Nemamo vremena za čitanje?!: usporavanje i prisutnost koje nije moguće “izmjeriti” kvačicom u aplikaciji

Koliko god mislila da imam savršeno kurirani algoritam, što znači da godinama unazad na društvenim mrežama prijavljujem nepoželjne reklame i druge sadržaje kako bi ih morala gledati što manje, ipak se svako malo iznenadim. Tako mi je nedavno na Instagramu "iskočio" oglas, odnosno kratki videozapis koji prikazuje funkcije aplikacije namijenjene za bolju organizaciju vremena, a na kojoj se nakon svake aktivnosti, poput pospremanja kreveta, pranja zuba, tuširanja, oblačenja, doručkovanja i tako dalje, jednim klikom aktivnost označi kao izvršena, pa zelena kvačica brže bolje izazove uvelike priželjkivane osjećaje sreće i ispunjenja. I nije to jedini sadržaj koji istovremeno upozorava na kronični nedostatak vremena, a onda kao rješenje nudi proizvode, nove fetiše i poželjne trendove.

Tekst je nastao kao dio projekta "Radno čitanje" Gradske knjižnice Rijeka, projekta razvoja publike u kulturi koji nastaje uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i partnerstvo Obrtničke komore Primorsko-goranske županije. Detalje o projektu pronađite ovdje.

Sve je više aplikacija i alata koje tjeraju korisnike da “odrade” i slobodno vrijeme na način sličan radu - klikom na kvačicu potvrđujemo da smo pročitali knjigu, meditirali, odradili hodanje, popili vodu. Ovakve liste pretvaraju slobodno vrijeme u novi teren za samonadzor i kvantifikaciju, pa čak i ono što bi trebalo biti opuštajuće i stvar osobnog zadovoljstva postaje “task” koji vrijedi tek onoliko koliko ga je sustav prepoznao, izmjerio ili pretvorio u streak. Fenomen “gamificiranih” aplikacija dodatno pojačava osjećaj da smo stalno u obvezi, čak i onda kada navodno činimo nešto za sebe, primjerice čitamo.

Isto tako masovno raste broj "it's like Duolingo but for X" proizvoda, bilo za čitanje više knjiga, razvijanje fokusa ili vođenje ljudi s ADHD-om kroz svakodnevne zadatke. Iza naizgled benignih ili inkluzivnih dizajnerskih praksi često zapravo stoji model ovisnosti o dopaminskim “kickovima” i posljedično tome površinskom zadovoljstvu koje rapidno izblijedi. Gura se korisnika da stalno traži novu mini-nagradu, ali rijetko da traži i pronalazi dubinsko zadovoljstvo ili kontinuitet učenja. Dakle, umjesto stvarnog osnaživanja, primjerice, osoba s izazovima koncentracije ili jednostavno nedostatkom slobodnog vremena, nude tek varljivo rješenje u obliku privremenih stimulansa.​

Primjetan je i fenomen romantiziranja ustajanja u 4, 5 ili 6 ujutro, često popraćen viralnim sadržajima i motivacijskim govorima o “osvajanju dana”, a prikazuje se kao ključ uspjeha. Međutim, mnogi ljudi izvan tih internet balona svjedoče o umoru, depresiji, stresu i dugoročnoj iscrpljenosti, pogotovo kada takav ritam nije prilagođen stvarnim fiziološkim ili životnim okolnostima.​ Na YouTubeu, Instagramu i TikToku cvjeta žanr “produktivnosti” gdje influenceri pokazuju svoje rutine, metode učenja i samousavršavanja, često promovirajući pristup “radi dok ne dođeš do izgaranja”. Ovdje korištenje slobodnog vremena za dodatnu produktivnost postaje svojevrsni spektakl za druge; raste osjećaj da trebaš stalno izvještavati svoje pratitelje, gubi se spontanost i radost u uobičajenim stvarima, ali i zamagljuje granica između rada i slobodnog vremena.​

Na tom tragu, sve je popularnije konzumiranje knjiga u obliku audio formata jer olakšavaju multitasking i samim time povećavaju produktivnost, a pojavile su se i aplikacije koje nude "bite-sized" knjige, odnosno prepričane knjige ili izvatke iz njih. Uglavnom, razni trendovi nalažu da se radi što god se napraviti može kako bi se sadržaj, naročito popularnih knjiga, brže-bolje upio, a da se knjigu zapravo niti ne mora pročitati, dakle shvaća ju se u cijelosti kao neku omraženu lektiru, vrijednu samo na simboličkoj razini, čime se umanjuje ljepota iskustva čitanja.

Za one koji redovito borave u knjižnicama, strastveno čitaju knjige i ljubitelji su književnih događanja, sve ovo možda zvuči kao vrlo pesimistični prikaz stvarnosti, no takav pristup čitanju itekako postoji i obuhvaća dobar dio neizbježne digitalne sfere. Upravo je zato osvježavajuće sjetiti se da još uvijek sasvim normalno postoji i funkcionira ogromna zajednica ljudi koji svoju naviku čitanja neće promijeniti zarad online trendova, kojima je čitanje norma, svakodnevica, užitak i draga praksa, usprkos svim oblicima (poslovnih) obaveza, opterećenja i (ne)prilika karakterističnih za kasno kapitalističko doba. 

