji, a upravo na njega se oslanjao veći dio “softverskog” oblikovanja ovog projekta. Festival Tobogan, časopis Brickzine, razne edukativne i kreativne aktivnosti umjesto vrhunca 2020. godine dočekale su rezanje i neizvjesnost. Koja nikako nije prolazila. Pandemija je uzrokovala strašne financijske i kadrovske deficite te bila bi laž reći da je softverski bila posložena u trenutku otvaranja. Puno tog tereta nas i danas prati no tereta sigurno nema u novčaniku.

A nakon dvije godine mogu s još većom sigurnošću reći - nikada ni neće biti posložena. I to je i najbolji dio ovog inspirativnog, ozbiljnog, progresivnog i transformativnog projekta.

Nikada nisam volio prenapuhavanje Dječje kuće kojeg je u ranijem marketingu i bilo. No podcjenjivati ju ili gledati im strogim “palac gore/dolje” pogledom još je luđe. To je mega projekt koji se većini nas događa jednom u životu. Jedna besmislena propala zgrada bivše tvornice cigareta je postala 2000 kvadrata iskoristivog ugodnog prostora, u dijelu grada koji dobiva potpuno novi smisao. Ujedno, posvećena je nekim od najljepših područja koje suvremena kultura nudi: čitateljskoj kulturi, filmskoj kulturi, “uradi sam” kulturi, dječjoj igri i osnaživanju roditelja.

Nije Disney park, nije klasična igraonica, nije formalna škola, i lako izmiče definiranju i ugrađivanju u postojeće. A sve moramo smjestiti u neke kategorije. Dječja kuća je hibrid iz krila kulturnog sektora, istog onog koji se stalno treba mijenjati i transformirati, čiji proizvodi, estetika, atmosfera (...) tek postaju nešto što možeš prepoznati i kategorizirati. Dječja kuća mijenja smisao javne kulture i njene uloge u neformalnom obrazovanju. Ona je jedini prostor riječke kulture otvoren od 8 do 20 sati koji ne ovisi isključivo o formalnom programu što je jedan poseban i zahtjevan oblik rada. U njoj se mora na poseban način misliti i o mirisima, bojama, svjetlu, zvukovima... Ona je za sebe stalno aktivna predstava. Holodek iz Voyagera.

U dvije godine života Dječje kuće svi uključeni u njen rad, imali su priliku za ozbiljno učenje kroz pokušaje, pogreške, stradanja, svladavanja prepreka. Cijeli blok Dječje kuće, nikada u povijesti nije korišten na način prave javne funkcije te je trebalo podosta testiranja i razmatranja ne bi li se pogodio pravi kut. Pogreške? Uf. Recimo pogriješili smo sa zatvaranjem Tobogana 2020. i krivom procjenom koliko će ljudi doći. Koliko god nam se sve činilo velikim tada smo dobro vidjeli što znači gornja granica.

Najveće stradanje, uz pandemiju, poplava je iz rujna 2022. godine čije štete se ni do danas nismo riješili iako smo ju premostili. Bilo je neugodnih trenutaka (npr. svijet COVID propusnica je nešto što ne želim više nikada nigdje), kadrovskih problematika… Svašta ružno sam i čuo o Dječjoj kući u dvije godine. Da je kao zatvor (zbog rešetki na prozorima koje su integralni dio restauracije zgrade). Da je nemoguć parking (iako smo prva javna riječka organizacija u kulturi koja neposredno uz zgradu uopće ima suvisli parking uz dostupnost svih prostora teško pokretnima). Da nije zabavna (jer nema nečeg poput plastičnih loptica kao u igraonici). Da nema sadržaja (jer se ne smjenjuju jedna za drugom klišejizirana dječja aktivnost koja već postoji u gradu). Sve je primano na znanje, neke točke i imaju smisla.

Paralelno kroz Dječju kuću je do sada prošlo više tisuća djece. Odradili smo festivale i manifestacije…desetke veselih subota, stotine projekcija, radionica… Trenutak u kojem ti maleni izbjegli Ukrajinci dolaze i zahvaljuju jer su mogli igrati Minecraft na PS5 nekako te pogodi iako ne mora svatko voljeti ekrane. Za malene stvarno i nisu. Zato su za njih tu mnoge mini škrabaonice i priče.

