Kulturni faul: Pavao Pavličić i Remetinov (novinski) poučak

Pisati o radu Pavla Pavličića pripada onim nezahvalnim spisateljskim zadacima koji moraju pažljivo plivati između opasnosti da postanu klišejem jer će izreći nešto općepoznato i opasnosti promašivanja važnih trenutaka njegova rada jer zahvatiti jednim okom takav opus gotovo je nemoguća misija. Može to biti dobar posao za kakvog posvećenog znanstvenog istraživača s resursima za rad, nezahvalan za jednog običnog čitatelja i pisca za internetski magazin…

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

No neke poznate činjenice ne možemo propustiti spomenuti - neizbježno je tako još jednom ustvrditi da se o Pavličiću može pisati kao znanstveniku, profesoru, književniku različitih stilova, tema i publika... Iz pozicije neke buduće povijesti književnosti na Pavličića ćemo gledati kao autora koji je zauzeo poštovanja vrijedan prostor na bar tri potpuno različite spisateljske stvaralačke fronte - književnosti za djecu i mlade (neizbježan autor i lektirnih naslova…), “ozbiljne” književnosti stvorivši neka zapažena i relevantna djela koja će se pamtiti (poneki kritičar maliciozno će reći da je riječ uglavnom o radovima iz sedamdesetih i osamdesetih) i naravno, prema kriminalističkim romanima, općenito uz “ljubiće”, domaćim čitateljima najdražem žanru… Tu su i razni esejistički izleti u razmišljanja o raznim književnim i društvenim pitanjima, “vukovarska” autobiografska djela i sami znanstveni radovi o baroku koji je, naizgled nespojivo sa svime gore spomenutim, zapravo središte njegovog profesionalnog znanstvenog interesa...

Kao konkluziju svega rečenog svakako možemo reći i da je riječ o autoru čije knjige zbog toga zauzimaju poprilično prostora na policama. Samo u našoj Filodrammatici, a u kojoj se nalazi većinom književnost “za odrasle” metraža izloženih Pavličićevih djela na polici doseže 3 metra, što navodimo kao kvantitativnu zanimljivost. Krenete li prebirati po tim knjigama čitajući kratki opis na poleđinama romana, shvatit ćete da je kriminalistička proza ipak posebno središte Pavličićeva interesa, što najbolje sažima opis s poleđine Živih igračaka: “mainstream hrvatske žanrovske proze, pisac zagrebačkog asfalta, njegovih parkova i zgrada, maglovitih jutara… i njegovih zločina.” Za razliku od većine drugih domaćih književnika, postoji i mainstream lik Pavličićeva djela - naravno, lik je to koji se odaziva na ime Ivo Remetin.

Pavličićev krimi roto upad

Ivo Remetin pojavio se u Pavličićevu radu 1980. godine s romanom Press, navodno spremnom već 1975. godine. Nije to bio ni njegov prvi ni najbolji objavljeni kriminalistički junak/roman, a iza njega je stala tada respektabilna izdavačka kuća Vjesnik. Press je naime bio dio Vjesnikove kriminalističke roto biblioteke Trag, u kojoj je među ostalima radio i Igor Mandić, vjerojatno najgorljiviji javni branitelj tzv. šund literature. Trag je načelno objavljivao kvalitetniju kriminalistiku u mjesečnim nakladama do 64 000 primjeraka, ali etikete “roto”, “šund” ipak su bile njena trajna javna oznaka… Remetinu je tada već zadano da ne bude nekakav elitistički lik, već pravi projekt komercijalne književnosti. Uostalom Vjesniku je prodaja i komercijalna uspješnost djela bila na važnom mjestu, a na samoj naslovnici Traga stajao je i natpis “svjetski kriminalistički besteleri”, što dodatno svjedoči u kakvo se društvo Pavličić uspio ubaciti. I doista - domaće autore u biblioteci Trag, a govorimo o impresivnoj listi od preko 300 objavljenih romana, možemo nabrojati na prste jedne ruke. Igor Mandić u uvodu Pressa 1980. godine ustvrđuje: Osjetivši puls vremena Pavličić se neosjetno prekvalificirao, pa je u ozbiljnim edicijama uhvatio vezu za objavljivanje svojih krimića. Radeći posljednjih godina ustrajno i s legitimacijom akademskog čovjeka - on je svoje krimiće uspio proizvesti u napokon priznatu literaturu. Tko umije - njemu dvije! (Igor Mandić: Principi krimića - konture jednog trivijalnog žanra).

