Bendovi iz romana (koje nikada nećete čuti na radiju)

Seks, droga i rokenrol su uvijek zanimljiva tema o kojoj možemo čitati u brojnim biografijama poznatih bendova i njihovih članova, uz hrpu dokumentaraca i biopica koji su posebno popularni u zadnje vrijeme. Osim procesa stvaranja glazbe, uspona od garaže do svjetskih turneja, htjeli to priznati ili ne, fasciniraju nas privatni usponi i padovi, posrnuća,skandali i sve ono što se događa iza pozornice. 

Ipak, ovaj put neću pisati o pravim bendovima koje svi znamo, već ću se fokusirati na najbolje bendove koje nikada niste čuli (a ni nećete) - fiktivne bendove sa stranica romana koji se ponekad čine tako stvarnima da ne možemo vjerovati da nikada nećemo čuti kako zvuče.  

Daisy Jones i Šestorka je zadnjih godina vjerojatno najpoznatiji roman koji za temu ima uspon i pad jednog fikcionalnog benda (posebno jer je adaptiran i u istoimenu hit seriju) pa ću s njime i započeti. Autorica je bila inspirirana legendarnim Fleetwood Macom i njihovim sapuničastim međusobnim odnosima, no za razliku od njih, Daisy ones i Šestorka nisu uspjeli trajati desetljećima, već su dosegnuli sam vrh, izgorjeli i raspali se usred turneje. Roman je napisan u obliku intervjua s članovima benda i ljudima koji su im bili bliski, a kroz njih doznajemo priču o njihovim počecima, planetarnom uspjehu i osobnim dramama koje su na kraju dovele do raspada benda na samom vrhuncu slave. 

Ljubavni trokuti, sukobi ega, borbe s ovisnošću i teretom slave, razuzdane zabave, grupi djevojke, život na turneji… Seks, droga i rokenrol onako, školski. Radi se o izuzetnom pitkom štivu koje evocira kasne sedamdesete godine u svijetu rokera i svih onih koji im gravitiraju. Nije Dostojevski, ali to mu nije ni aspiracija pa ako vas zanima tematika, dajte joj šansu, ako već niste do sada. Što se tiče serije, počela sam je gledati, ali moram priznati da mi nije uspjela zadržati pažnju. Kad sam tijekom druge epizode riješila cijelu maksi talijanku, došla sam do zaključka da nema potrebe da nastavim s trećom. Dakle, knjiga je i ovaj put bolja od ekranizacije, bar što se mene tiče.

Avenija Utopije je najnoviji roman Davida Mitchella koji odnedavno možete pronaći na našim policama, a okosnica priče je uspon istoimenog benda ka zvjezdanom statusu. Vrijeme radnje je kraj 60-ih godina prošlog stoljeća, mjesto radnje je London. Protagonisti su gitarist Jasper, basist Dean, klavijaturistica Elf i bubnjar Griff te njihov menadžer Levon koji ih je i povezao i nagovorio da osnuju bend. Na gotovo 600 stranica ovog izvrsnog romana uronit ćete u fascinantno doba psihodelije i susresti mnoštvo stvarnih glazbenika tog vremena. 

Tako naša ekipa na raznim koncertima, zabavama, turnejama i snimanjima susreće Briana Jonesa, Davida Bowieja, Johna Lennona, Syda Baretta, Leonarda Cohena, Janis Joplin, slavnog slikara Francisa Bacona i mnoge druge legende tog doba. Fascinantni koloplet fikcije i fakcije nakon koje nećete moći vjerovati da Avenija Utopije nije stvaran bend, navest će vas da budete nesretni  jer nikada nećete čuti njihove hitove. 

Kako David Mitchell baš kao i Stephen King voli smještati svoje romane u isti svemir, tako ćete možda u ovom romanu uživati još više ako ste prije toga pročitali Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta. 

Naime, gitarist Jasper de Zoet je potomak Jacoba de Zoeta, glavnog junaka gorenavedenog romana, koji je živio u Nagasakiju krajem 18. stoljeća, a osim rodbinske povezanosti dijele i zajedničkog neprijatelja. Tajanstveni entitet koji gotovo 200 godina kasnije proganja jadnog Jaspera ima svoju agendu o kojoj ćemo nešto saznati čitajući Aveniju Utopije, no svakako će pomoći i Koštani satovi i Kuća Slade koji se pobliže bave drevnim društvom horologa koji mogu živjeti vječno prelazeći iz tijela u tijelo. Mitchell je majstor navlakuše, jer kad pročitate jednu od spomenutih knjiga dobit ćete želju naglavce se baciti u sve ostale i sklopiti cijelu priču. 

Bend o kojem Salman Rushdie piše u svom romanu Tlo pod njenim nogama zove se VTO i u pomaknutom svijetu u kojem se odvija radnja oni su apsolutne megazvijezde. Zapravo, megazvijezde su Ormus i Vita, sudbinski ljubavni par čija turbulentna ljubavna priča golica maštu njihove vjerne publike. 