Pojedina divlja "razmišljanja" me iskreno nisu sadržajno previše zanimala, ali su me pogodila kao i sve što ide iz vreće online hiperkritičkog razmaženastog autodestruktivnog pišanja po nečijem radu, bila to izgradnja ceste ili radionica. Živimo u svijetu u kojem je ekipa da tvrdila da su promašili ravninu dva dijela mosta kraj Omiša, pa što očekivati u diskursu o kulturi.

Kultura “palac gore/dolje” je jedna od najprljavijih "baština" koje se moramo riješiti. Razgovarajmo i gradimo naše proizvode. Premaleni i preslabi smo za "igre prijestolja".

U što će se pretvoriti Dječja kuća budućnosti bit će otvoreno polje. Osobno mislim da sadržaj najviše treba oblikovati na križištu tema (I.) “mekanog” urbanizma (dizajn grada, vrtlarstvo&permakultura, transport, odnos prema gradu i zajednici, povijest i baština, novi stanovnici, migracije i učenje kulturi grada…), (II.) svojevrsnih “kreativnih industrija za djecu” (društvene, video i prostorne igre, dizajn i likovna kultura svih oblika, medijski produkti od fanzina do videa, DIY sa začinom STEM-a, pozicioniranje prema stvaranju spremnosti za svijet umjetne inteligencije…) i (III.) mentalnog zdravlja i razvoja djece i roditelja (“mindfulness”, razvoj osjećaja ispunjenosti, dobri vodiči kroz svijet obilja sadržaja, podrška roditeljima u kreativnom aspektu odgoja, logika, tolerancija…).

Kroz to treba biti i što sofisticiranija u vrsti sadržaja koji se u njoj mogu konzumirati te to ne trebaju uobičajeni i u zajednici već prisutni sastojci dječjeg odrastanja.

Ili pak klišeji iz sfere dječjeg odrastanja (klasične igraonice, rođendaonice, mažoretkinje, klasične škole za dječju kreativnost poput plesa, učenje jezika i sl. jer sve to ima svoje okvire postojanja te Dječja kuća ne treba remetiti tržište malog poduzetništva aktivnosti za slobodno vrijeme djece) već originalne, rijetke i vrijedne posebnosti.

Možda cijela Dječja kuća treba postati platforma za razvoj kulture igre, ipak temeljne karakteristike djetinjstva i najučinkovitijeg načina odgoja i učenja. A sve to, upravo kroz platformu javne Dječje kuće kao najotvorenije i najdostupnije jer tako se stvaraju djetinjstva jednakijih šansi.

U svakom slučaju, mislim da iako će se fizički dovršiti i okolna gradilišta, i okoliš, i pristupne staze, otvarajući potpuno nove perspektive, to će biti samo ono što vidi oko. Sama Dječja kuća nikada neće biti dovršena i to je, kao što sam rekao, ujedno najbolje u ovoj ciglenoj priči…

Cigle treba dobro slagati bez obzira bile prave, u Minecraftu ili LEGO, i ta igra je beskrajna.

Pas je opet okrenuo glavu. Ova badminton loptica na livadi ga je već treći put pogodila u glavu. Sa zidića uz potok cura i dečko su se smijali. Zapravo ne psu, nego ona njemu jer srušio je rukom bocu pive u potok. Maja i Karlo nastavili su s badminton reketama iako ih je mama već neko vrijeme dozivala jer počinje radionica slikanja balonima. Sunce je i nitko nije došao, bilo im je lijepo vani. Unutra je opet netko proletio na vozićima. Uf, ovom drvenom su otpala vrata “bunkera”. Neki dječak traži tetu koja “je profesorica za igre”. Dosta mu je Minecrafta, prešao bi na Crash u paru.

Ova cura što slika s balonima traži svoju ekipu, idu u kontejner. Krššššš…ok, opet je netko izvrnuo toplu čokoladu, nema veze. “Di je predavanje o doulama?”, pita neka gospođa. To je bilo jučer, objašnjava se da je dan drugi i da je sve na web stranici. Neki tata pita za knjižnicu, koji je to pak sad kat, nikad nije bio u knjižnici na katu. Traži putokaz, ali vidi samo plakat za novi festival. Uf, napokon, lift. Stao je opet u Šumi, neki maleni s DJ radionice je pritisnuo tipku. Nema mirisa vlage u zraku. Nike maše sa skele t-objekta. Čak i iz šljunka je izrasla trava.

23. 3. 2023.