"3001. Završna odiseja" Arthur C. Clarkea: prokletstvo jakog početka

2001. Odiseja u svemiru bila je svojevrsna prekretnica u žanru, pogotovo kada je izašao film. 2010. bila je solidan nastavak koji je, iako u malo manjoj skali, ponovio uspjeh prethodnika. 2061. je bila slab i nerazrađen nastavak, koji je ipak koliko toliko uspio zaokružiti trilogiju.

Iako kritičari nisu bili baš nešto posebno oduševljeni, ta su tri nastavka bila solidno napisana, imala su relativno dobre likove (koji su to postali kroz repeticiju, ne samu karakterizaciju) i priču koja je već nakon drugog dijela ostala bez goriva u tankovima.

Do 90-ih, Arthur C. Clarke je živio na staroj slavi. To možda zvuči malo okrutno, ali to nije loša stvar jer imao je čvrst položaj svojevrsne legende u književnom svijetu, ali njegovi su romani počinjali biti pomalo arhaični za moderno čitateljstvo (jedini koji sam čitao je Božji čekić i svidio mi se, iako je poprilično li-la što se tiče neke kvalitete) i uglavnom je radio svojevrsne suradnje s drugim autorima i to na nastavcima vlastitih priča, kao što je bio Susret s Ramom (nastavci su užas).

Odiseje su bile njegov vrhunac kao pisca i valjda je mislio da treba napraviti svojevrsni zaključak cijele priče, puno jači od onoga u 2061. i tako je, deset godina nakon 2061. Odiseje, došla 3001. Završna Odiseja. I nemam pojma što da pametno napišem o njoj. Loš roman, to je to, drago mi je da sam završio s cijelom pričom, idemo sada na nešto pametnije.

Ali, dobro, idemo malo proći kroz cijelu priču. Kako rekoh, nemam pojma zašto je napisao ovaj dio osim da možda pokuša izvući nešto malo pažnje na samom konceptu Odiseje zbog koje je i postao slavan ili da možda ostavi nekoliko proročanstava za buduća pokoljenja. Jer 2001. je došla jako blizu toga da je danas točna skoro u detalj što se tiče tehnologije.

2010. je nastavila taj trend, ali nije baš toliko ulazila u detalje dok je 2061. postala više kao Star Trek sa svojim luksuznim putovanjima kroz svemir nego nekakvo predviđanje budućnosti. Ovdje imamo dosta toga, ali opet sam stekao dojam da je Sir Arthur volio Star Trek jer su opisi postaja i brodova blizu onoga što se moglo vidjeti u serijama i filmovima, a kroz roman postoji nekoliko izraženih referenci na serijal. Tko će ga znati.

Uglavnom, naša radnja započinje povratkom Franka Poola. Tko je Frank? Frank je bio drugi astronaut u 2001. Odiseji, onaj kojega HAL udari servo-brodom i on je odletio u svemir; MRTAV! Ali, čekajte malo, Frank je još živ, pronalazi ga nekakva rudarska ekipa nakon tisuću godina i on je čudesnom medicinskom tehnologijom vraćen u život – postupak kojeg Clarke, inače jako sklon detaljima, uopće nije opisao.

Za početka, nije mi jasno zašto je vraćao Franka natrag i to na takav stvarno, da oprostite na mom francuskom, blesav način. Valjda više nije mogao koristiti doktora Heywooda Floyda, koji je u 2061. bio vitalan 100+ godišnjak, tako smo dobili Franka, lik kojeg će publika prepoznati.

Frank nije zanimljiv lik. Nije bio ni u 2001. Odiseji, pogotovo nije ovdje. Lik ima karizmu kuhane ribe i osobnost kartonske siluete. Ne samo to, nego nema nijednu prirodnu reakciju na... pa, ništa.

Probudivši se nakon 1000 godina dugačke hibernacije (idemo s tim, da ne bude kako je bio jebeno mrtav) njegova prva pomisao je; HAL i misija na Saturn, ovaj Jupiter. Niti jednom ne pomisli; Ha, pa ja sam imao obitelj, zanima me što je bilo s njima. Ništa.

Kompjuterske su pretrage u tom svijetu jako spore (da, bile su – u 90-ima, ali 3001 godini trebale bi letjeti, baby) pa se ne vrijedi zamarati. I tu dolazimo do stvarno zamornih stvari tipa da se opisuje buduće društvo i tehnologija.