Već dvije godine kasnije, u travnju 1982., kao dio iste roto biblioteke Ivo Remetin vraća se u Pjesmi za rastanak u potragu za kojom ne morate po buvljacima i internetskim aukcijama, već je nanovo objavljena, sada kao “ozbiljno” ukoričena knjiga 2000. godine… U svakom slučaju, tih ranih osamdesetih godina rođen je kao lik novinar Ivo Remetin, kako će se pokazati, dugogodišnji glavni urednik crne kronike jednog zagrebačkog dnevnog lista, suprug, otac (kasnije i djed), po svemu jedan običan obiteljski čovjek bez ikakvih iznimnih talenata i želja (televizija, more, pivo njegova su omiljena rekreacija, a posebno mrzi čitati krimiće…), osim jednog detalja… Još od studentskih dana njegov je najbolji prijatelj Vlado Šoštar, policijski inspektor iz Odjela za krvne delikte, a kojem očito ne smeta da mu društvo u istragama radi upravo Remetin, jednako kao što Remetinovom poslodavcu ne smeta da on ponekad po cijele dane boravi na terenu baveći se rješavanjem enigmatičnih ubojstava… To je obrazac koji nije prekinut (osim dva puta iznimno - kada se Remetin usred zločina našao na ljetovanju i u Osijeku na predavanju mladim novinarima) i čini jedan od dobrih starih klišeja zbog kojih volimo kriminalističke serijale i junake ovakve vrste.

Medijske lekcije i klišeji

Slučajevi u kojima pisac kroz seriju romana već 36 godina provlači jednog lika dobra su zabava za posvećenijeg čitatelja, rekli bismo gotovo “fana”. Ne samo za čitanje već daljnje izučavanje. Posebno je potentno proučavanje raznih evolucijskih stabala likova, radnji, ali i mjesta - izbora je na pretek - transformacija pomoćnika Luke od druželjubivog alkoholičara u treznjaka, razvoj redakcijske djece i veze Nikoline i Marka, rast Remetinovog unuka, debelog urednika i naravno samog Remetina i njegovih novina… Potonjem ćemo se nešto više posvetiti i to je glavna svrha ovoga teksta.

Suvremeni hrvatski književnici vole svijet medija, i to ne samo kao zaposlenici niza novinskih kuća. Cijeli niz respektabilnih književnika stvarao je, i to vrlo popularna djela, upravo na temelju svijeta redakcije i medija - Robert Perišić, Drago Hedl, Jurica Pavičić, Ratko Cvetnić… Upravo na temelju scenarija Ivice Đikića, književnika, ali i još priznatijeg novinara i urednika (Feral Tribune, Novi list, Novosti…) snima se serija Novine kojoj se veselimo... Sve su to autori koji i sami okusili medije i vrlo dobro poznaju taj svijet, pa su im i radovi puni slojevitijih detalja s puno više fenomenologije i sociologije. Pavličić je sveučilišni čovjek, a ambicija romana u kojima je junak Ivo Remetin i nije izreći ni opisati ni osuditi najdublje sociološke fenomene. Njihov je cilj biti prvenstveno logička i zabavna kriminalistička priča u kojoj se rješenje ne naslućuje do samoga kraja. Da, u njima je sve puno naše svakodnevice, ali na jedan neumišljen, razumljiv i jednostavan način. Upravo su zato i medijsko-novinarske lekcije koje možemo pronaći u Remetinu i njegovom novinarskom načinu rada vrlo pitke i pristupačne, a obrisi tog svijeta plastični.

Zavirimo li samo u prostorni ambijent, vidjet ćemo kako se redakcijske navike mijenjaju - ranih osamdesetih ušli smo u redakciju punu dima i pisaćih strojeva: Remetin je gledao u Luku kroz oblak dima što su ga stvarale njegove cigarete nad uskim, spojenim pisaćim stolovima po kojima su se vukli neuredni dopisnički rukopisi spojeni spojnicama. (Pjesma za rastanak, 1982.) ne bismo li završili na svojevrsnom “sindromu dinosaura” - Remetin i njegova redakcija postaju posljednje utočište nekadašnjih navada: Remetin je gurnuo kutiju s cigaretama preko stola i Luka je izvukao jednu, a onda se naslonio i prebacio nogu preko noge. Kad Remetin nudi cigaretama, znači da će biti razgovora. U cijeloj golemoj zgradi nije pušio nitko drugi osim njih dvojice, i samo njima su to tolerirali, a ostali su izlazili pred stražnja vrata i ondje dimili kao siročad u krdu. (Krvna veza, 2014.) Ne čudi stoga što u promijenjenom ambijentu novog milenija Remetin ima gotovo gorko nostalgične vizije:

