Kulturni faul: Via Valscurigne kao gruba mješalica trgovačke tranzicije (bez kraja)

Inherentna karakteristika urbanih prostora je promjena. Ona se odvija na različite načine i mogli bi raditi različite klasifikacije.

Postoje urbane dinamike generirane izrazitom poslovno-financijskom snagom (većina američkih centara s konceptom stalno mijenjajućeg neboderskog centra u kojem samo izuzetno postoji “spomenička” ili “baštinska” vrijednost…), radikalnim urbanističkim vizijama agresivno implementiranima s vrha (pariška urbanistička revolucija pod patronatom Napoleona III kao i nebrojeni socijalistički primjerci u kojima se nastojalo “stari centar” izgraditi u novoj betonskoj formi), demografskim eksplozijama (Lagos, Rio se Janeiro, Kairo…), konzerviranjem prošlosti (europski radikalni konzervatorski pristupi po kojima se mora čuvati onaj elemente baštine koje se smatra slavnim, karakterističnim ili umjetnički vrijednim dijelom povijesti i razvoja neke sredine…)...

Sve urbane dinamike nikako nisu iste te to što čini “promjenu” i "razvoj" u različitim zajednicama i kulturnim podnebljima je često vrlo različito. Nemam intelektualne snage dokazivati postojanje modela, ali na pojedine primjerke urbanističke specifičnosti može se skrenuti pažnju kao simptome određenog tipa koji je vidljiv u nizu gradova posebno jugoistočne i postsocijalističke Europe.

Jedan takav od upečatljivijih, ali u zajednici potpuno neartikuliranih (intelektualno, medijski, aktivistički…) procesa odvija se u središnjem dijelu riječke Osječke ulice, prilično dugačke prometnice poznatije u većem dijelu povijesti pod nazivom Via Valscurigna (bio je to naravno prije automobila prije svega put) u jednom prilično tipičnom hrvatskom urbanističkom procesu potaknutom domaćim tipom trgovačke uvozne ekonomije. Redovni putnici ulicom, posebno ljubitelji javnog prijevoza i kultne “petice” tako pred očima u samo 5 godina izmjenjuju prizore radikalne vizualne i funkcionalne promjene ambijenta.

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

Prvo je 2018./2019. godine nestala zgrada "stare pekare", zanimljiva međuratna talijanska gradnja specifične crvenom opekom obilježene estetike. Constantino Padovani, riječki arhitekt torinskog obrazovanja, 1940. godine prema narudžbi vlasnika nekoliko pekara u Rijeci i okolici Ernesta Romana stvara dopadljiv i u ambijent uklopljen objekt u čijem je prizemlju pekarska funkcija. Pekarska funkcija se je nastavila i nakon socijalističke nacionalizacije Romanove imovine pa je tu nastavljen rad za vojsku (uglavnom je svjedočanstvo takvo da se tu pekao kruh za sve vojarne JNA na riječkom području) ne bi li to potom preuzelo riječko prehrambeno poduzeće PIK s kojim i završava uloga objekta kao proizvođača hrane i ugodnih mirisa pečenog kruha.

Godinama napušten prostor ostao je samo simpatična vizura putnicima kroz Osječku ulicu vidljiva prije svega kroz opekom zidanu ogradu i drvored, a što se uklapalo u estetiku obližnjih stambenih višekatnica, također građenih u vrijeme Kraljevine Italije kao jedan od zanimljivijih primjeraka izgradnje potpuno novog naselja kojim se Rijeka značajno proširila prema brdskom području. Bageri i brigade za betoniranje potom su brzo obavili svoj dio posla te je kroz pandemijsko razdoblje izrastao još jedan salon za prodaju automobila koji se tipski i sadržajno uklapaju u cijelu strukturu današnje Osječke i Škurinjske ceste u nastavku.