Osim mašte, to je sve jednostavno dosadno i ne doprinosi priči. Iritantne stvari su u tome što se jezik kao promijenio, ali nema objašnjenja kako i na koji način jer svi likovi se sasvim fino sporazumijevaju s Frankom, ali onda izvale da ne znaju što znači skraćenica „OK“ iliti „Okej“, koju u nekoliko navrata pogrešno izgovore kao „KO“.

A tu su i one stvari koje sam prije spomenuo; Clarke kao da je zaboravio što je prije pisao. Tako u jednom odlomku se može izračunati da je Frank rođen početkom 90-ih (Patrick Stewart je referenca) i zar je Frank išao na Jupiter s možda 10 godina?

Druga stvar je miješanje filmske i književne verzije događaja; u jednom odlomku je udaren servo-brodom i odlebdio je u svemir, Bowman ga nije lovio s drugim brodom jer je imao problem s HAL-om. U drugoj verziji ga je Bowman uhvatio jer je ipak izašao van iz Otkrića. Još mi je misterija zašto je radnju prilagođavao filmu, ne romanu.

Nadalje, Frank odlazi na Europu (onu kod Jupitera) i objašnjava se kako je prvi koji se tamo smio spustiti jer crni monolit i ekipa iza njega nisu dozvoljavali spuštanje. Odmah u istom zamahu; 2061. je o tome kako su se čak DVA broda tamo spustila i nitko nije okom trepnuo. Pa se onda spomene i to u romanu, kao da se naknadno sjetio što se dogodilo. I nema Dr. Floyda. Iako bi ga trebalo biti. Jer, vidite, monolit je kroz priču integrirao postojanje Davida Bowmana i HAL-a u sebe, a u 2061. je napravio i Floydovu kopiju.

Kada se radnja u 3001. razvije, Floyda nema, zaboravljen. Konačno razrješenje misterije? Pa, monoliti su sada kao negativci. Vidite, naši TV signali su došli do drugog kraja svemira i oni su vidjeli kako smo mi bili nasilna čeljad tamo u 20. stoljeću. I odlučili su nas zbrisati iz svemira.

Srećom, tu je Frank i gomila kompjuterski virusa da spase dan. Iste one monolite koje nisu mogli ni atomske bombe ogrebati, sada su nestali zbog virusa. Super. Iako na kraju 2010. Odiseje postoji epilog gdje su ti monoliti tu u godini 20,001. godini. Clarke je valjda zaboravio na to. To je, istina, tek 20 posto radnje, ostatak je sporo nabrajanje nebitnih stvari, opisi buduće tehnologije (moždana kapa) neki novi nazivi (Mozgar je moj favorit) i kako Frank luta uokolo i, nemam pojma, uživa u životu.

Ima tu nekih zanimljivih stvari tipa da bi se čovjek iz 2001. godine lakše prilagodio životu u 3001. godini nego onaj iz 1001. životu u 2001. zbog poznavanje koncepta struje i tako toga. To je bilo zanimljivo, ali ti su trenuci toliko rijetki da ih se jedva registrira. Kao da je Clarke htio svijet malo podsjetiti kako je napravio najveću SF misteriju i onda malo nabrajati svoje uspjehe (čak 5 poglavlja iz prethodnih romana je preneseno ovamo).

To je razumljivo i neka je čovjek uživao, ali roman je stvarno nepotreban, a uz to je i površno napisan, kao da ga je odradio netko po školski, bez imalo žara i emocija da napravio dobru priču.

Mislim, već sam ga pročitao prije i nije me se dojmio, sada stvarno znam da mu se više nikada neću vratiti jer sam i ovo drugo čitanje jedva priveo kraju.

Ali, cijela odiseja (pametna igra riječima, wink-wink) je školski primjer kako započeti nešto na stvarno visokoj noti i onda padati sve niže i niže te zamalo cijelu priču zabiti u zemlju do granice nečitljivosti.

Mogao sam preživjeti i da je sve ostalo na 2061. Odiseji. Nije bila sjajna, ali bila je debelo bolja od ovog dijela. Pročitati samo ako vas zanima kako je sve završilo.