Grčka mitologija u suvremenom ruhu, 2. dio: od feminističkog pogleda do ludog SF-a

Znam da ste dugo i nestrpljivo očekivali ovaj drugi dio teksta o grčkoj mitologiji, duboko se ispričavam na tome, ali treba te sve knjižurine i pročitati. Težak je to zadatak ali uživala sam u njemu, bilo je jako zanimljivo udubiti se u temu Ilijade i Odiseje i iščitati različite poglede i interpretacije, a još je bolje što se sad mogu praviti važna što znam sve rodbinske i ljubavne veze grčkih božanstava, junaka i pripadnika kraljevskih obitelji. Sve su to u svakodnevnom životu iznimno korisne informacije i uopće nije čudno što ih uporno pokušavam ubaciti u svaki razgovor.

“Vjerujem da ti je teško što ti je muž na brodu… S druge strane, barem dođe kući svakih par mjeseci, pa ga ne čekaš kao Ikarijeva kći Penelopa Leartova sina Odiseja 20 godina… I nisu ti se u kuću uselili svi oni pijani prosci koji mu žele zauzeti mjesto, hi hi hi. Nadajmo se samo da nije naletio na Helijevu kći Kirku i Oceanovu kći Kalipso, heh. Pa da ti neki Telegon dođe pokucati na vrata za petnaestak godina…” Proći će me uskoro, nadam se, kad se zadubim u neku novu temu, jer inače nitko više neće htjeti ići sa mnom na kavu.

Fry ovdje na vrlo zanimljiv način provlači nit kroz obiteljske loze i vremenski udaljene događaje koji su na neki način neposredno ili posredno uzrokovali pad Troje.

Na naše police je nedavno stigao i treći dio serijala Mitovi autora Stephena Frya o kojem sam pisala u prvom dijelu teksta o grčkim mitovima, a naslov mu je Troja. Iako biste možda očekivali da se radi o svojevrsnom prepričavanju Ilijade, to baš nije točno. Događaji opisani u Ilijadi zapravo čine samo otprilike šestinu ove knjige, a većina je posvećena svemu onome što se odvijalo prije sukoba Ahileja i Agamemnona zbog Briseide, kojim započinje Ilijada, kao i događajima koji su se odigrali nakon zadnje scene u Ilijadi, Hektorovog pogreba. Fry ovdje na vrlo zanimljiv način provlači nit kroz obiteljske loze i vremenski udaljene događaje koji su na neki način neposredno ili posredno uzrokovali pad Troje.

Četvrti dio koji se bavi Odisejom za sada još nije preveden na hrvatski, ali uopće ne sumnjam da će se Mitopeja uskoro pozabaviti time.

Alessandro Baricco je prije desetak godina došao na ideju da bi bilo lijepo javno čitati Ilijadu, no s obzirom na duljinu teksta to je, dakako, bilo neizvedivo. Stoga je odlučio tekst skratiti, preraditi i prilagoditi javnom čitanju a najveća intervencija koju je učinio je ta da je izbacio sve dijelove u kojima se pojavljuju bogovi, a izbacio je i arhaizme ne bi li time tekst što više približio suvremenom čitatelju (ili slušatelju). Tekst je stavio u usta samih aktera, štobireć prebacio ga je u prvo lice te ubacio neke svoje dijelove ali oni su tiskani kurzivom tako da ne bi bilo zabune. Dakle, ako smatrate da je Ilijada preduga i da je jezik prearhaičan, a ne želite preslobodnu interpretaciju, Bariccova Ilijada je možda pravo rješenje za vas!

Margaret Atwood je 2005. godine napisala jedan ženski pogled na dvadeset godina Ilijade i Odiseje, knjigu Penelopeja: mit o Penelopi i Odiseju. Zapravo je to, realno mit o Penelopi, a Odisej je tu u onoj mjeri u kojoj je bitan za njezinu priču i manje ga vidimo kao junaka na kojeg smo navikli, a više kao na dvoličnog, lažljivog uzročnika većine Penelopinih problema. Radi se o kratkom romanu čija je naratorica sama Penelopa koja suvremenom čitatelju pripovijeda o svom životu, od djetinjstva u Sparti, preko udaje za Odiseja i selidbe na Itaku, do dvadesetogodišnjeg čekanja na njegov povratak iz Trojanskog rata.

