Kulturni faul: Pospremanje mentalnog nereda iliti što s djetinjstvom kada imaš i Ewokse, i Super Marija, i LEGO…

Neku večer stigao mi je novi Switch pa se, kako i spada, prvi dani provode u istraživanju shopa. I mada nije eksluzivno nintendovski i iako je o njemu davno pisao David tek tada mi je pod ruke i oči došao “Unpacking“.

“Unpacking” nije tip video igre koja pada pod ruke pri spomenu Steama, PS5 i Switch igrivih ovisnosti. Nema skakanja, jurnjave, tučnjave, pucanja… Ima pospremanja.

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

Igra je upravo o onome što joj kaže i sam naziv – o otpakiravanju. U grafički dopadljivom pikseliziranom retro ambijentu pred vama se redaju pune kutije stvari koje treba adekvatno rasporediti u prostor, a sve ima i pozadinsku priču vašeg prolaska kroz razne faze života, sve selidbe, promjene, dinamike… Ima u logici igre malo dizajna interijera, dinamike slaganja puzli, malo sentimentalne tjeskobe i podosta “zen” osjećaja jer cijelo iskustvo i je zamišljeno kao opuštajuće, staloženo, ispunjavajuće te se uklapa u mega fenomen ASMR sadržaja (autonomous sensory meridian response) kroz koje nam nastaju mali osjećaji zadovoljstva, lagani žmarci uzbuđenja od kukova prema želucu, a sve to pri realizaciji zadatka ili uz gledanje kakvog “satisfyjing” videa kakvi su eksplodirali kroz pandemiju.

Možda u roditeljskom životu ne znate kako se nositi sa zdrobljenom plastičnom farmom i oštećenom plastičnom ovčicom nasred dnevnog boravka (ja ne znam), željeznicom čije pola pruge nedostaje i lutkama koje su odavno izgubile odjeću, ali “Unpacking” opušta vaše unutarnje kaose te u proizvodnji osjećaja zadovoljstva gradi svijet u kojem vladaju red i sklad. Stvari sjedaju na svoje mjesto.

Zgusnuta mreža sadržaja

Čišćenje je tema koju s djecom živimo na sto načina, sigurno nije uvijek lagana i zicerska. Jedan očiti smo već spomenuli – sva ta divizija plastičnih igračaka koje stalno mijenjaju oblik i funkcije, a svoje mjesto nalaze po podu stana kojeg je lako ispuniti, a teško posložiti jer ili ti ili dijete ležite u svom rovu tvrdoglavosti. Zatim tu je naravno i čišćenje kao elementarna higijena i silna hrvanja pod tušem (“hladno mi je”, “toplo mi je”, “ovaj sapun smrdi”, “hoću drugi ručnik, ne plavi”, “daj mi još paste za zube od jagoda, fina mi je”…).

Kao prilično nova tema higijene i za djecu javlja se pak ona mentalne čistoće i sklada – kako održati glavu čistom i posloženom s tolikom količinom sadržaja i iskustava koje ima suvremeno dijete. Fenomenologiju odraslih u potrazi za “duševnim mirom”, detoksikacijom, staloženošću, poznajemo relativno dobro, ali isto tako do relativno nedavno nije bilo baš takve potrebe i s dječjim svijetom.

Od sedamdesetih godina XX. stoljeća proizvodnja sadržaja i iskustava za djecu u svim oblicima u eksponencijalnom je porastu. Od svijeta u kojem je okvir suvremenog odrastanja bio petominutni crtić prije središnjeg dnevnika, kućna biblioteka slikovnica klasičnih bajki, pokoji strip s kioska, album sličica, kolekcija autića i špigula, a okviri fizičkog prostora ulica odrastanja i njoj svojstvena igra, eventualno bakino selo, današnji sadržaj djetinjstva obilježen je zgusnutom mrežom pop kulture, tehnologije, zabave, edukativnih aktivnosti i adrenalinskih iskustava. A kada kažemo “sadržaj” mislimo i na slikovnice, izlete, parkove, filmove, igre, animacije, igračke, konzole, igraonice…