Druga značajna promjena nije privatna investicija već strateška državna, jedna od najvećih takve vrste u zemlji, a riječ je o izgradnji prometnice DC403. Upravo sa strane Škurinjske drage izlaz je fascinantnog tunela koji s pripadajućom cestom prilično mijenja vizuru inače urbanistički vrlo neoblikovanog i gotovo "divlje" izgrađenog blago brežuljkastog istočnog dijela zone Plase. Između svega toga - buduće kontejnerske prometnice do novog lučkog terminala i klasične gradske prometnice poput Osječke ubacio se prilično brzo izgradnjom kroz godinu dana novi Kaufland, oblik trgovačkog objekta tipičan za zonu Škurinjske Drage.

I on je iz ambijenta odnio malo povijesti, bolje i lošije, ovisno o ukusima i to za pizzu.

Naime, uz brojne osiguravateljske urede u srušenom starijem objektu nalazila se i pizzeria Maslina, prilično kultnog statusa u tom dijelu Rijeke, možda najviše i zato jer drugih nije bilo s obzirom da u cijelom poviše smještenom škurinjskom naselju ne postoji drugi pravi ugostiteljski objekt prehrambene prirode. U svakom slučaju sada u Kauflandu kupujete namirnice za kuhanje. Svim tim radikalnostima promjena u prostoru uskoro će se pridružiti minimalno još jedna s obzirom da je upravo tu nestala i posljednja riječka mljekara koja čini cjelinu sa susjednim tehničkim pregledom vozila.

Vožnja Osječkom ulicom i pogled iz "petice" sigurno više nisu isti. Nestala mjesta imala su određeni emotivni naboj ("Tonka" mliječni proizvodi iz mljekare, pizzeria Maslina i njeni drveni stolovi, miris pizze pri čekanju na tehnički pregled, zgodni drvored i opeka ograde stare talijanske pekare…) tako da nije teško aktivirati mehanizme nostalgije koji se obično isprazne u Facebook grupama, na žalost, obično s dosta površnim naricanjem za prošlošću što nije posebno produktivno. Nikakvih posebnih angažmana lokalne zajednice ili aktivizma nije bilo (barem koliko je bilo medijski vidljivo), kao ni nekih posebno angažiranih intelektualnih pisanja od strane arhitekata, urbanista, zainteresiranih političara… Kako je to zona periferije u odnosu na gradski centar sve je jednostavno u mentalnom folderu “investicije”, a malo kome je "vruće" na način navlačenja na rizike koji dolaze iz rasprave s entitetima za urbanizam, investitorima i sl.

Na fotografiji: Posljednji ostatak pizzerije Maslina prije rušenja.

O navedenom slučaju ne moramo imati neko posebno pozitivno ili negativno mišljenje, i moja svrha je na ovom mjestu prvenstveno opisati ga kao fenomenologiju, a ne normirati, no ono što je sigurno je da je nastavljena sadržajna i estetska ekspanzija iz najdublje zone tranzicije - još jedna podružnica njemačkog dućana hrane i salon automobila što je manje više obrazac po kojem se odvija proces osuvremenjivanja i razvoja u hrvatskim gradovima već tridesetak godina.

Tipičan ili netipičan, pozitivan ili negativan, stvorio je novo stanje. S jedne strane svakako suvremenije jer zona je bila obilježena izrazitim kaosom ili poluživotom u rasponu od baraka do napuštenih skladišta, a nastale konstrukcije i pojave su konkretnije i kompleksnije u prostorima iako su s druge strane dio tipičnog semantičkog siromaštva karakterističnog za zonu Škurinjske Drage.