Penelopa je prekrasno sarkastična i pametna žena koja manevrira kroz sve nedaće koje se pred njom nižu, a većini je uzrok jednostavno to što je - žena.

Penelopa je prekrasno sarkastična i pametna žena koja manevrira kroz sve nedaće koje se pred njom nižu, a većini je uzrok jednostavno to što je - žena. Zanimljiv moment je Penelopin uvid u suvremeni život kojem ona ima pristup kroz spiritističke seanse. Protuteža Penelopinom pripovijedanju je kor dvanaest sluškinja koje je Odisej nakon povratka nepravedno pogubio i koje ga do dana današnjeg proganjaju i u zemlji mrtvih.

Trojanski rat sa ženske strane donose nam čak dva romana izdana posljednjih nekoliko godina. Tisuću lađa autorice Natalie Haynes donosi pogled na opsadu i pad Troje kroz tragične priče o ženama koje Homer u svojoj Iljadi mahom zanemaruje. Neke od tih žena su muze, neke kraljice, neke božice, neke su ratnice a neke obične smrtnice. Za sve je te žene rat tragičan i bolan bez obzira nalazile se one na pobjedničkoj ili gubitničkoj strani, kao što je to gotovo uvijek. Roman je napisan iz višestrukih perspektiva, priča skače od jedne do druge, nekima se ponovno vraća a neke više uopće ne spominje. Priču otvara muza Kaliopa od koje neimenovani pjesnik (možemo pretpostaviti da se radi o Homeru) zahtijeva da mu pjeva, da mu da riječi za novi ep.

Ona to i čini, postajući time naratorica ovog djela, a Homer se čini nezadovoljan njenim inzistiranjem na ženskoj strani priče - hoće li to biti ep ili tragedija?! Tu je već u samom početku određen odnos žena o kojima pripovijeda i muškarcima koji određuju njihove sudbine. Čak i dok moli muzu za pomoć, pjesnik zapravo ne moli, nego zahtijeva i očekuje da mu želja bude ispunjena. Mnoge žene čije priče susrećemo su u Ilijadi i drugim klasičnim izvorima poimence spomenute, no vrlo šturo i bez pozadina njihovih priča. Muškarci su tradicionalno junaci, njih se opjevava u epovima a ovdje nam autorica pokazuje da postoji i druga strana i nudi nam priče o ženama koje su se našle usred Trojanskog rata, dajući im glas i osobnost.

Meni su osobno najdraži dio Penelopina pisma Odiseju iz kojih se jasno iščitavaju sarkazam i iritacija svojim vrlim supružnikom, na tragu one Penelope Margaret Atwood. Zar je baš morao likovati i doviknuti poraženom Kiklopu da ga je on, Odisej, pobijedio? I kakva je to priča s Kirkom s kojom živi kao muž sa ženom?! (za priču s Kirkom, pročitajte Kirku). A nimfu Kalipso bolje da i ne spominjemo… Zarobila ga, kao. Kako da ne. Jadan, sigurno mu je teško slušati njen pjev dok Penelopa sama odgaja njihovog sina, održava kućanstvo i pokušava otjerati prosce koji je opsjedaju i žele zauzeti Odisejevo mjesto. Draga mi je ta Haynesina Penelopa. Ima duha.

Pat Barker u romanu Šutnja djevojaka prikazuje događaje vezane uz Trojanski rat kroz oči kraljice Briseide koja nakon pada Lirnesa postaje Ahilejeva nagrada i plijen. Dok se izvan tabora u kojem je zarobljena svakodnevno odvijaju krvave bitke, ona promatra kraljeve i junake kada nisu u borbi oružjem, već u međusobnoj borbi za moć i ugled. Kako je njezina poznanica Helena bila povodom samog Trojanskog rata, tako je Briseida, ni kriva ni dužna, postala uzrokom sraza između Ahileja i Agamemnona. Između nje i Ahileja razvija se neobičan i složen odnos kojeg bismo teško mogli nazvati ljubavnom pričom, ali koji ipak nije posve lišen emocija i privrženosti.

