Kulturni faul: Osobni ruksak dobrih stvari i neka još prosinac iznenadi

Da, da, kužim... Ovo raditi trunku je otrcano jer će prosinac biti prepun nekakvih inventura, popisa, sjećanja… No razlog nije bezvezan - čovjek se mora osloboditi tereta, pročistiti se, promisliti što je doista konzumirao, upamtio, vidio, osjetio, napravio… Na kraju i dijeljenje toga s drugima čini se kao nešto što svi trebamo činiti češće i otvorenije.

Ovdje su stoga neke potpuno osobne teme, točke, fenomeni, trenutci koji su iz moje perspektive na jedan pozitivan način obilježile godinu koja ulazi u fazu odbrojavanja do kraja.

Projekt Europske prijestolnice kulture irskom Galwayu

Kolumna "Kulturni faul" serija je osobnih i subjektivnih osvrta na specifične fenomene iz područja kulture, obrazovanja i stvaralaštva.

Da Rijeka nije bila u borbi, a potom i osvojila projekt Europske prijestolnice kulture, ne znam bi li sam uopće percipirao EPK temu. Ta činjenica govori nam nešto jako ilustrativno o tom velikom projektu - on je najvažniji sredinama i ljudima koje ga žive te sve što radimo u narednom razdoblju, činimo to zbog nas samih. Samo ćemo mi osjećati jesmo li napravili dobar ili loš posao, Europa će i dalje biti na svojim tračnicama.

“Lako” za Rijeku, njen smo uspjeh proslavili. Uz našu pobjedu tijekom 2016. zanimljivo je bilo početi intenzivnije pratiti ostale buduće Europske prijestolnice kulture, posebno irskog kandidata koji je to kada i Rijeka, 2020. godine. Na spomen Irske Galway nije prvo mjesto koje pada na um, ali upravo njega imamo priliku kvalitetnije upoznati. Ako je suditi prema duhu poslanom javnim komunikacijskim kanalima i informacijama naše ekipe na radu u toj zemlji, vesela je to družina koja cijeni radost življenja.

Na fotografiji: Galway iz Atlantiku izložene Irske odašilje u svijet možda više fotografija veselja na ulici nego Rijeka na Jadranu. A možda je samo trava drugdje zelenija... EPK služi i takvim promišljanjima - gdje smo i zašto sretni(ji)?

Čudnije stvari i “member berries”

Poput mnogih ove godine i ja sam pojeo South Park “member berries”, štoviše punu šaku. “Stranger Things” ispao je veći fenomen nego što su tvorci i Netflix očekivali, a sve nas je osvojila estetika osamdesetih, priča kao da je ispala ravno iz najboljih dana Stephena Kinga i grupa klinaca koja se zapravo samo igra. Možda je sve bilo dobro jer ništa nismo ni očekivali, pa tako lagodan život druga sezona koja se upravo snima neće imati. Tisuće redaka ispisane su kao analiza serije i pokušaj razotkrivanja tajne uspjeha, ali nakon svega jednostavno mislim da svi volimo dobru priču te da dublje zaključke ne treba izvlačiti.

Na fotografiji: Glavna ekipa pred zaplet. Čovjek za Stranger Things ima osjećaj da može gledati 20 sezona, ali i ova će djeca jednom odrasti...

HCL.hr

Razgovor s današnjim dvanaestogodišnjacima ne može proći bez spomena “youtubera”, a imate li koju godinu više, vjerojatno vam ništa neće biti jasno. Imam osjećaj da je većini moje generacije (1984.) i starijima YouTube mahom bio, a i ostao kanal za gledanje sadržaja koje pamtimo iz vremena kada smo bili mlađi, glazbe i humora, odnosno određeni stalno dostupan produžetak televizije. Doživljaj i sadržaji koje konzumiraju mlađi daleko je složeniji - neki kao naš daroviti pulen Noa putem edukativnih videa uče i osvajaju svjetske olimpijade u znanju, a drugi uživaju u nebrojenim “gamerskim” kanalima. Ja sam malo spor u YouTube razvoju, pa sam se tek sada, kada uopće i ne igram videoigre, navukao na kanal domaćeg portala HCL.hr prepun sjajnih recenzija. Nemam problema s priznanjem - zaljubio sam se u glas Igora Balena te estetiku i priče igara koje nikada neću igrati.

