Kazališne čarolije na stranicama knjiga: Max, Mischa i ofenziva Tet, Slatki rastanak, Glumac na čekanju...

Započet ću s naslovom koji me apsolutno osvojio i oborio s nogu, što se u zadnje vrijeme baš i ne događa tako često. Max, Mischa i ofenziva Tet norveškog autora Johana Harstada je jedan od tih rijetkih dragulja i iznimno mi je drago što se tematski uklapa u ovu našu priču pa mogu razvezati o njemu! Naime, glavni lik i pripovjedač ovog obimnog romana (pripremite se na 920 stranica čistog užitka!) je kazališni redatelj, Norvežanin Max koji već godinama živi i stvara u SAD-u.

On nam pripovijeda o svom djetinjstvu u malom gradiću u Norveškoj, o svojoj obitelji i prijateljima, o za njega vrlo traumatičnom iskustvu preseljenja na Long Island kad je imao 12 godina, o svojim problemima s prilagodbom na novi život u stranoj državi, o svom jedinom pravom prijatelju i njihovom prvom susretu s kazalištem u srednjoj školi i još o mnogo toga. Kroz Maxovo pripovijedanje, dobit ćemo uvid u njegov proces stvaranja kazališne predstave, duboka promišljanja koja stoje iza adaptacije dramskog teksta u scensku izvedbu i mukotrpan rad koji to iziskuje. Osim Maxa, pratimo i život njegovog ujaka Ovea, pijanista, skladatelja i vijetnamskog veterana koji je za svoj novi život u Americi promijenio ime u Owen. 

Radnja ovog romana sama po sebi i nije nešto pretjerano uzbudljiva, ali ne dajte da vas to odbije, kao ni sumanut broj stranica, kao ni prilično gust tekst. Sve je to manje važno od talenta ovog autora da apsolutno sve o čemu piše učini zanimljivim (tu vrlinu dijeli s Knausgaardom, još jednim Norvežaninom koji može opisivati i kako se boja suši na zidu, a da i dalje bude zanimljiv). Osim što je talentiran, on je i veliki erudit pa je ovaj roman prepun razmišljanja i opaski o raznim temama - naučiti ćete ponešto o Vijetnamskom ratu, kazalištu, filmu, klasičnoj glazbi, glazbenoj industriji, suvremenoj umjetnosti, uraganu Sandy i još mnogočemu. Nakon trotjednog probijanja kroz ovaj tekst, kad sam napokon došla do zadnje stranice, bila sam iskreno tužna što je moje druženje s Maxom, Mischom i Owenom završeno.

Britanski autor David Nicholls se u mlađim danima aktivno bavio kazališnom glumom, a dandanas osim romana piše i drame te je prirodno da mu je kazališni svijet bliska tema. Njegov roman Slatki rastanak (o kojem sam već pisala prilikom svog eksperimentiranja s ljubićima i knjigama koje na ljubiće samo sliče na prvi pogled) sam svoj naslov vuče iz Shakespearove tragedije “Romeo i Julija “ a ta je drama i os oko koje se vrti radnja ove priče o odrastanju. Tinejdžer Charlie uopće nije zainteresiran niti za glumu niti za Shakespearea, no kad priključivanje amaterskoj glumačkoj trupi postane jedini način da se približi djevojci koja mu je zapela za oko, pristat će glumiti Benvolija. 

Sve se odvija u ljeto 1997., Charlie ima 16 godina i jedina svjetla točka u njegovom životu koji se raspada jest pametna, lijepa i umjetnički nastrojena Fran. On je posve običan dječak, posve neupadljiv i ni po čemu poseban, kronično je bez novca, roditelji mu se razvode, majka ga je ostavila s ocem alkoholičarem koji pati od depresije i svjestan je da je jako loše napisao maturalni ispit čiji se rezultati još čekaju. Charlie je potpuno svjestan da je Fran kompletno izvan njegove lige ali ipak želi biti blizu nje. Topla priča o odrastanju, prijateljstvu i prvoj ljubavi u okrilju amaterskog kazališta koje u toj nježnoj dobi može biti svojevrstan prozor u svijet.

Drugi Nichollsov roman smješten u kazališni svijet jest (uvjetno rečeno) zabavna romantična komedija Glumac na čekanju čiji je protagonist Steve McQueen (ne ONAJ Steve McQueen!! kako je prisiljen stalno ponavljati iako je mogućnost da ga netko doista zamijeni sa slavnim McQueenom zaista mala) šlampavi gubitnik koji svakim svojim potezom sam sebi čini život sve težim i kompliciranijim. 