Katić je zdušno mlatio po tipkovnici svojega računala, dok mu je iz kuta usana visila cigareta: živi stereotip nekadašnjeg novinara, samo što bi umjesto tipkovnice morala biti stara olivetica. Kad je Remetin ustao, Luka se okrene i zagleda u njega blažena izraza na licu.

- Mrzim kad praviš takvu facu - reče urednik.

- Pardon! - kliktao je Katić. Stavit ću škarnicl. Kakvu facu?

- Držiš se kao da si dobio intervju od Bin Ladena - Remetin je mrzovoljno sjeo za svoj stol i pogledao kroz prozor u sunčani travanjski dan. A nisi. (Zmijska serenada, 2005.)

Ugasimo internet!

Evolucija tehnološkog ambijenta medija posebno je zanimljiva s obzirom da su novinarstvo i nove informacijske tehnologije povezane kao prst i nokat. Upravo promjene tehnološkog ambijenta snaže plastičnost i upečatljivost Remetinova lika koji izrasta u kontrapunkt suvremenom medijskom svijetu. Ambijent pisaćih strojeva (Kad je Ivo Remetin stigao u redakciju, iznenadila ga je tišina. Obično bi se na čovjeka, kad bi iskoračio iz dizala, sručila bujica zvukova koja je uklanjala svaku sumnju o tome da se upravo tu prave novine i da to čine ljudi koji dobro znaju kako onaj tko snese jaje mora i kokodakati. Zato su svi uglas vikali s kraja na kraj velike prostorije, urlali u telefone, mlatili tipkama pisaćih stojeva kao da jagodicama prstiju zabijaju čavle, izvikivali naslove poput kolportera, hvalili se i svađali, slušali uglavnom samo sebe. - Pjesma za rastanak, 1982.) nestaje i ustupa mjesto informatiziranoj redakciji koja se javlja odmah u uvodu Pasijansa 2000. godine: U svakom je stupcu po jedna karta bila otvorena. Strelica je lutala od karte do karte i one su trepćući mijenjale mjesta. Koliko god da je sam zazirao od kompjutora, Ivo Remetin je znao da se igra zove solitaire, da se dobiva uz softverski paket i da lako može zarobiti čovjeka tako da satima ostane nepomičan pred monitorom. (Pasijans, 2000.) Nije to svijet koji Remetinu dobro “sjeda” ni koji poštuje - u Pasijansu, koji je značio i obnovu Remetinova života nakon osamdesetih, postalo je jasno da će se Remetin razvijati u jednom konzervativnom tehnološkom smjeru:

Već je smišljao što će i kako će, kad Luka iz džepa izvuče mobitel, malen i tanak, da se izbočina na sakou nije ni vidjela.

- Imamo ovo - reče novinar. - Tko zove, ti ili ja?

- Ne znam se ja time služiti - odmahne Remetin. (Pasijans, 2000.)

Kasnije doduše vidimo da je i sam Remetin srastao s mobitelom, što je bila nužnost bez koje bismo govorili o doista arhaičnom i neuvjerljivom liku čiji se potezi ne bi mogli uklopiti u logičko razrješenje slučajeva.

Ipak, ako je naposljetku mobitel i dobro prošao, to ne vrijedi za internet, upravo temelj suvremenih medijskih transformacija. U Remetinovu svijetu nakon 2000. godine naravno postoji i internet. Ipak, to je za njega svijet nepoznanica i muke do današnjih dana i najnovijih izdanja: Djeca i Luka dali su se na obradu toga prevažnog estradno-prometnog slučaja, a Remetin je vrtio po internetu. Zažalio je doznati još ponešto i o mladom šefu kabineta i o njegovoj ženi. Ali, od cijele tehnologije nije svladao ništa drugo, nego samo to da u tražilicu utipka ime i da onda čeka što će se pojaviti. (Crveno pile, 2014.) To neshvaćanje klizi u želju za eskapizmom: Pogotovo mu je izgledalo fantastično ono s isključivanjem radija, televizije i telefona. A kad je došao u kuhinju, shvatio je kako njegovu listu onoga što bi želio isključiti, treba ozbiljno dopuniti jer je bio zaboravio internet. (Krvna veza, 2014.) A ponekad su i samo mali trenuci dovoljni da sve postane jasno: Imaš mejl. Mejl? Ja? - zinuo je Remetin. (Krvna veza, 2014.)

