Odabrano poglavlje iz literarnih spomenika NOB-a: Mačak pod šljemom

Od bande neželjenih biram „Mačka pod šljemom“, koji pripada korpusu (anti)ratnoga, partizanskog, hrvatskog romana. Još preciznije – romanu lika. O nekadašnjoj popularnosti ovoga djela svjedoče redom; Nagrada grada Zagreba za roman (1964.g.), koji je svoja reizdanja doživio devet puta te njegova ekranizacija u vidu crno-bijelog film snimljenog 1962. godine u režiji Žorža Skrigina, kao i tv-miniserija u produkciji RTV Zagreb, premijerno prikazane na programu JRT 1978. godine u šest epizoda.

Upravo ovim rečenicama započinje roman Jože Horvata „Mačak po šljemom“.

Ukoliko znamo da je ovo djelo nastalo kao memoriam vremena narodnooslobodilačke borbe, utoliko u njemu očekujemo potop humanosti, grozote, jecaje i jeze. No, znajući kako rata ne bi niti bilo da nema ljudske prokletosti i pohlepe, Horvat radi vješti obrat i u retke unosi humor.

Revitaliziran osjećaj slobode

Smijeh je, kažu, lijek. Ovaj humoristički roman građen je iz mnogobrojnih ratnih situacija, pretočenih u sličice, koje su dakako u svojoj srži ozbiljne. Jako ozbiljne i tragične. Otkud mu uopće ideja da u nešto tako uznemirujuće unese (pod)smijeh? Velika većina nas je barem jednom uočila onu osobu koja se smije (!) na sprovodu, zar ne? Znači li to da se ista ruga pokojniku? Ne. Dobro, možda netko i da, ali tu je Bog da sudi.

Kapari sam, ako već nismo, zahvalna što je revitalizirao osjećaj slobode i približio ga svima koji nisu sigurni da istu mogu steći.

Ti ljudi se smiju jer se boje. Oni nisu spremni prihvatiti gubitak poznatoga, kako osobe, tako i teritorija. Smijeh je taj koji nas, paradokslano, drži budnima dok spavamo. Spomenuta osoba na pogrebu ekvivalent je Iliji Kaparu - glavnome liku djela koji je nit probuđen, nit usnuo. Kritičari-dušebrižnici prozvali su Iliju „vojničinom“, očito podsmješući se njegovoj naivnosti, smetenosti i dezorijentiranosti. Kako bi stvar bila još gora, udijelili su mu titulu „najvećeg kukavice“, pritom vješto zaobilazeći onu „najvećeg heroja“. Možda su se i oni poveli za smijehom, ali nije hrabrost smijati se kukavici, već heroju.

A naš je Ilija bio i heroj. Ako mu već, iz nekog razloga, želite umanjiti ratno herojstvo, makar mu priznajte ono literarno jer je osobnost Illije Kapare razasuta u svim uspjelijim Horvatovim proznim djelima. Kapari sam, ako već nismo, zahvalna što je revitalizirao osjećaj slobode i približio ga svima koji nisu sigurni da istu mogu steći. Prisjetimo se samo neljudske stare Jugoslavije, ili ako vam je draže, novije nam Hrvatske. Ponekad je ta sloboda vrlo bliska gluposti, no sve je dobro što se dobro završi.

Podsjetit ću na ključne sekvence. Idu otprilike ovako: Iliju je pogodio metak i on se srušio, ali mu je šljem spasio život. Ilija s vrha tornja lansira tri crvene rakete (crvene su bile oznaka povlačenja, a zelene napada), time otkrije Nijemcima položaj i razori Poljoprivrednu školu. Vojnici iskaču iz rovova i slave Illiju. Crvenim zastavama na krovovima i žgancima na stolovima slave i partizansku pobjedu. Ilija je mačak jer lovi neprijatelje poput mačke koja lovi miševe. Mačak je jer je barem sto puta posrnuo, ali se uvijek dočekao na noge. A i piše da na licu ima brkove.

Zadrijemaj, probudi se

Tijekom radnje Ilija nekoliko puta drijema, što ide u prilog tezi da je on nit probuđen, nit usnuo: prespavao je bitku, a izvukli su ga komandir čete i Tamburica; sjedio je pod drvom, vezan lancima i čekajući smrt, a ipak je bio toliko miran da su svi mislili kako je već mrtav; vukli su ga za noge, ali on je i to prespavao. Dakle, sreća se smiješila našem Illiji i on neće poginuti – pošten! Možda je u tim snovima sanjao komad grude ovozemaljske na kojoj bi partizani, ustaše i domobrani šetali zajedno i živjeli u miru i prijateljstvu?

Možda sam s Ilijom, vama prešutno, u ispisanim recima sklopila ugovor. Ugovor kojim se on obvezuje da više neće zaspati u kritičnim trenucima.

Nemamo li nešto slično i danas? Smijemo li stoga govoriti o iskipjelosti ovoga romana? Prateći dnevne vijesti, ja vidim svijet Ilijinog doba samo, jezik pregrizla, bez padanja bombi i zvukova rafala na našim ulicama. Možemo li ga prozvati junakom i našeg doba ako samo za trenutak preslikamo ozračje staro pedesetak godina?

Kako bismo danas postupili? Najvjerojatnije bismo i mi zaključili da će doći neka bolja vremena te se okrenuli humoru jer je ipak humor učtivost očaja. Kapara je preživio izvanjske strahote, no odzvanja poput refrena: Rat je rat! Ostao mu je još onaj najteži - rat sa samim sobom. To je jedan asptraktni rat, a pobjedniku donosi (ili odnosi?) najveću nagradu - svijest o samome sebi.

Skrenut ću pažnju na simboliku njegova prezimena. Kapara je znak da je ugovor zaključen i potvrda sigurnosti da će se izvršiti obaveza navedena u ugovoru. Možda sam s Ilijom, vama prešutno, u ispisanim recima sklopila ugovor. Ugovor kojim se on obvezuje da više neće zaspati u kritičnim trenucima i da će se nastaviti borit za slobodu, ma gdje god da ga komandant pošalje. Ja sam se obvezala da ću naučiti nešto iz njegova primjera i da ću, kako je predložio suborcima, zajedno s večerom pojesti svoju prošlost!