On sanja o uspješnoj glumačkoj karijeri koja mu već cijelo desetljeće podlo izmiče. Osim što ga je prije nekoliko godina ostavila žena i preudala se na debeljuškastog brokera i sa sobom povela njihovu sedmogodišnju kći Sophie, udarac koji još nije do kraja prebolio, ni karijera mu baš ne cvate - trenutno se sastoji od glumljenja gigantske vjeverice u dječjem edukativnom filmu i zamjene u kazališnoj predstavi za megazvijezdu Josha Harpera koji baš nikada nije bolestan. 

Večeri provodi iza kulisa, u vječnoj nadi da će se dogoditi nešto vrlo malo vjerojatno - da će Josh dobiti gripu ili da će mu pasti klavir na glavu i omogućiti Steveu da zasja na pozornici u ulozi Lord Byrona. Kada se sprijatelji s Joshovom suprugom Norom i u nju se istog trena zaljubi, stvari će se dodatno zakomplicirati. Zabavno, lagano štivo bez trunke patetike uz koje sam se par puta naglas nasmijala, na sveopću radost ostalih prisutnih u zubarskoj čekaonici.

U trileru s dark academia vibrom Da smo zlikovci američke autorice M. L. Rio radnja se također vrti oko uprizorenja Shakespearea, ovaj put nekoliko njegovih drama  - Julije Cezar, Macbeth, Romeo i Julija i Kralj Lear. Protagonisti su polaznici studija drame na prestižnom konzervatoriju u Illinoisu koji se bavi isključivo Shakespeareovim dramama. Svi njihovi međusobni odnosi, rivalstva, privlačnosti, ljubavi i mržnje (pa i ubojstva) odvijaju se na probama i uvježbavanjima tekstova, stari William iskače sa gotovo svake stranice. Za potpun užitak u čitanju poželjno je barem umjereno poznavanje navedenih drama, a ako tu štekate pomoći će i Google.

Margaret Atwood se 2015. godine uključila u projekt koji je pokrenula izdavačka kuća Random House u suradnji s projektom Hogarth Shakespeare, a čiji je cilj bio da poznati pisci napišu romane utemeljene na Shakespeareovim djelima. Ona se upustila u reinterpretaciju Oluje i napisala roman Vražji okot. Glavni lik Felix, samoprozvani Prospero, umjetnički je direktor kazališnog festivala i kazališni vizionar koji je zahvaljujući neočekivanoj izdaji od strane svog pomoćnika Tonyja nenadano dobio otkaz taman prije nego je uspio uprizoriti Shakespeareovu Oluju, a uz to i oplakuje smrt svoje kćeri. 

Nakon dvanaest godina čamotinje i gušenja u tuzi i mržnji dobije ponudu od obližnjeg zatvora da radi na projektu edukacije zatvorenika. On odlučuje sa zatvorenicima uprizoriti nikad prežaljenu Oluju i iskoristiti to za ostvarenje paklenog plana o osveti svima onima koje smatra krivima za svoju nesreću. On u predstavi preuzima lik Prospera, ali postaje Prospero i u stvarnom životu. Ono što je zanimljivo jest da je on toga svjestan, jasno mu je da proživljava Prosperovu sudbinu i prihvaća to, postaje Prospero na svim razinama zbog čega postaje poremećen videći ispred sebe jedan jedini cilj - osvetu. 

Upak, unatoč svojem skretanju u ludilo, on nije bez mogućnosti iskupljenja te ipak pronalazi način da se vrati sam sebi. Jedna od Shakespearovih briljantnih drama ovdje je prenesena u suvremeno doba u obliku pametno konstruiranog i satiričnog romana da nam pokaže da će što je bilo biti opet i da su Shakespeareovi likovi bezvremeni, da se s njima i dan danas možemo poistovjetiti. Tako je Atwood sve glavne teme i motive Oluje pretočila u Felixov život, pa je ovo preklapanje radnje izvedeno na način da omogućuje i čitateljima koji nikada nisu pročitali ili pogledali Oluju da prate radnju i razumiju odnos između drame i Felixove “stvarnosti”.

