"Trošenje života" Miroslava Bertoše: priča o čitanju koje nije trošenje života...

Knjigu “Trošenje života - gdje li je život što ga izgubih živeći” Miroslava Bertoše (Hrvatska sveučilišna naklada, 2023.) u rukama imamo u neobičnom trenutku. Open AI javlja kako svoj ChatGPT alat produbljuje “deep research” funkcijama koje dodatno mijenjaju značenje i znanstvenog istraživanja. Verge piše o procesima stvaranja “human authored” certifikata što za intenciju ima jasnije razlikovanje knjiga koje je ispisao čovjek i onih stvorenih kroz ispisivanje “promptova” u AI alate. Anand Giridharadas na substacku “The Ink” objavio je zanimljiv tekst “In the room where A.I. happened” o sastanku pokretača niza AI investicija i razvoja još 2016. godine, a na kojem su upravo tekst i pisanje percipirani kao prava zona za razvoj umjetne inteligencije i famozno “povećanje produktivnosti”. Mogli su izabrati raditi pametnije usisavače, ali nisu. Izabrali su pisanje i to ne zbog nekih benevolentnih kreativnih razloga, ali o tome više svakako u tom tekstu kojeg ljudski preporučujem.

Zbog svega toga Bertošin finalni tekst izaziva neobične emocije, možda najviše nostalgične o jednom zaključenom, zaokruženom, brzo nestajućem svijetu koji još uvijek postoji, ali moguće je kako je to samo ostatak nečeg divovskog što tone i na čijim ramenima smo stajali. Svijet je to klasičnih knjiga, čitanja iz užitka, originalnih (ljudskih) priči, taktilnosti papira, izazovnog procesa autor/urednik/izdavač, uzbuđenja i drami u procesu nastanka knjiga, veselja po pronalasku željenog naslova u knjižari... 

Trenutak je ovo djelomično nalik onima koje je proživljavao čovjek na putu prema velikoj tranziciji industrijskog razdoblja, kada su deseci vještina postale nebitne pred moći stroja, a kojim se je  Bertoša kao povjesničar pedantno i uspješno bavio. No samo djelomično. Ta tranzicija trajala je i po nekoliko desetljeća, možda i stoljeća, a ovdje se je događa u par godina. Nakon nekoliko takvih “revolucionarnih” promjena u proteklih nekoliko desetljeća. U samo jednom radnom vijeku poput radničkog moje mame pisanje skladišne otpremnice rukom, pa pisaćim strojem, zamijenilo je pisanje na više modela računalnih terminala, ne bi li sada sve bilo bespotrebno pisati uopće. No neću i ovdje opet o Šoku budućnosti.

“Moj se život - a možda i životi mnogih drugih ljudi - sastoji od vječnih odgoda, započetih i nedovršenih misli i stvari, eventualno prenesenih u neko drugo vrijeme… Vjerojatno i nisam ništa u životu dovršio…”

Ovo nije klasična autorska autobiografija, nije klasična znanstvena knjiga, nije dnevnik… Ovo je sve to pomalo u jednom. Naime, pišući 2022. godine Bertoša kao osnovu razmišljanja uzima svoje zapise iz 1985. godine, a elaborirajući o kojima nas vodi kroz različite niti svojeg života, nadanja, borbi, razočaranja i znanstvenog rada. 

Tematski ujedno ovo je svakako knjiga o starenju i umiranju. Bertoša tekst piše na zalasku svojeg života, svjesno i obilno ističući, upravo osjećaj kraja i gašenja mentalne i fizičke vitalnosti. Sve je češća takva literatura o približavanju osobnog kraja, da spomenemo samo od nedavno uspješnih “O čemu ne govorimo” Slavenke Drakulić.

Ipak, najviše ovo je knjiga o jednoj strasti i ljubavi. Prema knjigama i čitanju. O njegovom Knjigogradu, kako ga naziva. Miroslav Bertoša bio je pasionirani čitatelj i kolekcionar knjiga, vlasnik bogate kućne biblioteke koju je samostalno stvorio, a svu tu energiju sada prenio je i na stranice svoje knjige. Bertoša otvoreno govori kako ne osjeća da nešto previše zna raditi, ali da svakako zna čitati te je to aktivnost u koju se najčešće želio povući tijekom života. Cijelo vrijeme čitanja na umu mi je bio Umberto Eco koji je jednako tako zaneseno pisao i govorio o osobnim bibliotekama, važnosti imanja i knjiga koje nikada nećemo pročitati. No nije samo čitanje važno. Bertoša pomalo i komično provlači premisu evolucije svojeg spisateljskog čina koji se je i u vrijeme pisaćeg stroja odvijao rukom, a potom prepisivanjem s dva prsta u taj neobičnio stroj. Poslije je računalo promijenilo sve, a iako ljubitelj i kretanja ukorak s tehnologijom, i uzrok jedne od većih drami pred kraj života.

