"Jučerašnji svijet" Stefana Zweiga: snažna čitateljska uspomena jedne nestale kulture

“Pokušam li naći prikladnu formulu za vrijeme prije Prvog svjetskog rata, u kojem sam odrastao, meni se čini da sam najpregnantniji kad kažem: bilo je to zlatno doba sigurnosti. U našoj gotovo tisućgodišnjoj austrijskoj monarhiji sve je izgledalo kao da je sazdano na trajnim temeljima, a sama država da je najviši garant postojanosti. 

Prava što ih je ona davala svojim građanima pismeno je potvrđivao parlament, slobodno biran zastupnik naroda, a svaka dužnost bila je točno određena. Naša valuta, austrijska kruna, kolala je u obliku sjajnih zlatnika, jamčeći na taj način svoju postojanost. Svatko je znao koliko posjeduje ili koliko mu pripada, što je dopušteno a što zabranjeno. Sve je imalo svoju normu, svoju određenu mjeru i težinu.” Stefan Zweig, Jučerašnji svijet.

*naslovna fotografija s naslovnice tri izdanja

Ima autora i knjiga o kojima redovno čitamo, a zapravo im same stranice nikada ili rijetko držimo u rukama. Nailazimo na njihove citate, poneku rečenicu glorifikacije, isticanja kultnosti, legendarnosti, klasičnosti i slične epitetologije, ali daleka je staza njihovog putovanja do čitateljskih ruku i nečijeg vremena. 

Meni je takav slučaj, do ovih zimskih praznika bio Stefan Zweig. Spominjan, hvaljen, citiran u mnogima naslovima koji su važni, posebno u kontekstu života i duha opisa Austro-Ugarske monarhije (svakako preporuka fenomenalne knjige Austrijski duh Williama Johnstona) s knjigom Jučerašnji svijet – sjećanja jednog Europljanina daleko je od većine ruku. Do nedavno.

*prava naslovnica novog izdanja "Jučerašnjeg svijeta".

Upravo prošle godine pojavilo se novo izdanje u izdanju Telegram media grupe. Telegram, ta kuća koju prvenstveno percipiramo kao dom jednog od kvalitetnijih novijih internetskih medija u Hrvatskoj, relativno ozbiljno je ušla i u klasične izdavačke vode objavljivanjem tiskanih knjiga. 

Iako konceptualno prema van još nije vidljiva neka jasnija urednička ili estetska logika među novitetima našao se i Jučerašnji svijet. Zašto bi Telegram, percipiran progresivnom medijskom kompanijom, ušao u izdavaštvo knjige nastale 1942. godine, s temom o kraju 19. i početku 20. stoljeća. Možda dijelom možemo dokučiti kroz središnje osjećaje i teze knjige. A oni su svakako - teški.

Jučerašnji svijet je knjiga tjeskobe. Blagdani već sami po sebi nose dozu melankolije i sjećanja, a sam čin kraja jedne godine dodatno gura preko ruba u razmišljanje o onome što je prošlo pa mi se u takvu atmosferu i prirodno uklopio. Definirati žanr ili vrstu te knjige nije baš jednoobrazni zadatak - klasična autobiografija nije jer Zweig ne piše pedantno samo o svom životu i radu, a nije ni povijesna knjiga iako je naglasak na ovom “jučer”. 

Zweig se uopće ne trudi biti objektivnim, ne piše rječnikom povijesne znanosti, a to ni ne može zbog ozbiljnih praktičnih razloga. Naime, pri stvaranju teksta Zweig se nalazi u Južnoj Americi, točnije u Brazilu. Diljem svijeta bujaju bojišta Drugog svjetskog rata, a on je kao progonjeni Židov otišao iz Europe i iz svoje zemlje, Austrije. Zweigu je njegova egzistencija bila praktički zabranjena. 

U izgnanstvu piše bez većine svoje privatne biblioteke što je bolan motiv koji se opetovano ponavlja kroz tekst. 

Zweig je naime bio i strastveni kolekcionar – nije skupljao samo knjige, nego i originalne materijale velikih stvaralaca: pisma, rukopise, prve zapise, notne zapise, bilješke... Živio je svakodnevicu pravog građanskog intelektualca početka XX. stoljeća i to, naravno, uz ekonomski obiteljski pedigre i odrastanje u imućnoj i poslovno uspješnoj obitelji. Dobrano zaražen najsnažnijim sojem virusa intelektualnog, čitanja, znanja, ovo je knjiga o slavlju jedne stare čitalačke kulture kao i individualnoj patnji jer teško je i zamisliti što je jednom takvom čovjeku predstavljao život bez njegove pedantno skupljane biblioteke. Faktografija i kaže kako je počinio samoubojstvo odmah poslije dovršetka Jučerašnjeg svijeta. 

Zweig je u svojim interesima bio strastven, posvećen, pošten i jako zanimljiv. A onda je, bez svega toga, ostao u ratnom kaosu koji je prethodio Drugom svjetskom ratu i njegovu službenom početku. Ne treba posebno objašnjavati kakvi su zakoni tada vrijedili za židovski narod, teško nam ih je danas i pojmiti ih pa se često pravimo kao da smo zaboravili koliko su te prakse bile apsurdne, dehumanizirajuće i suludo sadističke. 

Zweig će vam u svojoj knjizi poprilično osvježiti dojam o najnižoj točki čovječanstva u povijesti.