No ako je Remetinovo nepoznavanje tehnologija i određena mržnja prema internetu samo rezultat starenja i zamora, teško je objašnjivo što se događa sa samom redakcijom, tj. dnevnom novinom u kojoj Remetin radi. Naime, iako je glavni kolega značajno mlađi od Remetina, a suradnici “djeca” u dvadesetim godinama, internet im služi samo za redovito istraživanje sadržaja za vlastite članke, ali ni jednom oni nisu akteri stvaranja “digitalnih” vijesti. Remetinova dnevna novina očito nema nikakvo digitalno izdanje, nikakav portal, nikakve veze s društvenim mrežama… To nije izrijekom rečeno, ali iz logike rada u redakciji vrlo je evidentno. Sam urednik Remetin vrlo je često na samom mjestu zločina u vrijeme njegovog izvršenja i ni jednom tu svoju prednost nije iskoristio za brzo reagiranje i stvaranje prednost pred konkurencijom u digitalnom svijetu. Remetin čak bez problema i ode s mjesta ozbiljnog zločina, ne fotografira ga nikakvim uređajem, dođe tek sljedeći dan u redakciju, a za dva dana vijest biva i objavljena, što je prilično bizarno iz perspektive modernog funkcioniranja medija, posebno popularne crne kronike…

Inercija

Sama ta činjenica uvjetuje i da je ritam redakcije od osamdesetih do drugog desetljeća 21. stoljeća ostao određen prvenstveno radom na dnevnom tiskanom izdanju, pa obratimo pažnju na potpuni izostanak evolucije: Dolazili su u redakciju oko devet, premda nisu imali nikakva posla prije jedanaest, jer im je to davalo osjećaj važnosti i mogućnost da kukaju. Možda je u tome bio smisao ovakvog života? (Rakova djeca, 1988.) Tražili su od njega se požuri u redakciju, jer da je iskrsnulo nešto važno… Tako je tajnica u pola devet nazvala urednika Crne kronike i tako je za njega dan započeo vrlo loše. Zato je odlučio da se ne žuri u uredništvo: ne samo da neće doći ranije, nego neće doći ni u ono vrijeme kada inače dolazi. (Tužni bogataš, 2004.) Pred vratima je Remetin pogledao na sat. Nije bilo još ni deset. Bilo je apsolutno prerano da ide u redakciju, jer ondje nije bilo nikakva posla… A tek ako Remetina vidi Glavni? Mogao bi čovjeka, onako debelog, žvajznuti infarkt. (Stara ljubav, 2010.)

Te tipične rutine razvijaju se do razine koju bi netko maliciozan nazvao i lijenošću: Sutrašnje stranice bile su zapravo pri kraju. Remetin je bio već prethodnog dana napisao dosta da ostane i za danas. (Tajno ime, 2015.) Ne treba nas stoga čuditi što se svijet tih dnevnih novina bez kanala za izvještavanje u realnom vremenu pretvorio u tešku rutinu koja i u Remetina izaziva sve podvojenije osjećaje: Njihova rubrika bila je dobro nauljen mehanizam koji radi takoreći sam od sebe, bilo je samo važno da se nešto dogodi, dalje je sve bilo rutina. Čak ni on, kao šef rubrike, nije tu bio ni važan ni potreban. A to je bio u isti mah i ugodan i tjeskoban osjećaj. (Crveno pile, 2014.)

Čitajući četiri posljednja romana (Crveno pile, Krvna veza, Tri petka u travnju, Tajno ime) iz 2014. i 2015. godine, dakle ere visoke tehnologiziranosti i umreženosti, taj kontrast Remetina, njegovih dnevnih novina i realnog svijeta postaje sve oštriji, a nameće se misao želi li Pavličić nešto dodatno, pomalo ironično, poručiti ili izostaje kreativne snage da kontekst Remetinova rada još dodatno zakomplicira. Karte bacam na prvu opciju…

