Provjerena snaga "Goniča zmajeva": Ima načina da se sve popravi

Američki pisac afganskih korijena, po struci fizičar, Khaled Hosseini, u svom je literarnom prvijencu "Gonič zmajeva" progovorio o nepravdi nanesenoj njegovoj rodnoj zemlji, Afganistanu. Talent za pripovijedanje, kao i predstavljanje tradicionalnih običaja islamske kulture prepoznala je i šira čitateljska publika, ubrzo ga nagradivši statusom bestselera.

Upravo književnost (uz igru) postaje jedna od glavnih karika povezanosti dvojice dječaka, Amira i Hasana, u proživljavanju vlastitih djetinjstava u Kabulu sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća. Amir, "bježeći od očeve rezerviranosti" (str. 25.) čita Rumija, Hafiza, Sadija, Hugoa, Vernea, Twaina, Fleminga, dok Hasan obožava "Šahname", ep o drevnim perzijskim junacima iz 10. stoljeća. Njihova zajednička omiljena pripovijest iz "Šahname" jest ona o velikom ratniku Rostamu i njegovom brzonogom konju Rakšu.

Amirovu opijenost književnošću (već kao dječak sanjari o pozivu pisca i piše priče - smeđa bilježnica kožnih korica kao nezaboravni predmet iz djetinjstva) nadopunjuje i radoznalost o povijesti vlastite zemlje pa jednom prilikom u sobi svoga oca nailazi na stari Horamijev udžbenik povijesti. U 19. stoljeću, naime, narod Paštuna je proganjao i tlačio narod Hazara, naposljetku ih otjeravši s vlastite zemlje, spalivši im domove i prodavši njihove žene.

Amir pripada Paštunima (pismenost i bogatstvo), a Hasan potječe iz naroda Hazara (nepismenost i siromaštvo).

Treća osoba, ne i manje važan lik od spomenutog dvojca, jest sin Njemice i Afganistanca, utjelovljenje samog zla, dječak po imenu Asef.

Asef se veću majušnim godinama volio služiti nasiljem, obožavajući ideologiju ozloglašenog Adolfa Hitlera. Štoviše, Amir za svoj rođendan upravo od pakosnog Asefa dobiva na poklon Hitlerovu autobiografiju "Mein Kampf".

Ipak, ovom prizoru prethodila su dva događaja, oba od velike važnosti za život budućeg književnika.

Prvi se odigrao u zimu 1975. g., kada je Amir, na oduševljenje svoga oca, imućnog poslovnog čovjeka Babe pobijedio svog prijatelja Hasana (do tada neprikosnovenog goniča zmajeva) u zmajarskom natjecanju, staroj afganistanskoj tradiciji. A drugi događaj je nešto što čitatelj/ica (u slučaju ulaženja knjige pod kožu), upijajući roman po prvi put, ne može zaboraviti, a da mu/joj se oči ne napune suzama:

Životni putevi Amira i Babe (svoju majku dječak nije imao prilike upoznati), odnosno Hasana i Alija (Babinog sluge i prijatelja, te čovjeka koji je othranio Hasana nakon bijega prelijepe Sanaubar, dječakove majke) zauvijek se razilaze ruskom okupacijom Afganistana.

Poradi sve opipljivijeg kaosa u zemlji, Baba i Amir najprije bježe u Pakistan, a potom dostojanstven život traže i pronalaze u Sjedinjenim Američkim Državama, nikada ne zaboravljajući svoje afganske/paštunske korijene (njegovanjem tradicionalnih običaja u stranoj zemlji Hosseini me podsjetio na staru znanicu "Marginalaca", Jhumpu Lahiri, koja u svom podjednako izvrsnom romanu "Imenjak" ne zapostavlja indijsku kulturu u okrilju SAD-a).

Hasanu i Aliju na putu se, nažalost, nije osmjehnula sreća...

Od prve do zadnje stranice romana "Gonič zmajeva", čitatelj u rukama drži knjigu, čija snaga leži u piščevoj sposobnosti emotivnog razgolićavanja likova. Svaki lik priča je za sebe (ovdje svakako valja spomenuti Rahima Kana, Babinog poslovnog partnera i ključnu personu odgonetavanja istine i Sohraba kao simbola neljudske talibanske vladavine); ponajprije, razlog izvrsnosti ovoga djela krije se u prekrasno dočaranom odnosu Amira i Hasana.

Iako je iz ranije navedenog citata očito da Amir ispočetka nije držao Hasana prijateljem, postupno razvijajući odnos (i tragedija sa silovanjem prijatelja) navela je prvo spomenutoga da preispituje svoje postupke, kriveći sebe za iskazani kukavičluk u nizu situacija (u tom pogledu mogli bi Amira okarakterizirati kao tatinog sina - slabića).