Bilo je vrijeme da napokon spomenem i nekog domaćeg autora, a više mi je nego drago što je to Kristijan Novak kojeg štujem već godinama (da, znam, kako originalno!) Slučaj vlastite pogibelji je njegov najnoviji i dugo očekivani roman koji se, eto, baš lijepo uklopa u ovu moju temu. Naime, iako je u ovom romanu taj “kazališni” dio zapravo manje važan dio radnje i služi kao katalizator za ono što je stvarno bitno,  jedna od dva glavna lika ovog izvrsnog romana je neimenovana srednjoškolska profesorica, znana samo kao Profa, puna entuzijazma koja, na svoju veliku radost, napokon za zadatak dobije vođenje dramske grupe. Ona za tu godinu odlučuje uprizoriti Antigonu, ponešto ambiciozan komad za amatersku skupinu srednjoškolaca, no ona je uvjerena da će joj to uspjeti, jer ona je kul, ona zna kako doprijeti do njih, ona zna kako im se približiti, kaoiz njih izvući ono najbolje… Ili možda ipak ne? 

Kroz probe dramske skupine uskoro imamo priliku vidjeti kako to njezino uvjerenje katastrofalno podbacuje, dovodeći je u vrlo nezavidnu situaciju. Njezin  pokušaj ukazivanja  na društvenu nepravdu koja se događa u njihovoj maloj sredini uzrokuje reakciju kakvu uopće nije očekivala. Osim što se djelomično bavi uprizorenjem dramskog djela (zbog čega ga, uostalom, ovdje i spominjem) ovaj je roman i sam djelomično napisan u obliku dramskog teksta (ili scenarija), pa stoga i nije iznenađujuće što je adaptiran u kazališnu predstavu koja je nedavno imala svoju premijeru i u riječkom HNK. 

Predstavu sam, naravno, pogledala i mogu reći da me oduševila, odabir glumaca je, po mom mišljenju, savršeno odrađen, izvedba me dotakla na više razina i iz kazališta sam izašla u omaglici i suznih očiju. Predstava traje tri i po sata, ali moram reći da u niti jednom trenutku nisam pomislila “pobogu, koliko još?!” što se često događa kad je u pitanju bilo što što toliko dugo traje. Ako je budete imali priliku pogledati, preporučujem da je iskoristite!

Igor Štiks je autor još jednog romana kojeg preporučujem uvijek i svima, pa sam presretna što se i on lijepo uklopio u ovu kazališnu temu, pa ga sad mogu preporučiti i vama. Radi se o Elijahovoj stolici koji je izašao 2006. godine kada je autor imao samo 29 godina, podatak koji nakon čitanja ovog romana zvuči gotovo nevjerojatno s obzirom na kvalitetu i zrelost ovog teksta koji odaje dojam da ga je napisao erudit s mnogo desetljeća životnog iskustva. Pedesetogodišnji Richard Richter, tragični junak koji nam pripovijeda priču o svom padu je uspješni friško razvedeni bečki pisac koji igrom slučaja otkriva da njegov pokojni otac nije i njegov biološki otac. Pravi otac mu je Jacob Schneider, sarajevski Židov koji je u vihoru drugog svjetskog rata uhapšen i nestao prije nego što je uopće uspio saznati da je Richardova majka trudna. 

Odlučan u nakani da otkrije što se dogodilo njegovom ocu, Richard kao ratni izvjestitelj kreće u Sarajevo koje je u tom trenutku pod opsadom. Nije ovo baš najveselije štivo, jer od samog početka romana jasno je da svaki Richardov korak vodi u propast i tragediju nezamislivih razmjera koja će ga natjerati da si oduzme život, a paralelno s njegovom osobnom dramom uranjamo i u tragediju grada pod opsadom i noćne more koja čini njegovu svakodnevicu. 

U tom gradu zasipanom granatama i mecima snajpera on ipak  pronalazi i nešto dobro, nove prijatelje, ljude koji pokušavaju živjeti svoje živote što je god normalnije moguće, pa tako u toj nenormalnoj situaciji funkcionira i kazalište o čijem radu odlučuje snimiti film. U kazalištu upoznaje mladu glumicu Almu koja je inicirala produkciju predstave Homo Faber (mračna najava Richardove tragedije u koju slijepo srlja od samog početka) na kojoj cijela ekipa vrijedno i entuzijastično radi, dolazeći svaki dan na probe riskirajući da izgube glavu pog granatom ili snajperom. Potreba kazalištaraca da sarajevskoj publici ponude visoku kulturu, bijeg od stvarnosti  i osjećaj da se  normalan život na neki način ipak nastavlja nije plod Štiksove mašte - u Sarajevu je zaista tokom 1425 dana duge opsade cvjetao kulturni život i vrlo bogata kazališna scena sa čak 182 kazališne premijere.

Kako zanimljivih romana na ovu temu ima još, a ova čitaba je već sad postala predugačka, sad ću vas lijepo pozdraviti i ostaviti u slatkom iščekivanju nastavka kazališnih preporuka koji se već pomalo kuha. 

Do čitanja!