Oni žive u svijetu koji jako nalikuje ovom našem, ali jasno je da se radi o nekom paralelnom svemiru u kojem je JFK preživio pokušaj atentata u Dallasu, Heartbreak Hotel ne pjeva Elvis već stanoviti Jessie Parker, a svijet potresaju razorni potresi. 

Ormus je mladić iz Bombaja koji je jedini svjestan da svijet u kojem živi nije jedini svijet - onaj drugi, koji je možda ovaj naš, a možda i nije, curi kroz procjepe i donosi mu glazbu, glazbu koju potom čuje na radiju kao velike svjetske hitove, a za koju je uvjeren da mu je šalje brat blizanac koji je rođen mrtav. 

On od mladih dana shvaća da je Indija preskučena za njega te svoju sreću traži prvo u Engleskoj, a potom u Americi. Kada doživi prometnu nesreću, izgubi vid u lijevom oku, ali samo za ovaj svijet - kroz to oko on sada vidi onaj drugi, što je toliko uznemirujuće da većinu vremena nosi povez preko njega. Kada skine povez u trenucima samoće kroz procijepe među svjetovima provlači se Marija, njegova ljubavnica nimfomanka  iz paralelnog svemira i proganja ga svojom opsesivnom ljubavlju. 

Njegove pjesme govore o sudaru svjetova koji se neminovno bliži, a čija su najava bezbrojni potresi koji uništavaju gradove i odnose ogroman broj žrtava. A Vina, njegova jedina ljubav još iz mladih dana u Bombaju, Vina je veća od života, Vina je neobuzdana, ona ima čaroban glas, seksi tijelo i fantastičnu karizmu. Svijet je voli i svijet je voli mrziti, jer ona je glasna, ona ima stav i ne boji se glasno ga izraziti. Magija curi iz gotovo svakog retka ovog genijalnog ali i prilično zahtjevnog romana kojeg ne mogu dovoljno nahvaliti uz upozorenje - on zahtjeva pozorno i koncentrirano čitanje.

U fantastičnom romanu Matta Haiga Ponoćna knjižnica glavna junakinja Nora došla je do točke u kojoj joj se čini da njen život više nema smisla. Puna je kajanja nad mnoštvom loših životnih odluka i željom da je mnogo toga u životu učinila drugačije te si odlučuje oduzeti život. U trenutku između života i smrti budi se u Ponoćnoj knjižnici u društvu svoje nekadašnje školske knjižničarke koja joj je u djetinjstvu bila potpora u teškim trenucima. 

U Ponoćnoj je knjižnici uvijek točno ponoć, a ispunjena je knjigama u kojima su zapisani Norini paralelni životi - svi oni životi koje je potencijalno mogla živjeti da je donijela neke druge odluke. Kako u svaki od tih svojih paralelnih života ulijeće in medias res i bez ikakvih sjećanja na onaj dio koji se ne poklapa s njenim izvornim životom, stvari mogu biti dosta nezgodne i zahtijevaju jako puno improvizacije i blefiranja.

U svojem stvarnom životu, Nora je svirala klavijature, pisala pjesme i pjevala u bendu Labirint sa svojim bratom Joeom i njegovim prijateljem Ravijem. U trenutku kada su trebali potpisati ugovor s izdavačkom kućom, snimiti album i krenuti na turneju, Nora se uplašila i napustila bend, što je značilo kraj njihovih snova o uspjehu i slavi. U paralelnom životu u kojem je ostala u bendu i ostvarila glazbenu karijeru, Nora je superzvijezda. Upravo je na velikoj turneji po Južnoj Americi, prekinula je s holivudskim glumcem s A liste i ima horde obožavatelja koji je prate u stopu. 

Ono što je nezgodno je naravno, što je upravo na pozornici i treba izvesti bis pjesme koju uopće ne zna, a nakon toga odraditi razgovore s hrpom novinara, a ono što je više od samo nezgodnog je što će shvatiti da unatoč slavi i bogatstvu taj život ipak nije toliko bajan koliko se čini na prvi pogled. Simpatičan i topao roman koji nam poručuje da je život koji upravo živimo možda ipak onaj najbolji mogući, ako ga prihvatimo i prestanemo žaliti za propuštenim prilikama.  

Disaster Area ilitiga Područje katastrofe u hrvatskom prijevodu je fikcionalni bend o čijoj međugalaktičkoj slavi možemo čitati u drugom dijelu kultnog serijala Douglasa Adamsa Vodič kroz galaksiju za autostopere pod naslovom Restoran na kraju svemira. Oni su ne samo najveći, najglasniji i najbogatiji bend u povijesti, već su najglasnije ikad išta igdje u svemiru. Imaju mnogo članova od kojih je najpoznatiji Hotblack Desiato, a zajedničko im je da su svi ludi, kriminalci ili otpadnici, što je u redu jer umjesto njih ionako često sviraju roboti. 