“Iako bez talenta, ispisao sam tijekom života puno (svakako kritički gledano  - previše!) stranica, no odskočnica  za sve te pokušaje bilo je čitanje. Bez svakodnevna udubljivanja u knjige, bez opsjednutosti čitanjem, ne bi napisao ni retka. Čitanje je život unutar života…”

Bertoša je u jurnjavi za svojim posljednjim naslovom i borbi s vremenom doživio nevjerojatnu nesreću - usred tehničkog kvara računala njegov gotovo kompletan tekst je zauvijek nestao, a ni “geekovi” ga nisu uspjeli spasiti s pokvarenog “harda” na kojem je jedino bio pohranjen. Novi tekst koji ispisuje ne voli, njime nije zadovoljan, daje nam to na znanje odmah u prvim redovima knjige, trajno istraumatiziran činom nestanka onoga što je smatrao kompletnim i savršeno ispunjenim emocijom koju je za osobni kraj htio prenijeti. Prekritičan prema sebi Bertoša nam je ipak za kraj ostavio ugodan, čitljiv i slojevit tekst koji se čita s užitkom. U tom kontekstu jedino manje pozitivnim doživljavam naslov koji je isuviše defetistički, a kao ni naslovnica grafički ne sugerira kako je cijeli tekst jedno veliko slavlje čitalačke i knjiške kulture. A Bertoša je kao profesor svakako znao izazvati pozitivniju prvu emociju, tog intelektualnog crva (ne onog iz drage mu knjige Carla Ginzburga “Sir i crvi – kozmos jednog mlinara iz 16. stoljeća”) koji vodi prema želji za stvaranjem. 

"Evo ga Picard". Ne znam tko je to prvi zbog njegove frizure i konture glave bubnuo negdje u posljednjim klupama te neudobno oblikovane učionice 212 u “staroj zgradi” Filozofskog fakulteta u Rijeci, ali od tada (akademska godina 2004/05) je taj profesor našeg obveznog kolegija povijesti europskog Srednjeg vijeka u očima bio taj junak iz Star Treka. A znamo kako je i Picard u 24. stoljeću volio knjige na papiru pa usputno recimo kako nam je prošle godine i Patrick Stewart ostavio svoju autobiografiju Do zvijezda. 

Stručna biografija za Bertošu će uvijek reći kako je riječ o povjesničaru koji se bavio poviješću Istre što zvuči suhoparno i dosadno jer bio je to jedan od najinspirativnijih i najinovativnijih hrvatskih znanstvenika iz područja humanistike uopće. Glavna tajna talenta ležala je u sklonosti prema raznim generacijama famozne grupacije oko francuskog časopisa "Annales", možda najgenijalnijem pokretu povjesničara ikada. “Izazovi povijesnog zanata”, u kojem više elaborira o metodologijama i pristupima povijesti, dodatno otkriva Bertošu koji je bio i pedantatan istraživač arhiva, ali i autora koji radi na svom stilu pisanja, bježeći od tradicionalne znanstvene suhoparnosti. Iz najbanalnijeg notarskog zapisa iz XVI. stoljeća Bertoša je znao odvesti na intelektualno putovanje drugima galaksijama. Picardovski.

No da se vratimo na tu učionicu 212 stare zgrade. Bertoša je jedne oduševljavao, druge nervirao. Nekakav uobičajeni student povijesti očekivao je datume križarskih ratova i lekciju o formacijama na bojnom polju, velike istine i djela junaka, a ovaj je pričao možemo li znati što je od mirisa u nosu osjetio vitezov pomagač u dronjcima ispod zidina Konstantinopola, da li se sramio zaplakati ili je li bio pijan u jurišu. Zbog Bertošinog impulsa, lekcija o autentičnijoj individualnosti i nonkonformizmu (to nisu one poze s Vogue fotografija koje se takvima predstavljaju), smo vjerojatno i napravili i prvi časopis riječkih studenata povijesti Klepsidru. Normalno, kao temu članka izabrao sam ulogu sexa i alkohola u životu vojnika na srednjovjekovnom bojnom polju. Iako me je taj riječki odsjek povijesti tada redovno razočaravao u svojoj limitiranosti, studij s vremenom općenito smetao, Bertošina gostovanja (kao i ona ranije opisana Luke Boršića na filozofiji) davala su mu neku težinu i smisao.

U “Trošenju života” mnoga su poglavlja intrigantna već iz naslova: “Brzo starenje knjiga o povijesti”, “Što će se dogoditi  s čitanjem?”, “Ne mogu razmišljati pravocrtno”, “Povijest nije razarajući brdožder”, ali apsolutni favorit mi je “Urin i život: od mlaza uvis do kapanja na vrhove cipela”. Jednostavno, poglavlje je to o pišanju, njegovoj ulozi u životu čovjeka, u književnosti, u povijesti. Takav je povjesničar bio Bertoša.

“Promatrajući desetljećima navike i tegobe staraca, a sada i sebe samog, nameće mi se zaključak da snaga kojom muška osoba iz sebe izbacuje urin predstavlja mjeru njegove vitalnosti. Život muškarca prati luk i domet izbačene mokraće. Nažalost, luk kojim urin napušta muško tijelo tijekom starenja sve se više skraćuje. Potkraj života kapi počinju okomito padati na vrhove cipela ili papuča, na grbave nožne prste kod ustajanja. Kapanje urina završava na mjestu na kojem počinje kopanje grobne jame. Ali nije sve tako mračno i tragično.”

Algoritam kojem sam prepustio svoje glazbene ukuse je okrenuo na “Now and Than” od Beatlesa. Njena melankolija kreirana i AI softverima te izmiješani zajednički prizori zezanja mrtvih Johna i Georgea sa živim Ringom i Paulom savršena su nadopuna za “Trošenje života”. Ni u njoj nećete znati da li ste u 1955., 1985. ili 2022. godini, ali neće vas niti biti briga. Miroslav Bertoša preminuo je 24. kolovoza 2023. godine uspjevši u tekst zaokružiti specifičnu eru kulture i stvaranja čiji mlaz pišanja također postaje sve kraći.