Žuti i debeli

Novinarstvo naravno nije samo tehnologija, koja je prije svega alat, nego sadržaj. A Remetin je i u tom kontekstu tradicionalna škola što se iz knjige u knjigu potvrđuje: Dok je pregledavao prijelom, Remetin je mislio o tome kako bi ondje, na vrhu prve među njihovim stranicama (koje je Luka već godinama nazivao mrtvačnicom), dobro stajao veliki naslov o lešu pronađenom među starim novinama, u podrumu novinske redakcije. Već je vidio i krupna slova: Mrtvi novinar na groblju novina. Bilo je to fino, kratko i okruglo, baš kako treba. Remetin nikako nije prihvaćao modu koja je u posljednje vrijeme zavladala, običaj da naslovi imaju dvije rečenice i tri retka. (Pasijans, 2000.) Remetinu zbog potreba komercijalnog uspjeha nad glavom stalno visi zahtjev za senzacionalističkim pristupom, rijetko izravno izrečen od strane Uprave, ali nešto kao gotovo konstantna skrivena premisa: Vjerojatno će od njega tražiti da disciplinira Luku, da naručuje tekstove koji će biti jače senzacionalistički, ili čak da uradi ono što je već desetljećima odbijao uraditi: da postane zamjenik glavnoga urednika. (Krvnik u kući, 2004.)

Upravo takva situacija Remetina navodi na razmišljanje o novom novinarstvu: Novinarstvo je postalo posao nalik na književni: sjedneš, fino i izmisliš, već prema inspiraciji, a onda objaviš i čekaš što će biti dalje. A to se Remetinu nimalo nije sviđalo. Zato je više volio klanfati i zato je više volio tako nazivati svoj posao. (Tužni bogataš, 2002.) Kao posebno važna točka takva Remetinova svijeta ističe se kafić ironičnog naziva “Žuti tisak”. Mjesto je to odmah uz zgradu lista koje je gotovo dio novina: Opet ‘Žuti tisak’. Remetin je, doduše, jasno osjećao da je ta krčma dio redakcije, pa da on za vrijeme godišnjeg odmora ni onamo ne bi smio ići, a već drugi put krši svoju prisegu. (Cvijeće na vjetru, 2007.) Još nam je više od pomoći za dočaravanje atmosfere Krvna veza: Kafić se nalazio u istoj ulici u kojoj i redakcija i bio je neka čudna mješavina socijalističkog bifea i suvremenog bistroa. Od bifea imao je domaću atmosferu, pivo na krigle i tu bašču posutu tucanikom, ispod marelice i šljive. A od bistroa imao je dobar espreso, veliku ponudu pića i novinarsku klijentelu koja je lokalu davala pomodni prizvuk. (Krvna veza, 2014.) Težnju za senzacijama naravno implementira uprava, na čelu s Glavnim čiji je rad pomalo misteriozan i gotovo nikada nije predmet ozbiljnije radnje. No Glavni je stalno prisutan opisom koji je identičan u gotovo svim Remetinovim avanturama: Glavni je bio debeo i sjedio je u kancelariji u košulji, opuštene kravate, s crvenim naramenicama, sav zajapuren, premda je klima-uređaj već naveliko radio i Remetinu je u toj sobi bilo hladno. (Tužni bogataš, 2003.) Ipak, u novijem Tajnom imenu Glavni uslijed bolesti postaje mršavijii… Je li to nagovještaj i dubljih promjena u Remetinovu novinarskom svijetu?

Starenje

Ponekad možemo reći da s ponekim televizijskim ili književnim likom odrastamo. Za život s Ivom Remetinom ispravnije je reći da starimo, u jednom pozitivnom i prirodnom smislu. Stari Remetin, stari Pavličić, starimo i mi čitatelji... Remetin je u Tajnom imenu, objavljenom u listopadu 2015. godine, oko šezdesete (čini se već neko vrijeme), zajedno sa Šoštarom, a počeli smo putovanje prije punih 36 godina... Ta duga staza ima svoje posljedice: Pratilo ga je lijepo vrijeme, cesta je bila suha i uglavnom prazna, a to je uvijek najbolje. Remetin je zapazio da sve manje razmišlja kao novinar, a sve više kao postariji građanin - kao novinara, morao ga je taj izostanak zbivanja uzrujati, ali ga je kao građanina smirivao i veselio. (Tri petka u travnju, 2015.) Već je Remetin u četrdesetima imao dileme o poslu i samome sebi: Kad dođu takvi dani, čovjek se počne pitati o smislu života, Remetin se, doista, pitao što da se misli o novinaru koji je zašao u četrdesete, uređuje crnu kroniku i zna da će je vjerojatno uređivati i dalje, prije svega zato što ne želi ništa drugo. A ne želi ništa drugo zato što je bolno svjestan da se ništa bolje i ne može postići, da se nema što željeti. (Rakova djeca, 1988.) No sada više nema skrivanja i odugovlačenja, šezdesete kucaju na vrata i misli na mirovinu postaju otvorene: Jedina misao koja se Remetinu tada javila, bila je da mu je vrijeme za mirovinu. Nije bio ni zagađen, ni indigniran, niti je osjećao ikakav gnjev. Samo je jasno razabrao da bi se trebao maknuti iz svega toga. A onda mu je kroz glavu prošlo pitanje: kad jednog dana više ne bude urednik Crne kronike, kako će surađivati sa Šoštarom i čime će se tada baviti? (Krvna veza, 2014.)