Škurinjski susjedi

Sve je počelo zapravo banalno - kopao sam po starim izdanjima Novog lista i naišao na podatak da su upravo u lipnju 1976. godine prve škurinjske zgrade primile stanare te se pokazalo da naselje slavi 40. rođendan. Nešto ranije pisao sam i o problemu kulture u naseljima, a po dobivanju EPK krenuo je program 27 susjedstva koji u fokusu ima i takve teme. Sve te silnice nekako su se spojile, ljudi poslušali zanimljiva predavanja, pročitali neke tekstove i rekli si - napravimo nešto. Tako su suštinski nastali Škurinjski susjedi, skupina građana i entuzijasta koju zanima razvoj, estetika i status škurinjske zone. Tko zna, možda se i dogodi nešto zanimljivo. Za sada je fokus na povijesti naselja, a cilj je svakako budućnost. Od temelja…

Na fotografiji: Ulica Škurinjskih žrtava. Ona je baš sve najbolje skužila...

1854

Iz svijeta knjižničnog rada definitivno mi nije jednostavno odabrati trenutak koji me najviše obradovao - možda je to trsatski ogranak, možda online produživanje roka posudbe knjiga, možda planovi Dječje kuće i kompleksa Benčić… Ipak, mislim da 1854 upisanih u danu u kojem je netko na Rijeku izlijevao lavor pun vode sve pobjeđuje. Tema čitanja, dostupnosti knjiga, učenja, slobodnog vremena nikad nije bila važnija i lijepo je gledati da su trendovi suprotni od onih koje najavljuju apokaliptici ili cinici. Znam i što darujem ekipi za Božić ove godine…

Na fotografiji: Upisivanje u Ogranku Drenova.

ReScience

“Biti na svjetskoj mapi bilo čega je važno”, rekla je Nadija, a razgovarali smo o performansima. Da, bitno je biti na mapama, o performansima ne znam previše, ali sigurno na onima koje se na bilo koji način tiču aditivnih tehnologija. Da do toga dođe, trudi se i Sven Maričić koji je i ove godine u suradnji s liječnicima riječkog KBC-a radio super stvari. Organiziran je i ReScience te je na jednom mjestu stvoren solidan koncentrat stručnjaka za aditivne tehnologije. A da tema nije samo marketinška, potvrđuju trendovi u svim sferama našeg života, industrije i poslovanja.

Na fotografiji: Ovogodišnji ReScience održan je u hali bivšeg Torpeda. Pravo je pitanje kada će ovo "bivši" postati potpuno nepotrebno jer je nastalo nešto relevantno i moćno.

ArtBazaar i ArtMašina

Treba biti presretan svaki put kada se neka pozitivna priča održava, a kamoli raste. A ArtBaazar doživljava upravo to. Božićno izdanje svakako je najpopularnije s obzirom da upravo tada rukotvorine predstavljaju najljepši poklon. U sličnom duhu vještih ruku profilirala se i ArtMašina, koja je proslavila prvi rođendan. Osobno ne znam konac provući kroz iglu, ali to je genijalno.

Na slici: Izlagači na ovogodišnjem ArtBazaaru

Nogomet (ako idemo prema Europi)

Možda je nogomet čudno uvrstiti na listu koja je prvenstveno iz sfere kulture/obrazovanja/znanosti, ali ništa Rijeku ne pomakne iz kolotečine nego trenutci kada u grad stigne nekoliko stotina ili tisuća navijača iz nekog bogatijeg europskog grada i države. Još pred očima imam gostovanje Feyenoorda i navijača iz Rotterdama - potpuno drugačija ekipa tri je dana (!) lutala po mokroj Rijeci, pokazivala nam svoje mrtvačke glave na rukavima koje nose tih par dana izlaska iz uloga roterdamskih veterinara i profesora, ispijala pivo u “Asu”... Duboko sam uvjeren da nas velikima i bogatijima mogu činiti samo novi stanovnici, gosti, kulture, pristupi… Ako nogometni navijači, makar i s etiketom “huligani”, mogu pomoći na tom putu - odlično, a guranje NK-a Rijeka prema osvajanju prvenstva neće odmoći.

Na fotografiji: Roterdamska ekipa.