Dobro je dokumentirano i ponešto više tematizirano oblikovanje Škurinjske Drage u cjelini - izvorište potoka je potpuno nestalo u radikalnom zahvatu nasipavanja i formiranja buduće poduzetničke zone Bodulovo (potencijalno dobar projekt iako treba vidjeti konačne izgradnje i djelatnosti u zoni), već od ranije prostor je odredio Getro odnosno Pevec pa Pevex, niže na području "agrarije/ekonomije" i u jednom trenutku "tvornice salate" je izrastao Mercator potom transformiran u Konzum, građevinska tvornica stanova Adriamont je postala garaža Autotransa odnosno Arrive i salon automobila, Riječka tvornica konopa (nakon ni 20 godina rada u novom pogonu po odlasku iz centra) prvotno Primorac, pa Konzum i TUŠ te sada Emmezeta i Prima. Sadržajno odudara dominantnom konstrukcijom značajna crkva, a sada je mozaik upotpunjen opisanom puzlom iz niže zone. Uz sve to treba reći da iako se o Škurinjskoj Dragi govori kao o mjestu "trgovačkih centara" u njima nema ništa blisko takvom konceptu. Sve su ovo malo veći i osvjetljeniji dućani mješovite robe, a pravi trgovački centri u svojoj strukturi imaju i kina, knjižare, igraonice (...) ponekad čak i javne servise poput vrtića, dakle sadržaje važne i za širi život zajednice.

Početna varijanta Mercatora čak je u svojoj ponudi i imala knjižaru Mozaik knjige što je bio potpuni raritet u tom dijelu grada. No nije izdržala ekonomske pritiske.

O povijesti općenito, pa i o povijesti razvoja gradova, zanimljivo je razmišljati kroz hipotetsko kontrafaktički format “što ako…” iliti "što bi bilo kad bi bilo" čija primjena na prošlost izoštrava intuicije, a ako ništa drugo ponekad i zabavlja. Tako da i ovom slučaju možemo napraviti nekoliko “što ako” scenarija - što bi bilo da nije došlo do loma oronule socijalističke ekonomije koja je odnijela npr. tvornicu konopa, što bi bilo da je urbanističkim planom 1994. određeno kako Škurinjska Draga postaje zeleno područje za rekreaciju, što bi bilo da je na mjestu nekog od trgovačkih centara izgrađen kulturni centar i vrtić (...), a jedan od najintrigantnijih sigurno bi izašao iz realizacije projekta iz daleke 1942. godine ostalog samo na papiru. Već spomenute talijanske stambene izgradnje današnjih Rastočina trebale su nastaviti širenje prema sjeveru. Što bi bilo da je projekt realiziran...

U tom slučaju izostalo bi vjerojatno kasnije socijalističko tretiranje Osječke ulice kao improvizirane radno-skladišne zone kroz urbanistički u Rijeci malo gdje viđenu kaotičnu zonu (radničke barake potom pretvorene u nužni smještaj, improvizirane vrtne gradnje, osebujna individualna stanogradnja…) i tranzitne prometnice prema geografski daleko više izgrađenom naselju Škurinje koje se je nekad zvalo “novim”, a danas “shopping”. A u kojem danas možeš naručiti jednu pizzu iz garaže.

Naravno, i ovo je samo trenutno stanje, a kao što smo vidjeli sve se vrlo brzo mijenja. Uz trendove online kupovine, dostave, zadanog tržišnog bazena u kojem broj i snaga kupaca ne mogu previše rasti za zadovoljavanje svih tih trgovina, odricanja od automobila (dobro, malo pretjerujem u riječkom brdovitom kontekstu), za pretpostaviti je i da će izgrađeno mijenjati vlasnike, funkcije, estetiku, već prema stanju i potrebi blagajne, odnosno prema inicijativi, viziji i bogatstvu neke druge i nove zainteresirane strane.

Ako vas je zaintrigirao članak zavirite i u knjige:

Međuratna arhitektura Rijeke i Sušaka (impresivna studija riječke arhitektura i urbanizma između Dva svjetska rata, upravo u vrijeme važnog talijanskog razdoblja i za ovu zonu)

Riječka radnička naselja (jako dobar pregled masovnije izgradnje stanova pod etiketom "radnički", simpatičan je dio o obližnjim tzv. centocellama.

Određivanje granica (nešto ležernije pisana razmišljanja njemačkog konzervatora kroz kojeg se promišlja gdje i kako se postavlja granica onog za rušenje i onog za obnovu)