Upravo nam ta zadnja misao pruža najveću snagu i razlog da Remetinu ne zamjerimo ni sve veću njurgavost ni tehnološku zaostalost - on je tu da ostane do kraja u akciji. Ne znamo je li Pavličić već zamislio i kraj svog junaka, ali to nama kao čitateljima i ljubiteljima ostavlja prostor za slatke brige i spekulaciiju. Možemo priželjkivati neke smjerove - dočekati Remetina sretnog na moru, na posljednjoj pivi sa Šoštarom, večeri s unukom, sinom i suprugom jer čini se da je s njima najsretniji, a tko zna, možda nas čeka i neka ružna tragedija… Prirodna smrt u redakciji s novinama u rukama nakon što Luka postane glavni urednik novina, povratak nekog neželjenog lika iz prošlosti i nasilni akt nad Remetinom, prijevremena mirovina zbog propasti novine koja se ne može boriti s konkurencijom bez tehnološkog osuvremenjavanja…

Završimo zajedno…

Zavirimo li u katalog, možemo vidjeti da za novim Pavličićevim romanima vlada značajna potražnja, posebno za onima s Remetinom u glavnoj ulozi. Više je razloga za to - nova izdanja istaknuta su na policama, medijski su aktualna i spominjana.... Prijašnje Remetinove avanture prečesto miruju, a zbog popularnosti u nekoj ranijoj vremenskoj točci nije ih se ni nabavilo u malom broju primjeraka… Posegnite za njima jer s Remetinom treba krenuti ispočetka, a ne ispresijecanim stazama (iako se svaki roman čita bez problema sam za sebe i bez da ste u rukama imali kakav prethodni Remetinov slučaj). Posegnite i za novima - kao prvo jer valja dovršiti putovanje sa starim urednikom. Kao drugo, slučajevi nisu ništa manje kompleksniji, a kriminalistička struktura slabija iako bih osobno volio da su trenutni društveni i medijski ambijent te njegove promjene malo bolje zahvaćene i uključene u zaplet. Klasična kriminalistička neizvjesnost je tu, a s Remetinom se uostalom nikada i ne družimo zato što želimo shvatiti i promišljati sve tajne svijeta, novinarstva i medija. Umberto Eco i Nulti broj za nešto su takvo pogodniji…

Remetinova će biti zadnja…

Oprostite - rekao je - Vi ste mnogo stariji od mene, ne bih vas htio uvrijediti… Proveli ste život u novinama, a izgleda da niste ništa naučili.

Možda i nisam - zakima sjetno Remetin - Možda i nisam. Možda ono što ja znam o novinarstvu ne vrijedi za ovo vrijeme. Ali, o ljudima sam ponešto naučio. A to što sam naučio, je da ću upravo ja staviti naslov na članak u kojem će se govoriti o vašem odlasku u zatvor. (Tužni bogataš, 2003.)

Remetinove avanture

Pjesma za rastanak 

Pasijans 

Rakova djeca 

Otrovni papir 

Mrtva voda 

Tužni bogataš 

Krvnik u kući 

Zmijska serenada 

Cvijeće na vjetru 

Žive igračke 

Stara ljubav 

Krvna veza 

Crveno pile 

Tri petka u travnju 

Tajno ime 

Popis:

1. Press, (1980.)

Prvi roman u kojem se javlja lik Ive Remetina.