Rimeteo

Postoji jedna činjenica koju mi baš ne želimo adekvatno probaviti i prihvatiti, vjerojatno jer nosi punu dozu odgovornosti za postupke, ali mora ju se glasno reći - važne životne i kulturne slojeve u suštini ne oblikuju lokalne samouprave, birokratske strukture, ministarstva. Život oblikuju ljudsko poduzetništvo, upornost, vještina i strast grupa/pojedinaca. Koliko god to zvučalo čudno jer u njihovim džepovima nema milijuna, Rimeteo je upravo priča o takvom pristupu životu. Grupa lokalnih hobista potpuno je na svoju ruku, i to na temelju dostupnog meteo materijala (znanost narodu!), uspješno isplivala još jednu godinu pružajući nam točnu vremenski prognozu i davajući joj šarm kakav nemaju ni jedna aplikacija ili službene ustanove za praćenje vremena. Rimeteo je zato priča o slobodi, trudu i izgradnji. Ma koliko god to pretjerano zvučalo…

Na fotografiji: Magla i semafori. Drenova, 26. 11. 2016.

Bicikli

Kad sam bio mali, nisam imao previše pojma o biciklima - prvo je smetala jako stroga i za moju dječačku sigurnost zabrinuta baka, a potom zdravlje. Ni danas ništa nije drugačije - nemam pojma o biciklizmu, ali totalno je fora svake subote ispod balkona drenovskog stana gledati okupljanje i prolazak gomile biciklista. Vjerojatno zato što sam uvjeren da, unatoč fami o brdovitosti i nepromjenjivosti internih riječkih komunikacija, možemo postići radikalnu i uspješnu transformaciju suštinski dio koje su upravo bicikle.

Na fotografiji: Pogled iz Škurinjske drage prema Rujevici. Samo neulaganje u moderne pješačko-biciklističke komunikacijske linije Rijeku čini brdovitim i o automobilima ovisnom gradu. Možemo li zamisliti pješačko-biciklistički most Kozala-Trsat i razinu promjene percepcije i interne gradske komunikacije?

Razbijanje balona

Ne znam koliko pratite priče o “informacijskim balonima” i “jeki na društvenim mrežama” koje prate pobjedu Trumpa na američkim predsjedničkim izborima, ali svakako je riječ o zanimljivom fenomenu koji nadilazi politiku. Jednostavno, naše digitalno iskustvo i konzumaciju informacija razvijamo u potpuno krivom smjeru - umjesto pažljivog iskorištavanja i rasta uz bogatstvo sadržaja na internetu zatvorili smo se među istomišljenike, prihvatili kao normalno preziranje i ignoriranje drugačijih pogleda na bilo koju temu. Sve počinje od nečeg tako banalnog kao što je lajkanje stranica, pa se kod mene iz preventivnih razloga održavanja pluralizma mišljenja i pristupa protekle dvije godine nakupilo svega - rasnih kulturnjaka, ludih kreativaca, tehnoloških proroka, nabrijanih svećenika, radikalnih neoliberala, uspješnih sportaša, dalekih pomoraca, spretnih zidara, pažljivih maslinara… I prvi put Facebook ima smisao jer ako ste ga zamislili kao mjesto druženja s istomišljenicima, onda je bolje da se učlanite u neku sektu.

Na fotografiji: Genijalna "Blue Feed, Red Feed" fora koja jedan uz drugog stavlja timeline republikanaca i demokrata. Za ostalo čitanje svakako vrijedi preporučiti i genijalnu priču o zamjeni Facebook profila.

Istraživanje povijesti digitalne kulture u Rijeci

Kao da vremena imam previše (nemam uopće), posljednjih mjeseci istražujem tko je i kako prvi u Rijeci radio s bušenim karticama, kupio prvi ZX Spectrum, pržio CD-e, rasturao na Quake turnirima, skladao elektroničku glazbu... Sve mora biti gotovo do 10. rođendana Peek & Pokea, a hoće li doista i biti, to ćemo saznati u inventuri 2017.

Na fotografiji: Potpuno riječka knjiga - autor, dječak na slici...