Hasanova nesklonost laganju i žrtvovanje za vlastitog prijatelja (vječna odanost, podebljana nadahnutom rečenicom - "Za tebe tisuću puta.") osobine su književnog lika na kojeg Khaled Hosseini može biti ponosan – kreirajući svojevrsnog psa u tijelu čovjeka (Hasan Amira nije izdao ni u trenutcima očigledne krivnje etički posrnulog mu prijatelja), osigurao je malom Hazaru vječni kutak u mome srcu.

Također, zanimljivo je promotriti razvoj Amirova karaktera - od pobjede na zmajarskom natjecanju pa do kraja romana/ponavljanja spomenute afganistanske tradicije, ovoga puta u okruženju San Francisca.

Družeći se s nekom osobom, a nadasve ako vam ona zauzima posebno mjesto u životu, nakon nekog vremena poprimate određene karakteristike spomenute osobe (i obrnuto).Budući daje Hasan Amiru bio jedini pravi prijatelj (a što ovaj u potpunosti prihvaća tek nakon ponovnog susreta s Rahim Kanom), Babin tajni sin polako se ali sigurno duhovno useljava u nesavršenu, krhku i sanjarsku Amirovu personu.

Pri završetku, neovisno o činjenici da Amir ne može postati Hasan, u njemu prevladava Hasanova dobrota.

Amir je u sebi nosio Hasana u Ameriku i Hasan je unutar sebe držao svoga prijatelja i u najgorim trenutcima nove afganistanske povijesti, ostajući uspravan i ponosan i pred talibanima, iako po cijenu vlastitog života.

Hm, na pamet mi trenutno pada Mario kao žrtva Pinochetove diktature u "Nerudinom pismonoši". Oba romana pružaju prijeko potrebnu toplinu ljudskom biću, a mogu se svrstati u djela sa snažnom antiratnom porukom.

Ovdje Hosseinijev roman ide i korak dalje, pokazujući čitateljima da talibani/ekstremisti nisu ništa naučili iz vlastitog sramnog razdoblja iz povijesti. Pisac ne propušta navesti i ništa manje ogavan ulazak američke vanjske politike u rat u Afganistanu, potaknut njujorškim rušenjem tornjeva Blizanaca.

Povijest nije učiteljica života, već izgovor psihopatima za bešćutno kršenje ljudskih prava, a sve u svrhu zadovoljavanja političkih i teritorijalnih interesa - u ime boga Novca.

Arhitekti afganske nepravde, povijesno gledajući, ipak su Rusi; s iznimkom snažne scene u kojoj se Baba suprotstavlja okrutnoj namjeri ruskog vojnika, Khaled ne dokumentira proživljene patnje pod sovjetskom kapom.

To je i jedini propust ovog romana - emotivno zapanjujuće kronike o duhovno/moralno/teritorijalno/kulturno uništenoj zemlji, objavljene u svijetu u pravo vrijeme (2003. g.), s jednim od ciljeva ukazivanja povećanja broja gladne siročadi u sveopćem besmislu rata.

"Ima načina da se sve popravi" (str. 10.), poručuje Rahim Kan u jednome trenutku Amiru.

Preostaje nam nadati se i upijati što više romana za grijanje duše, onih koji potiču nas da jedni drugima činimo dobra djela...

P. S. Filmska adaptacija "Goniča zmajeva" bila je druga (i dosad posljednja) suradnja starog znanca "Nedopričljivih", proslavljenog scenarista i književnika Davida Benioffa (TV-serija "Igra prijestolja") i redatelja Marca Forstera ("Zrno utjehe"); prethodno su surađivali na trileru "Stay".

Autori su, možda svjesno oslanjajući se na trendove ("Pasija"), većim dijelom realizirali film na izvornom perzijskom jeziku Dari, a dobar izbor glumaca, kao i glazba Alberta Iglesiasa (stalnog suradnika kultnog redatelja Pedra Almodovara), pridonijeli su pokušaju kvalitetnog prenošenja romana na filmsko platno.

Nažalost, u onome što knjiga oduševljava - dubini likova, međuljudskih odnosa, pitanjima morala, dobra i zla, vjere i okrutnosti, prijateljstva i izdaje, iskupljenja i oprosta, film je uglavnom podbacio, ne nudeći gledatelju nijednu scenu za duže pamćenje. Umjesto toga, mi smo kao zaljubljenici u čitanje dobili igru na sigurno (ublažavanje sadržaja u svrhu komercijalnog prolaza filma) - stoga je, nakon odgledanog filma, teško ne ostati razočaran. I zaključiti da je riječ o tek osrednjoj adaptaciji prelijepog i potresnog romana.