2. Pjesma za rastanak» (1982.)

"Za vrijeme koncerta amaterskog pjevačkog zbora, jedan od pjevača srušio se mrtav, otrovan toksičnom tvari koja izaziva simptome slične onima kod srčane mane od koje je patio. Urednik crne kronike, njegov pomoćnik i policijski istražitelj pokušavaju ustanoviti počinitelja i motive ubojstva. U maniri klasičnoga kriminalističkog žanra, vještim i zanimljivim pripovijedanjem koje mami na dalje čitanje, vodi Pavličić kroz zagrebački polusvijet kojim se kreću njegovi živo i uvjerljivo dočarani likovi, smješteni u svakodnevnicu i zavičajni zagrebački ambijent."

3. Rakova djeca (1988.)

"Ova napeta priča odvija se u jednoj zagrebačkoj banci u kojoj se zaredom događaju čudna ubojstva..."

4. Pasijans (2000.)

"Tražeći u podrumskom spremištu uvezane komplete starih godišta novina, urednik crne kronike Remetin i njegov pomoćnik Luka - Lujo Katić nalaze u ormaru leš ubijenoga novinara nekog žutog lista... Još jedan Pavličićev kriminalistički roman u kojemu dvojac Remetin - Katić u suradnji s inspektorom Šoštarom rješavaju zagonetni slučaj ubojstva. Radnja romana se odvija na zagrebačkim ulicama, u redakcijama novina i u drugim prostorima grada."

5. Otrovni papir (2001.)

"Kroz 13 priča, kroz koje nas vodi Remetin, upoznat ćemo razne ljude: učitelje, zlatare, striptizete, beskućnike, alkoholičare... sve koji su se našli u okruženju zločina koje će policija uz Remetinovu pomoć riješiti."

6. Mrtva voda (2003.)

"Zle slutnje, koje su novinara Remetina, urednika "Crne kronike", opsjedale prilikom odlaska na godišnji odmor, uskoro će se pokazati opravdanima. Naime, njegovo prepuštanje kasnoljetnoj idili odmah po dolasku na srednjodalmatinski otočić Serafin poremetit će pljačka u apartmanskom naselju u uvali Suplivala, a potom i iznenadno ubojstvo. Žrtva je ugledni profesor Žigrović, sociolog i arheolog amater, koji je prethodnog dana iskopao vrijedan antički spomenik na zemljištu lokalnog moćnika i "novopečenog" političara. Kakva je njegova uloga i tko zapravo stoji iza ovog umorstva bit će prevelik izazov kojem Remetin neće moći odoljeti… Još jedan uzbudljiv kriminalistički roman iz pera ovog etabliranog hrvatskog autora."

7. Tužni bogataš (2004.)

"Urednik Crne kronike Ivo Remetin i njegov pomoćnik Luka Katić preko starog su znanca, bivšeg dopisnika njihova lista, sada gradonačelnika mjesta u okolici Zagreba - Dokozića, upleteni u slučaj nestanka tajkuna Rudolfa Tikulina. Ubrzo Remetina za pomoć zamoli i njegov dobavljač švercanih cigareta Božo. Božin je problem leš skitniceTome u njegovu štandu na trešnjevačkoj tržnici. Remetin i Katić, uz inspektora Šoštara, povezati će ova dva naoko nepovezana slučaja i time zaključiti oba predmeta..."

8. Krvnik u kući (2004.)

"Sve počinje kada Remetin iznenada dobije tajanstvenu pošiljku - tri knjige bez stranica, izdubljene unutrašnjosti u koju je pohranjeno nekoliko tisuća eura, a na jednom hrbtu natpis na pismu koje najviše nalikuje arapskom. Sjetivši se svog poznanika Petra Pasarića, profesora na Filozofskom fakultetu koji je znao arapski jezik, odluči otići njemu po pomoć. Međutim, kada ga pronađe ustrijeljenog u fakultetskom kabinetu, neće ni slutiti da je to tek prvo u nizu ubojstva..."

9. Zmijska serenada (2005.)

"Popularana pjevačica Bernarda Kralj usred noći telefonski zove urednika crne kronike Ivu Remetina i njegovu suprugu, svoju prijateljicu s kojom se upoznala u obližnjem frizerskom salonu, sva u panici jer ju je netko upravo pokušao ustrijeliti. Ne želi se izravno obratiti policiji, kao bi izbjegla publicitet, pa Remetin stupa u kontakt sa svojim dugogodišnjim suradnikom, policijskim inspektorom Šoštarom. Ubrzo slijede i drugi crni i zagonetni događaji - eksplozija automoobila u kojoj nastrada lokalni tajkun, jedno ubojstvo... Remetin i Šoštar sve to pokušavaju povezati i razriješiti slučajeve..."