Iako je Ahilej od svoje rane mladosti prepoznat kao najveći grčki ratnik i junak, on sam zapravo i nema neki pretjerani interes za borbu i ratovanje.

Prije dvanaest godina Madeline Miller se proslavila romanom Ahilejeva pjesma koja kroz naraciju Ahilejevog najboljeg prijatelja i ljubavnika Patrokla prikazuje jednu sasvim drugačiju sliku o ovom slavnom grčkom junaku Trojanskog rata. Priča je u podjednakoj mjeri fokusirana na ljubavnu priču dvojice mladića koliko i na sam Trojanski rat i sve ono što mu je prethodilo i dovelo do njega. Ahilej koji je obično percipiran kao iznimno okrutan, ovdje dobiva jednu nježniju stranu koju prilike ima upoznati uglavnom samo Patroklo. Iako je Ahilej od svoje rane mladosti prepoznat kao najveći grčki ratnik i junak, on sam zapravo i nema neki pretjerani interes za borbu i ratovanje, ono što ga na kraju nagna na krvavi pohod na Trojance je upravo Patroklova smrt i želja za osvetom kao jedino što ga drži na životu i jedino što još želi učiniti prije svoje prerane smrti.

Još jedna knjiga iste autorice koja se meni osobno puno više svidjela i koju toplo preporučujem jest par odlomaka prije spomenuta Kirka. Iz Odiseje nam je poznata priča o Helijevoj kćeri, čarobnici Kirki koju su bogovi osudili na vječno progonstvo na otoku Eji jer je iz ljubomore pretvorila nimfu Scilu u neman sa šest glava koja je pohlepno proždirala mornare koji bi se našli u tjesnacu između nje i vrtloga Haribde, te koja nesretne mornare koji slučajno pristanu na njenom otoku pretvara u svinje. O njoj u Odiseji možemo pročitati samo nekoliko redaka koji je ocrtavaju kao zlu, opasnu i osvetoljubivu čarobnicu, a Miller nam u svom romanu donosi Kirkinu životnu priču kroz koju je upoznajemo kao hrabru i svojeglavu ženu, kći, ljubavnicu i majku koja se opire volji bogova da zaštiti onog kojeg voli najviše na svijetu - svog sina Telegona. Da, ona možda pretvara mornare u svinje, ali samo zato jer su je pokušali opljačkati i silovati. Ona je besmrtna božica, no vječni život joj predstavlja prvenstveno bol zbog spoznaje da je život njenog smrtnog sina tek treptaj u vječnosti njenog života. Apsolutno preporučujem ovu predivnu knjigu koja je bila prva knjiga s temom grčke mitologije koju sam pročitala i koja je poslužila kao poticaj za nastavak čitanja o toj temi pa tako i za pisanje ovog teksta.

Ako vam koncept olimpijskih božanstava koja u budućnosti s Marsa prate tijek Trojanskog rata i ulijeću u njega sa svojim proizvoljnim intervencijama zvuči suludo, ne krivim vas. Ipak Dan Simmons je uspio napisati roman o upravo na tu temu i da, sulud je, ali ako mu date šansu mogli bi se ugodno iznenaditi. Radnja pozamašnog romana Ilij odvija se u 40. stoljeću. Na Zemlji živi milijun (ili manje) postliteralnih ljudi koji žive u obilju bez potrebe za bilo kakvim oblikom rada, uključujući i pripremu vlastitih obroka. Unatoč obilju i luksuzu kojim su okruženi, oni ne znaju ništa o ničemu.

