Kulturni faul: Petarde, karabit i ostale gluposti iliti zašto je bolje kupiti Switch ili 3D printer

Petarde su zeznuta tema. Ne samo zato jer ti mogu uplašiti psa, odnijeti prst ili unakaziti facu. To ti može i automobil, pa oko njih ne radimo toliku dramu, zapravo kada pogledaš defektnu gradsku prometnu kulturu, čini se da ih u Rijeci obožavamo.

Petarde su zeznute jer sa sobom nose sastojke kao i sve opasno – i adrenalin, i sreću, i tugu u jednom paketu. Petarde je ružno javno braniti, ali lako napadati. Petarde se voli i mrzi.

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

Meni nije problem reći – prestao sam ih koristiti u bilo kojem obliku 2017. godine, s 33 godine, tek kada sam dobio vlastito dijete, a do tada su bile redovan dio repertoara baš svake godine. Naravno, pri kraju isključivo u formi vatrometa. Nakon svega ne mislim ih kupovati s djetetom. Mislim da je to bio neki oblik ovisnosti izašao iz devedesetih koju je tek drastična životna promjena izbila s trona.

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

A sve te silne godine bile su, moram reći, vrlo sadržajne i raspucane. Bilo je tu puno faza. Prvo ranih devedesetih nama osmogodišnjacima uopće nije bilo jednostavno doći do petardi. U dućanima se nisu prodavale, a da i jesu ne bi ih mogli kupiti jer nismo imali novca. Starci su nam bili po rovovima, a i da nisu firme su im propadale.

Nove godine tada su bile dosta lude i bolesno opasne. Bilo je puno oružja pa doček 1993. godine pamtim po tome što je nebo bilo crveno od metaka. Užas. Ležao sam na podu, baka je vrištala da će nas pogoditi. Vijesti su sljedeći dan govorile o ranjenima.

U uličnom životu i mi smo bili budale. Netko je u lokalnoj zgradi koju se zvalo “ludnicom” našao vreće famoznog karabita. Njega smo lomili u grumenje, stavljali u posudice od farbe, na njih pljuvali ne bi li pokrenuli razvoj plina koji bi približavanjem upaljača rezultirao detonacijom. Jesam li rekao da smo posude pri pucanju držali u ruci? Osmogodišnje budale.

Pomalo se vrijeme financijski normaliziralo pa smo jesenske mjesece novac za marendu skupljali i štedjeli za petarde. Ponekad smo to radili u paru, kao ja s frendom Kompom koji je jedne godine svu lovu maznuo za sebe. Trebaš dobro birati partnera u poslovanju. Kompa je na žalost kasnije preminuo od predoziranja što pokazuje da vrlo rano postaje jasno do koje granice smo spremni ići. Uvijek sam znao da je tu krenulo sve po krivu.

I ja sam ponešto krao i to su rada doista radili svi što naravno nije opravdanje, ali je opis stanja. Jedne godine ukrao sam u suradnji s drugim frendovima ogromnu kutiju Rudijevih petardi koju mu je donio stric iz Italije. Naravno, kao i uvijek kada su takve gluposti u igri, ulovili su me. Kazna je bila gadna. Spavanje za Novu godinu.

No ta Italija je ključna u priči s petardama devedesetih. Naime tamo se vrlo konkretnu i atraktivnu pirotehniku moglo pronaći i na ponekom kiosku, a svi koji su mogli do Trsta dolazili bi sa zalihama. Prvo su to radili stariji dečki koji bi onda kupljeno tamo nama prodavali po daleko skupljim iznosima. Romi su okupirali Korzo sa svojim “Mege, Mege” ponudama. Bio je u ulici i taj neki Sebo koji mi je neku mini fontanu prodao za kakvih 35 kuna što je tada bila marenda za mjesec dana. Na petardama su se gubile ozbiljne pare.

Glavu gubiš svakako. Tamo negdje kada smo ušli u pubertet Nove godine smo kao klapa od dvadesetak dečkiju obilježavali na ulici lutanjem, pucanjem i traženjem nevolja. Ušao je u priču lagano i alkohol te su se neki tada prvi put i napili. Samo jedan metar me dijelio od toga da poberem u glavu nečiju raketu ispaljenu iz pijane ruke.

Mi smo uglavnom imali sreće. Od petardi u društvu nitko ništa nije trajno izgubio i to je bio baš samo splet okolnosti. Manjih stradanja je bilo jako puno. Jedne godine sam nabijao plastični čep famozne “Raudice” ne bi li se on slučajno probio, a zapaljeni barut mi spržio ruku. Umirao sam od bolova i još sam to morao kriti od roditelja. Satrali bi me.

Kada sam već ušao u ozbiljnije godine mladića sve je postalo drugačije. U priču su ušli specijalizirani dućani koji su bili puni velikih fontani, vulkana, raketa, bengalki i vatrometa. Doduše šarena ambalaža i povelika kartonska garderoba oko baruta bila je uvijek raskošnija i skuplja od onoga unutra. No bila je to stvarno druga i rekao bi profesionalnija razina. Jedina naša sreća je što toga nije bilo devedesetih. Uz Kompu mislim da bi provalili u bar jedan od tih dućana i dobro nastradali.

Oko petardi danas najviše ne volim licemjerje. To je ono kada se zgražamo nad upaljenom bakljom na stadionu ako naši gube, a divimo veličanstvenoj atmosferi ako vode.

Danas je dobro i što je sve profesionalnije pa je manja šansa da u ruke dolazi nekakva neprovjerena improvizacija kao što je bio karabit. Također svi vatromete koncentriraju uglavnom na noć dočeka te se ne može reći da živimo bojno polje cijeli prosinac.

Vatrometi su i puno ljepši od svega što smo mi pucali te se može reći da imaju neku formu umjetnosti ako ih rade ljudi s osjećajem za lijepo.

Mane petarda su uvijek iste – trošiš puno novca na nešto što nestane u par minuta, pucanjem plašiš osjetljive, pse i bebe, glupim postupanjem možeš ugroziti sebe i druge za cijeli život. Ekološki gledano veliki vatrometi su izrazito štetni prema prirodi.

Ima stvarno boljih i ljepših zanimacija i uloga, pa danas možeš dobro preživjeti i bez njih. Mi to devedesetih godina baš nismo imali i zato su se neki od nas navukli do razine ovisnosti, ali danas bi radije uložio u jedan kit 3D printera ili Nintendo Switch.