10. Cvijeće na vjetru (2007.)

"Privatnom suradniku policije - istražitelju Remetinu unuk poklanja dalekozor. Međutim, već u prvom promatranju okolice, Remetin će primijetiti sumnjiv prizor - događaj koji će se poslije razjasniti kao ubojstvo socijalne radnice. Slijedit će serija ubojstava, sudska osuda za kriminalno djelo sumnjva podrijetla, ucjene i razne kriminalne pojave te će se vidljivo osjetiti utjecaj medija i ostalih nerazvidnih društvenih činitelja na jedan zamršeni slučaj, koji će istjerati na površinu mnoge mračne strane društvene zbilje... I u ovom romanu pisac drži čitatelja u napetosti do samog kraja kako bi objasnio stvarne okolnosti u kojima se zbiva radnja, ukazujući na poroznost društva i atmosferu što iz toga proizlazi, pa će se i žrtve i osumnjičeni naći u istom kontekstu društvenog zla i izazova pojedincu. Pisac tek na kraju romana, u dobroj tradiciji psihološke krimi-priče, daje iscrpan pogled na zločin i njegove razloge. Sva svita istražitelja i svjedoka nadopunit će napetost posebnim čarom dijaloga."

11. Žive igračke (2009.)

"Ovog puta riječ je o dvostrukom ubojstvu poznatih osoba zagrebačkog javnog života. Umješnošću razvoja radnje i živopisnim predstavljanjem likova, autor vodi radnju do nepredvidivog raspleta, ostavljajući prostora za iznanađenje i poantu."

12. Stara ljubav, (2010.)

"Remetin istražuje ubojstvo i u ovom zamršenom slučaju koje će ga odvesti do staračkog doma i mogućeg počinitelja ubojstva. Istraga započinje odlučnom i začudnom, a kasnije će se pokazati i presudnom, pričom majke Remetinova pomoćnika, koja živi u istom staračkom domu u kojem je leš nađen..."

13. Krvna veza, (2014.)

"Ljeto je "službeno" završilo, no grad se u subotnje prijepodne još lijepo grije na suncu. Svi koji žele vidjeti i biti viđeni našli su se na "špici". Urednik crne kronike, Ivo Remetin, nađe se u tome sebi mrskome mnoštvu usred grada kada se neočekivano dogodi umorstvo: ubijen je poznati kamatar! Naravno da je odmah tu i policijski inspektor Vlado Šoštar, a i Remetinov "pobočnik" Luka... Počinje istraga u zagrebačkom podzemlju - poznati Pavličićevi junaci opet su u akciji."

14. Crveno pile, (2014).

"Mirno novozagrebačko ljetno popodne iznenada presiječe trenutak u kojem zastaje dah: nasred prometne ulice došetalo je dvogodišnje riđokoso dijete, samo samcato! No, uzbuđenje za koje su svi prisutni povjerovali da je završilo spektakularnim spašavanjem, tek je uvod u cijeli niz dramatičnih događaja koji će potresti Zapruđe, a glavnog urednika crne kronike Ivu Remetina ponovo ubaciti u žrvanj istraživanja umorstava koja uslijede."

15. Tri petka u travnju, (2015.)

"Remetin putuje u Osijek gdje ga očekuje novo profesionalno iskustvo: pozvan je za predavača na seminaru mladim novinarima. Ali ni ne sluti da će i opet uletjeti usred kompliciranog krimi-slučaja, a rješavati ga mora, više-manje, sam. Šoštar je, naime u Zagrebu, kao i Ivin "perjanik" Luka, pa u obzir dolaze samo telefonske "konzultacije"..."

16. Tajno ime, (2015.)

"Druženje s prijateljima Remetinovima je rijetka i dragocjena dopuna društvenom životu. No, na povratku kući postaju svjedocima maloljetničkog nasilja, jedan ostaje pretučen na tlu, dvojica bježe. I to još nije sve - umorstvo u najbližem susjedstvu, koje naizgled nema nikakve veze s napadom na mladića, ponovno će urednika crne kronike izvući iz redakcije na zagrebačke ulice, kako bi policijskom istražitelju Šoštaru pomogao rasvijetliti slučaj(eve), jer "davna prošlost koja povezuje likove u priči nipošto nije mrtva"."