Povijest Zemlje, razmještaj kontinenata, abeceda… Sve su im to potpune nepoznanice. Ne poznaju književnost, glazbu, umjetnost niti bilo kakav drugi oblik kreativnosti, a jedina im je zabava gledanje Trojanskog rata uz pomoć nekog oblika tehnologije koji nazivaju torinskim platnom. I taj se rat odvija točno onako kako je Homer zapisao, sve do dana kad se Ahejci i Trojanci ne odluče udružiti i zajedničkim snagama objaviti rat bogovima. Iako se u ovom romanu osim Trojanskog rata i njegovih aktera pojavljuje još mnoštvo drugih likova i zapleta, moram napomenuti da je upoznatost s likovima i događajima Ilijade i Trojanskog rata općenito uvelike doprinijela užitku čitanja. Nekako mi se čini da postoji velika vjerojatnost da bih odustala od da sam s njime krenula prije sve ostale gore navedene literature, što bi stvarno bilo šteta jer se radi o iznimno zanimljivom, no moram reći i prilično kompliciranom i na trenutke čak i pomalo zamornom štivu.

No, i kad dođemo do samog kraja ovog pozamašnog romana i dalje nam nije baš jasno tko su zapravo ti grčki bogovi koji očito nisu oni pravi grčki bogovi, nego moramo posegnuti za nastavkom pod naslovom Olimp da bi se priča rasplela i objasnila. Ako ste mislili da je Ilij debela knjižurina, e pa Olimp je još deblji. Nažalost, u nastavku se priča još dodatno komplicira i moram priznati da sam se negdje na prvoj trećini potpuno pogubila, pomalo izgubila interes i teška srca za sada odustala, iako me i dalje kopka kako će se priča rasplesti. Možda joj dam drugu priliku u nekom trenutku života u kojoj će mi koncentracija biti na razini za te luđaštine. Još nisam odlučila je li Simmons briljantan ili potpuno lud.

Trojanskim ratom se bavi i serijal stripova Brončano doba koji se sastoji od četiri dijela, od kojih su na hrvatskom jeziku, nažalost, dostupna samo prva tri. Autor stripa je odlučio iz jednadžbe izbaciti uplitanje bogova, a nadnaravne elemente možemo uočiti kroz predskazanja i snove koje možemo protumačiti kao nadnaravne, ali i ne moramo. Kako se ta predskazanja u većini slučajeva pokažu točna, ipak moramo pretpostaviti da to nisu čista posla i da iza svega toga stoji nešto više od običnog slučaja. Unatoč tome, ovdje se radi o još jednoj interpretaciji Ilijade koja naglasak stavlja uglavnom na ljude i njihova djela. Kako su dostupna samo prva tri dijela serijala, priča je naglo prekinuta bez nade u nastavak. Srećom pa smo pročitali sve one prije spomenute naslove pa znamo kako će se stvari dalje razvijati!

Za kraj moram spomenuti knjigu za koju nikada prije nisam čula, a koju mi je preporučio ChatGPT. Radi se o knjizi Lov na Meduzu autora Jasona Rogera. Evo što on kaže o ovom romanu:

"Lov na Meduzu" je knjiga autora Jasona Rogera, objavljena 2019. godine. Ova knjiga spaja suvremeni svijet s grčkom mitologijom, a radnja prati grupu ljudi koji se upuštaju u opasnu misiju pronalaska Meduze.

Glavni likovi su Sophie i Hanno, koji otkrivaju da su njihovi preci bili povezani s grčkim bogovima. Kada Hanno sazna da je njegov otac navodno ubijen od strane Meduze, odlučuje krenuti u potragu za njom zajedno sa Sophie i drugim prijateljima. U potrazi za Meduzom, protagonisti se suočavaju s mnogim opasnostima i preprekama, a na kraju otkrivaju da stvari nisu onakve kakvima su se činile.

Knjiga je osvojila pozitivne kritike zbog svoje originalne ideje i kombinacije suvremenog i mitološkog svijeta. Čitatelji su pohvalili i dinamičnu radnju te dobro razrađene likove. "Lov na Meduzu" je namijenjen širokom rasponu čitatelja, posebno ljubiteljima suvremene književnosti i grčke mitologije. Prijevod na hrvatski jezik je dostupan u izdanju nakladnika Znanje.

S ovom knjigom postoji samo jedan sićušan problem, a to je da ona uopće ne postoji, a tako ni njen autor. Ali da postoji, svakako bih je pročitala, a tko zna, možda je i preporučila!