Neusporediva djetinjstva

Među djecom i roditeljima se lako šire epidemije, a epidemija žeđi za sadržajem je sigurno jedna od njih. Pretplata na Disney Plus ili u Hrvatskoj popularniji Netflix omogućava brzi dolazak do vrhunaca svjetske animacije praktički u trenutku kino distribucije koja je pak također bogata i napucana, na Nintendo Switchu ili PS5 igramo stotine utakmica FIFA-e, partije Minecrafta, utrke Crasha, pjesme uz kuhanje ili uspavljivanje puštamo s Alexe, klasičan televizijski dječji program postao je višesatnim maratonom na više kanala, količina objavljenih slikovnica i novih priči najveća je u novijoj izdavačkoj povijesti, na YouTubeu ili TikToku gledano tisuće skečeva, animacija, fori, recenzija, online naručujemo kakvu god plastičnu varijantu bilo koje igračke, a s djecom nastaje i mobilnost na do sada nezabilježene načine – odlazi se na dnevne aktivnosti u rasponu od baleta do penjanja, izlete u adrenalinske parkove, a ponekad i na druge kontinente avionskim letovima. Ako ništa drugo priča se na Viberu s rodbinom koja je udaljena tisućama kilometara što je iskustvo koje potpuno iskrivljuje vrijeme i prostor.

U dnevnom danu podosta djece i roditelja često postoji svojevrsni horror vacui, snažan strah od praznine u kojoj ne znamo što ćemo s djetetom gledati, raditi, iskusiti. Dijete je danas, karikirano i pretjerano rečeno, onaj lik sa stražnjeg sica koji ide od aktivnosti do aktivnosti s ekranom pred očima.

Lako mi se identificirati s takvim stanjem, a još lakše vidjeti promjene kroz osobna sjećanja i komparacije s našim djetinjstvom kraja osamdesetih i devedesetih u običnim radničkim obiteljima.

Ni danas, u novoj obitelji, nismo bogati (prosječna niža srednja klasa), niti adrenalinski horror vacuasti, no mislim da je već Una Carla (generacija 2017.), a za Sebastiana Carlosa (generacija 2022.) ćemo još vidjeti, do pete godine pogledala, čula, osjetila (…) igara, priča, događanja (…) kao što sam ja, generacija 1984., do barem 18 godine. Možda sam malo i rekao. Dok se moj cijeli komplet slikovnica svodio na klasična izdanja Crvenkapice, Trnoružice, Pepeljuge koje je izdavala tada za djetinjstvo glavna organizacija Naša djeca, njene police su pune novih ilustracija Hane Tintor, Manuela Šumberca, Klare Rusan… Moja glavna knjiga za učenje bila je enciklopedija “Svijet oko nas”, ona je maloprije gledala na YouTubeu video o radu morske solane. Od konzola sam imao Super Com kao piratsku verziju Nintenda s jednom verzijom Super Marija, a s dolaskom Switcha suočili smo se s dilemom koje nove avanture tog crvenokapog vodoinstalatera uopće kupiti jer sigurno nemamo za svaku po 60 eura (ona želi nogometnu varijantu, meni je zanimljiv klasičan Mario). Gledao sam Ewokse s VHS-a uz sinkronizaciju TV Sarajeva, ona ih gleda na max LCD-u s Disney Plusa. U kinu sam prvi put bio sa školom na starom Kralju lavova 1994. godine kao desetogodišnjak (i onda sljedeći put na Titanicu 1997. godine), ona svaka dva tjedna odlazi u Dječju kuću na novu projekciju. Meni nikada nisu kupili LEGO kockice iako sam plakao za njima ispred izloga Turbo Limača, UC ih ima stotine. Ja sam prvi put letio s avionom s dvadeset i devet godina, ona s dvije….