Skriveni kurikulum

Godina koja nam curi kroz prste svakako je obilježena i goropadnim pojmom “kurikulum”. Koliko su sva događanja oko njega bila bizarna te koliko je tragično da je postao i predmetom uličnih prosvjeda, suvišno je i govoriti. Ipak, sramežljivo, ispod glasa počinje se kretati i skriveni kurikulum. Uloga izraza lica, poštapalica, odjeće, uređenja (...) i gomile drugih službeno nepropisanih detalja u odgojno-obrazovnim procesima u ishodima ima znatno veću ulogu od materijala i dokumenta oko čijeg se službenog sadržaja ne možemo dogovoriti. O skrivenom kurikulumu tek se pišu pravi analitički radovi, izrađuju doktorati i sve ono što dolazi iz tog smjera vrijedi imati pod radarom jer se na tom terenu oblikuju zapravo važnije suštine cijele priče. I filozofsko pitanje - možemo li imati prosvjed zbog skrivenog kurikuluma?

Na fotografiji: Prosvjed na Kontu i pogled u pod koji najbolje odgovara osjećaju. Ne znam što mi je strašnije - činjenica da se moralo prosvjedovati zbog borbe nekoliko ega i karijera ili pak razlozi zbog kojih su mnogi prosvjedovali. Npr. i danas većina vjeruje da novi kurikulum treba i služi tome da se "prestanu učiti nepotrebne gluposti i olakša torba". Kako bi rekao Šime Šuljić - prava osveta loših đaka.

Pipsi

Nema baš smisla jer Pipsi nisu napravili ništa posebno novo i značajno (ok, tu je Songbox, zbirka notnih zapisa 25 pjesama za gitaru, klavir i vokal), ali ove ih godine slušam više nego ikad. Rippera smo kao klinci zbog hita “Dinamo ja volim” mrzili, a iako se na neki način odrekao te baštine i izrastao u kompletno drugačijeg čudaka, Pipsi do sada nekako nisu prolazili. Ritam i melodiju ove godine činili su mi mahom Mak, Sao Paolo, On pali baklje... Bio sam čak i u Riveru na koncertu. A nikad ne idem na koncerte.

Na fotografiji: Razgovor Dubravka Ivaniša Rippera u Nacionalu, 27. 11. 2016.

Knjige

Kao i inače čitao sam o raznolikim temama, a slijede naslovi koji su ostavili najdublji dojam: Riječka Crkva u razdoblju fašizma Marka Medveda (jedna od boljih i korisnijih povjesničarskih knjiga posljednjih godina), Ustaše na Jadranu Nikice Barića (interes nema veze s propalim ministrom, već je to doista relevantna knjiga za koju se ispostavilo da joj je baš on recenzent), četiri nastavka trilera/krimića o antikvaru i bivšem detektivu Cliffu Janewayju (kriminal i antikvarijatski svijet, teško može bolje), svi ovogodišnji brojevi Orisa (službeno časopisi, ali sadržajem knjige), U Europi Geerta Maka (1000 stranica koje moraju biti obvezni dio nekakvog građansko-kulturnog odgoja), Kingove Gole kosti (napokon sam nakon par gledanja Magle pročitao i priču po kojoj je nastala), Indeks straha Roberta Harrisa (dokaz da ovaj pisac hitova ne umije pisati uzbudljivo samo o Rimljanima), Pad kuće Vjesnik Miroslava Edvina Habeka (samo jedan mali fragment priče o lokalnoj transformaciji medija i stazi bizarne privatizacije), Noćni film Marishe Pessl (pisalo je na poleđini da je za ljubitelje Kinga i tu je stvar prodana), Inženjeri duše Franka Westermana (egzotičan svijet SSSR-a u kojem su pisci postali Staljinove sluge), Afera Živago Petera Finna (kako jedna obična umjetnička knjiga može postati moćno propagandno sredstvo)… Bilo je tu i dosta drugih naslova koje se bar prolistalo, puno marketinško-futurološko-menadžerske literature, ali ovo je ostalo upamćeno kao posebno upečatljivo.

Na fotografiji: Milna na Braču bila je jedna od mojih baza ovoga ljeta u kojoj se najviše čitalo. Čovjek bi očekivao more, jahte, kupaće kostime, ali ljetne noći svode se na ovaj prizor s terase. Za više pogleda na more i sunce pogledati prvi Kulturni faul.

Cmuk

Čovjek Miroslav Cmuk za Magazin je u otprilike 500 dana suradnje napisao 100 suvislih članaka - prikaza, tema, osvrta! Čestitke i pamćenje te činjenice jedini su dostojan kraj ove inventure. Nova godina trebala bi biti dovoljna da ih sve pročitate.