U tom privatnom očaju i nesreći, Zweig je ujedno i majstor stvaranja mita o prošlosti pri čemu je, rekao bih, čak i pomalo dječački naivan. On svoje djetinjstvo pamti kao nešto stabilno, sigurno, progresivno, kvalitetno pa se i prvo poglavlje naziva “Vrijeme sigurnosti – svijet sigurnosti”. To je, naravno, njegova perspektiva jer i predratni svijet imao je svoje napetosti, probleme, nasilja... Zweig vam neće previše apostrofirati društvenu nejednakost, antidemokratske oblike vladanja, loše radničke uvjete, nasilno gušene štrajkove, svijet izvan okvira Europe, politička ili prava žena kao ključne teme. On se time ne opterećuje kao intelektualac koji funkcionira unutar svog građanskog srednjoeuropskog balona. 

Jučerašnji svijet će vam prilično lako pružiti jedno melankolično stanje u kojem treba ostati snažan da ne povjerujete kako se sve ruši. 

A ionako vas sve uvjerava, u suprotno, zar ne? Instagram je u tome posebno impresivan, a milijunski pogledi na neke drugačije ispričane “jučerašnje svjetove” otkrivaju dubinu stanja. Sigurno ste naletjeli na pokoji video, možda Philatzov (Filip Filković), u kojima se s video AI alatima igra s motivima osamdesetih u Jugoslaviji. 

Emotivno i nostalgično posloženi, komprimiraju emociju društvenog života prikazanog kroz hibrid estetike i fenomenologije danskog “hyggea” – puno dodira, topline, šalica tople čokolade, kave - te brendiranih konzumerističkih detalja tadašnje svakodnevice. Kao da su u jedan "prompt" samljevene knjige Hygge: danski recept za sretan život , Pronađeno blagostanje : svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih  i yugo.logo. 

Suvremeni osjećaj osamljenosti, neispunjenosti, anksioznosti (...) ispunjava se “memorijom” na društvo, prijatelje, kolektivno, postojanje vremena i usporenosti, a sve još začinjeno šarmantnom modom, pop-kulturom, hranom, sportom koje te generacije pamte. Ili barem misle da pamti. Ili neke potpuno nova generacije žele vjerovati kako je baš tako bilo. Jako je komplicirano postalo s generacijama i sjećanjima.  

Radovi su vizualno impresivni, Philatz je bistar redatelj, a iako nisu ni dokumentarci, ni pravi igrani filmovi to su svakako AI-generirani radovi, sastavljeni od amplificiranih detalja. Proizvodi koji se konzumiraju, ukrasi u prostoru, situacije, osmijesi, grupe – sve je pojačano do krajnjih granica. A reakcija publike je: “Da, baš je tako bilo” i “da, baš tako smo se osjećali.”  I tu stvari malo odlaze u “off”. Jer gotovo ništa od toga nije bilo baš tako. 

No faktografiju možemo pustiti sa strane. Sva ta halucinacija, deluzija, iluzija koju AI stvara naravno može biti stvorena i bilo kojom drugom filmskom tehnologijom i metodologijom. Gledajmo na nju kao umjetnički rad u kojem istina nije ključna. Ono što mene plaši je reakcija s idealizacijom prošlosti na koju gledatelji ne reagiraju kao na fora video igru ili neku zanimljivu informaciju u kakvom povjesničarskom tekstu nego kao na nesretno izgubljenu stvarnost. A kada pretjeramo s ugrađivanjem sreće u prošlost, isisavamo sav zrak iz sadašnjosti, stvaramo osjećaj kako je sreća bila moguća samo tada te da se nikada više neće vratiti. 

Netko to radi s Jugoslavijom, drugi s kraljem Tomislavom, emocija u pozadini interesa je slična. 

S AI-em koji "stvara" odjednom imamo sve, a iznenaditi nas ne može ništa. Uhićeni Maduro pleše kao DJ u američkom vojnom avionu, Kurt Cobain pjeva duet s Freddie Mercuryjem, Isus zabavlja rimske legionare... Pa zašto ne bi ispijali i Pepito punč na adventnu na Trgu bana Jelačića okruženi sretnim Yassa trenirkama dok nas ispod bora čeka Commodore 64. I Zweig će uskoro pričati viceve Hitleru.

*naslovnica Jučerašnjeg svijeta nakon AI halucinacija. 

I tu se vraćam na pitanje – zašto je Telegram opet objavio “Jučerašnji svijet”? Možda se varam, ali mislim kako kvalitetno prepoznaju igru s emocijom koja je upravo danas snažno prisutna: osjećaj dolaska kraja jedne društvene faze, reza jedne tehnološke i kulturne evolucije koju smo percipirali kao relativno mirnu, bezbolnu, optimističnu i kao vrijeme ekonomskog, društvenog i popkulturnog prosperiteta kojeg prekidaju razdoblja okrutnih kriza, grubljeg diskursa, rata... 

No naravno, to je iluzija. 

Svijet je uvijek bio i jednako sjajan i jednako odvratan, ovisno o cipelama u kojima stojimo. Devedesete Zapad pamti kao vrijeme najveće konjunkture u povijesti, a valjda su iz te dosade stabilnošću plaćali odlazak na tzv. “Safari Sarajevo” i lov snajperom nedužne djece i roditelja... Kada stvarnost ispisuje odvratne priče, djeluje lakše pobjeći u one AI.

Uglavnom, svakako pročitati “Jučerašnji svijet” kada već imamo problem s pronalaskom “Sutrašnjeg svijeta”. Odlična intelektualna i duhovna povijest jednog čovjeka i jednog vremena te slavlje jedne posebne čitalačke i intelektualne kulture.