Mi ovo pogonimo…

U puno tekstova dosadan sam si već s citiranjem knjige “Šok budućnosti” ali to mudro djelo iz šezdesetih pogodilo je kao i mnogošto u suštinu i bit novog, tada budućeg,: Future shock is a time phenomenon, a product of the greatly accelerated rate of change in society. It arises from the superimposition of a new culture on an old one. It is culture shock in one’s own society.” Djetinjstvo je negdje u njegovom vrtlogu.

U ovome trenutku vjerojatno ni ne znamo što sve ovo znači, koje su stvarne posljedice ovakve uronjenosti u megalomansku količinu sadržaja, za prava mjerenja posljedica je prerano jer djeca “milenijalaca” su prve generacije s baš tako jako zaokruženim i tako snažno dinamičnim ekosustavom iako to traje tridesetak godina. U njegovom nastanku nema nekih velikih iznenađenja – svo to “bogatstvo” prirodan je slijed unutrašnje logike funkcioniranja konzumerizma, nevjerojatnih tehnoloških revolucija, suvremenog shvaćanja slobodnog vremena, urbanističkih i infrastrukturnih razvoja i društvenih mobilnosti. Sadržaji vezani uz tehnologije nisu postojali, automobile i brze ceste za laki odlazak bilo gdje moji roditelji nisu imali, a radnička naselja osamdesetih sigurno nisu imala na 5 minuta vožnje npr. Dječju kuću. Ono što je postojalo, a vjerojatno je važna razlika, puno je više vršnjačke djece u urbanom ambijentu. To je svakako stvaralo manje potrebe za drugim sadržajima do kojih moraš doći negdje drugdje ili nekako drugačije. Voljeli smo i i mi naš Super Com, ali jednako tako bilo nas je toliko da smo mogli kada poželimo ići raditi kućice, vlastite golove i sl. Realno, i roditelji su nam u tom smislu bili rasterećeniji te nisu morali stalno osmišljavati aktivnosti za nas. Mi smo im prije svega osmišljavali brige, ali to je druga priča. 🙂

Pojava Unpackinga i cijelog seta sličnih igara nije slučajna. One su tu za uzemljivanje i prepoznaju jasnu potrebu za mentalnom higijenom, a paradoksalno upravo je “gaming” postao područje takvih trendova i eksperimenata, a jedan je od generatora te novije eksplozije sadržaja.

Kako u takvom kontekstu brinuti o mentalnom redu i higijeni djece teško je pitanje. Sve što radimo i kako živimo možda je maksimalno ispravno (iskustva različitog sadržaja mogu unaprijediti odrastanje, pomaknuti estetike, pojačati rječnik, potaknuti kreativnost, znatiželju, želju za vlastitim stvaranjem…), a možda je i maksimalno pogrešno (stvaramo mentalne invalide, lijene, nesretne i nikad zadovoljne pojedince koji se malo čemu u životu mogu veseliti jer su već sve iskusili)…

Biranje tabora

Ovisno o polju na koje vam pada izbor u tom rasponu vjerovanja oblikuju se i različiti roditeljski pristupi koje prema fenomenologiji mogu i slobodno imenovati: naturistički (fokus na prirodne ambijente, materijale, šumu, vrt, svojevrsni antimaterijalizam i antikulturu….), antiekranski (vjerovanje kako su najveći izvor nevolja ekrani i svi sadržaji koji preko njih dolaze pa je osnova roditeljstva djecu držati distanciranu od sveprisutne tehnologije), zaigrani (fokus na igru kao temelj djetinjstva i učenja, ovisno o preferencijima ovakav tip se kreće u rasponu od retro analognih – društvene igre, igre u prostoru, zagonetke (…) do digitalnijih pristupa koji znači zajedničko igranje Minecrafta), “domaćica/domaćin” (jedan roditelj napušta čak i posao ne bi li se isključivo posvetio djetetu u rasponu od pedantnog biranja hrane do obrazovanja), konzumeristički ( vjerovanje da se ne treba braniti već koristiti što nam svijet kreativnosti i tehnologije pruža, a unutar toga pak razlikuju se estetike i ukusi u rasponu od Peppe Pig do Hilde).