Pjesme su im vrlo jednostavne i slijede klasičnu formulu - dečkoliko biće upoznaje curoliko biće pod srebrnim mjesecom koji onda eksplodira iz posve neobjašnjivog razloga i uništi cijeli planet na kojem se mlada ljubav upravo rodila. Procjenjuje se da se najbolja kvaliteta zvuka postiže slušajući iz velikih betonskih bunkera ukopanih ispod grada zvučnika veličine Manhattana otprilike 37 milja udaljenih od pozornice, dok glazbenici svoje instrumente sviraju uz pomoć daljinskog upravljanja sa svemirskog broda koji se nalazi u orbiti planeta i to vrlo često posve drugog planeta. Poznati su po zaronima u sunca planeta oko kojih su u orbiti, praksi koja je vrlo nasilna i neetična. Oni koji te zarone nekim čudom prežive uskoro umru, ne zbog sunca već od seksualne iscrpljenosti nakon zabava koje slijede kasnije. 

Članovi benda su i vrlo agresivni i nasilni pa njihove svirke često uzrokuju potrese, tsunamije, sunčeve baklje i slične katastrofe. Kad ih neki ekološki aktivist upozori na njihov loš utjecaj na planete u čijim orbitama sviraju oni unajme plaćenog ubojicu da riješi taj problem.  Njihovi su nastupi zabranjeni na mnogim svjetovima, no unatoč tome prihodi su im  narasli izvan granica hipermatematike. Fun fact - Douglas Adams je bio veliki fan Pink Floyda i Disaster Areu je navodno bazirao upravo na njima. Ako do sada niste pročitali ovaj genijalni serijal, ne znam što još čekate.

Roman Bend dolazi iz pera tj. tipkovnice Riječanke Ive Ribarić, no radnja se odvija u neimenovanom gradu u SAD-u (bar sam takav dojam stekla, jer osim ako mi nešto nije promaklo, ni država nije imenovana, ali radi se u svakom slučaju o engleskom govornom području) tamo negdje 2007. godine, gdje glavna junakinja i pripovjedačica Iris radi na lokalnom radiju u svojoj emisiji promovirajući lokalne bendove. Jedan od tih bendova je i Breaking Down, čiji drugi album ima zvjezdani potencijal koji se uskoro i ostvaruje i lansira ih u sam vrh rokerske scene. 

Dečki iz benda se odjednom nalaze u vrtlogu snimanja, turneja, hordi obožavateljica, hypea po medijima i obilne količine droga i alkohola. Iris se također nađe usred sveg tog kaosa u ulozi službene djevojke basista Lucasa, posebno kad s bendom krene na turneju, pa i sama postaje slavna kao dio power couplea sa svim stresovima koje to podrazumijeva, posebno kad se pokaže da Lucas baš i nije cvećka. Seks, droga i rokenrol i ovdje su jaki, s naglaskom na ljubavno/seksualne eskapade svih uključenih.

Kad smo već kod romana riječkih autora s naslovom Bend, vjerovali ili ne, imam još jednog asa u rukavu! Naime, na našim policama nalazi se kratki roman Bend, a napisao ga je riječanin Silvano Simčić koji je za njega 1997. godine dobio i treću nagradu Drago Gervais. Možda bi mi ta malena knjižica i prošla ispod radara da mi dotični gospodin nekim slučajem nije bio razrednik u 1. srednje, pa sam tamo negdje krajem prošlog stoljeća prisustvovala promociji u Palachu, a jedan primjerak romana našao se tako i u mojoj kućnoj biblioteci. 

Narator je srednjoškolac Nikola zvani Vudi s koji u životu ima dvije opsesije: naći curu i osnovati bend. Vudi živi na Turniću a slobodno vrijeme provodi u Palachu i na Kontu ili igrajući nogomet ispred zgrade. Iako Vudi sluša glazbu koja se svirala na Woodstocku (otud mu i nadimak) u Rijeci te 1982. godine cvjeta pank pa tako on nakon peripetija s nabavkom gitare postaje članom pank benda Sretni mrtvaci. 

Uz Vudija na gitari bend čine još pjevačica i basistica Maja koja je i idejni vođa benda i autorica svih pjesama, bubnjarica Anica i  Vudijev bratić Dino koji ne zna ni pjevati ni svirati, ali je epitom pankera pa na nastupima skače po pozornici i bendu daje pank kredibilitet. Maja je apsolventica filozofije i sociologije pa kroz svoje pjesme gura revolucionarne ideje što Vudiju i nije neka furka, ali hej, bend je bend. Sretni mrtvaci uskoro sviraju po svim važnijim rupama u gradu, a i šire, ali Vudijevo srce nije skroz u bendu jer on zapravo baš i nije panker. Osim života u bendu u Bendu ćete čitati i o Vudijevim izlascima i  ljubavno/seksualnim peripetijama, a sve uz soundtrack koji evocira to jedno specifično vrijeme i mjesto - Rijeku početkom osamdesetih.

S imaginarnim zvucima riječkog panka sad ću vas pozdraviti, a o još nekim zanimljivim fiktivnim bendovima pisat ću idući put. U međuvremenu pročitajte koju dobru knjigu i odite na neki dobar koncert, to je, kažu, dobro za psihu.