U zadnjem i trećem po redu tekstu na temu (ne)čitanja nastavljamo se baviti (slobodnim) vremenom kroz razgovor s još jednom obrtnicom, Mišelom Križnik iz Međimurja koja skupa sa suprugom ima obrt za izradu reklama, dizajn, digitalni tisak i oslikavanje vozila. Kako nam je ispričala, obrt su otvorili još 1996. godine.

Bila su to nesigurna vremena, i iskreno, nismo baš znali u što se upuštamo. Na svu sreću, Međimurje je oduvijek bila županija vrijednih ljudi koji su otvarali firme i obrte, te se tako pokazala potreba za našim uslugama – govori nam Mišela.

S vremenom su postali obiteljski obrt u kojem uz nju i njezinog brata kao i supruga te njegovog brata, sada već radi i njihov sin.

Iako je obrtnički posao unosan, Mišela ističe kako joj je čitanje uvijek ostalo važno.

Čitati sam oduvijek voljela, no kroz život su postojale faze čitanja i nečitanja, ovisno o obvezama i životnim situacijama. S obzirom na to da smo obrtnici s dosta posla, čitanje je moje opuštanje. Vrijeme samo za mene. Iz tog razloga knjige moraju biti odmak od problema. Volim povijesne i putopisne knjige, no čitam i ljubavne i krimiće. Uglavnom sve osim knjiga o duhovnosti, meditacijama i slično – priča nam.

Prije je knjige češće posuđivala u knjižnici, no u zadnje vrijeme baš voli kupiti knjigu. Često čita po preporuci, pa pročitanu knjigu smatra blagom koje voli imati kod sebe. Pokušala je, govori nam Mišela, čitati i digitalne knjige, no za nju to jednostavno nije to, dosta joj je ekrana na poslu, kaže, a i voli okretati listove. Svoje knjige dobro čuva, ne presavija im listove, a često ih i omota da se ne oštete, dok bookmarkere obožava.

Kao i neke od naših sugovornica u dva prethodna teksta, i Mišela u zadnjih par godina čita manje, no u njezinom slučaju na to ne utječe nužno obrt, već aktivnosti van posla, primjerice rad u voćnjaku i bavljenje sportom.

Uglavnom čitam na godišnjem odmoru i pod praznicima. Stres na poslu mi otežava opuštanje, pa tokom radnog tjedna ne čitam. Posao nikad nije utjecao na ono što čitam jer pokušavam odvojiti posao od privatnog vremena. Dosta često mi se dogodi da mi misli odlutaju tokom čitanja, i da se moram vraćati par stranica unatrag, no jedino rješenje je odložiti knjigu za kasnije. Dok nejde, nejde – kaže Mišela.

Zadnje što je pročitala jesu Murakamijev "Lov na izgubljenu ovcu", neobičan i atmosferičan roman koji spaja detektivsku priču s elementima magičnog realizma i tipičnim Murakamijevim osjećajem otuđenosti i melankolije. Svakako bi preporučila i "Napokon rođen" Margareth Mazzantini, snažnu i emotivnu priču o identitetu, ljubavi i potrazi za pripadanjem, ispričanu kroz intimnu ispovijest o životu između dvaju svjetova. Posebno ju je dojmio i "Češljugar Donne Tartt, opsežan roman o gubitku, umjetnosti i sazrijevanju, koji s iznimnom pažnjom prema detalju i psihološkoj dubini prikazuje kako nas tragedija može oblikovati i usmjeriti na neočekivane putove.

Kroz razgovor s Mišelom postaje jasno da čitanje, iako često potisnuto ritmom svakodnevnih obaveza, nije iščezlo - ono je i dalje tu, kao prostor otpora prema konstantnoj potrebi za efikasnošću i brzim rezultatima. Za razliku od digitalnih alata koji vrijeme pokušavaju “optimizirati”, čitanje traži usporavanje, prisutnost i mir koji nije moguće “izmjeriti” kvačicom u aplikaciji. Knjige nam, dakle, mogu, ali i ne moraju biti bijeg od stvarnosti, već način da se u nju vratimo sabranije, smirenije i možda malo mudrije. Upravo ono što nam je Mišela opisala, tu praksu čuvanja i omatanja knjiga, djeluje kao kakav mali ritual otpora, odnosno obrana od prolaznosti i površnosti koja katkad dominira (uglavnom) digitalnim svijetom.

Naposljetku nam sve dosadašnje sugovornice i sugovornici, pa i Mišela, pokazuju da je čitanje na neki način i oblik samoodržanja, način da se sačuva prostor za sebe unutar svakodnevnog kaosa. Možda je upravo u tom "vremenu za mene", kako ga Mišela opisuje, odgovor na naše pitanje iz naslova – nemamo vremena za čitanje, ili ipak trebamo odlučiti da ga imamo?