Knjige i teoretičari upravo na ovim intuicijama ostvaruju i uspjehe: regionalni hit je Ranko Rajović s fokusom na teorije slobodnog kretanja, igre u djetinjstvu, rizika u prostoru. Prije nekoliko godina je hit knjiga bila pak Stuffocation: Living More With Less iz čijeg naslova ide jedna antimaterijalistička poruka (nereda nema, ako nema i stvari). Naslovi koji pogađaju posebno digitalnu kulturu i stihijski razvijene digitalne navike (nas je sve ovo jednostavno zapljusnulo kao tsunami) već su godinama omiljeno štivo, recimo Pitko – što internet čini našem mozgu Nicholasa Carra, Digitalna demencija Manfreda Spitzera, a sada je na policama i potpuno novi Digitalni minimalizam Cala Newporta. Rasprave u roditeljskim grupama ili parkiću o gornjim tezama i temama izazivaju i velike strasti: od razočaranja što je dijete negdje vidjelo ekran koji mu je doma potpuno ograničen do zgražanja na estetiku i stil mnogih TikTok i YouTube dječjih faca.

Sve ovo ima veze i sa stilovima roditeljstva (klasična podjela na autoritaran, autoritativan, permisivan, indiferentan), a stilovi pak imaju veze s vrstom zaposlenosti, primanjima, uvjetima stanovanja (ogromna je razlika selo/grad, stan/kuća, vlasnik/podstanar…), zdravljem roditelja i djeteta, stanjem veze…

Sve je tek počelo

Roditeljstvo u suvremenom društvu je prilično vezano uz evoluciju materijalnog statusa: ono je često staza omogućavanja djeci onoga što ti nisi imao što je ujedno pak jedna od magičnih pupčanih vrpci konzumerizma. Dobar dio samih sadržaja u koje smo uronili i nije bezvezan te sigurno ih ne stvaraju bezveznjakovići već neki od najboljih svjetskih dizajnera, animatora, programera, scenarista, pisaca… Disney Plus i Switch produkti su vrhova ljudske kreativnosti, suvremene didaktičke igračke raznih oblika su neka druga dimenzija savršenstva (ja sam imao samo neke drvene kocke i abakus), mjesta koja se posjećuju od muzeja do adrenalinskih parkova su jamac uzbuđenja, kao i putovanja s djecom.

Znanja koja će trebati budućnost su zapravo jako sofisticirana i možda upravo rast sa svim tim proizvodima jamči bolje snalaženje. Sadržajno obilje možda čini stotine sastojaka, a naš je jedini problem što u receptu nismo dobro polovili omjere. Ujedno, kao što sam rekao, mnogima je “lako” imati ovakve brige. S druge pak strane, cijeli niz djetinjstava o i našem ambijentu (svjetski nećemo ni spominjati) obilježen je manjkom iskustva, sadržaja, uzbuđenja, najčešće zbog materijalne depriviranosti te raznim, pratećim negativnim pojavama – kompleks manje vrijednosti, generacijsko maltretiranje, frustracija…

Budućnost djece ne mora biti šokantna, ali je neizvjesna. Budu li siromašniji od roditelja, vjerojatno će biti i frustrirani što već i iskazuje generacija koja npr. teže od roditelja dolazi do nekretnine. Budu li pak bogatiji od roditelja isto će možda biti frustirani jer, klišej je i reći, sreća nije u materijalnom i digitalnom sadržaju već u dubljim iskustvima, mentalnoj snazi, dobrim odnosima s okolinom. Uzbuđenje ove epizode civilizacije je tek počelo.

Zato idem posložiti jednu sobu u “Unpackingu“. Kad već UC odbija svoju. A oko toga kojeg Marija možemo kupiti ćemo se još raspravljati…