Okruženi biciklima na Vežici: Monika Herceg o angažiranoj književnosti, obiteljskim propitivanjima i državama u kojima svatko 4. čita Knausgå...

Plato nekadašnje robne kuće (ok, ok još uvijek radi, ali ne djeluje uvjerljivo) pod dvama neboderima. Klimavi Brodokomerc, rastegnuti Pablo. Dijele ih dva bankomata kao jedina mjesta ljudskih susreta. Nadesno muški frizerski salon te isključen caffe bar Nona. Nalijevo padajući znakovi Sonya i Grundiga. Nadvisuju nas dva nebodera. Gledaju nas kako smo zakasnili nekoliko desetljeća. Da, ovo je trebalo biti nezgodno mjesto. A onda su došla djeca. Iz trave, asfalta, prijateljevih džepova. S krovova, stabala, letova za Krk. Samo su počela padati preko stepenica, biciklima rezati zavoje, pokretima loviti kadrove u želji da ih vidi cijeli svijet jer svi smo došli tamo radi njih, zar ne? Nismo valjda došli zbog par grafita, praznih boca i jedne nesretno udaljene kante za smeće? Došli smo radi njih. Došli smo vidjeti njihovo zgodno mjesto za djetinjstvo koje su nam rado ustupili na sat vremena za održavanje novog susreta programa Književnost na nezgodnim mjestima.

Naravno, shvativši kako su uranili nekoliko godina na Moniku Herceg, nastavili su se igrati graničara te voditi radove u obližnjoj travi. Ipak, njihova mjesta u publici počeli su popunjavati roditelji koji sigurno nisu zakasnili na susret s pjesnikinjom, koja je uz pomoć Zorana Žmirića pričala o svojim istinama o djetinjstvu, feminizmu, ljubavi, majčinstvu, sjećanjima itd. Pred mnogobrojnom publikom je istovremeno nastojala utvrđivati vlastite početne koordinate te ukazati na polja njihovih polazišnih točaka. Za nju je stvar poprilično jednostavna kada se radi o istupanju u javnost:

„Bitno je govoriti da svaki pojedinac koji ima javni prostor, ima i odgovornost zastupati određene vrijednosti. Utoliko se to ne događa, mi ne radimo ništa. Ima ljudi koji svakodnevno riskiraju živote. Službe spašavanja – oni rade bitan i hitan posao. Ako mi ne možemo biti toliko hrabri i barem reći nešto što nas se tiče – u redu. Global warming, ubij nas. Ne znam treba li nas ovdje. Mi moramo izboriti bolje društvo i čovječanstvo.“

Govoreći o odgovornosti, kako društva, tako i pojedinca, pjesnikinja podcrtava važnost stajanja iza vrijednosti koji proizlaze iz npr. feminizma i antifašizma:

„Meni je normalno reći za sebe da sam feminist, kao što mi je normalno reći da sam antifašist. Najnormalnije mi je stati iza ideje prihvaćanja ljudskog bića. Svi moramo uzeti brigu na sebe da se fašizam ne vrati. On uključuje u sebe sve najgore stvari čovječanstva. Stoga reći da sam antifašist danas jako bitno jer imamo tendenciju vraćanja suludih vrijednosti. Feminizam je danas, kao i uvijek, borba za ravnopravnost. U toj borbi nema ništa krivo te ju bilo kako osim nužnom glupo koliko i ludo.“

Fotografirala: Lara Čakarić

Kao što moramo sebi i drugima ponavljati izabrani humanistički set vrijednosti, potrebno je svakoga dana provjeriti koordinantni sustav koji nastanjujemo. Zbog toga lako možemo zaglibiti u sigurnim prostorima koji nam govore kako možemo samo naprijed:

„Možemo se mi u našim balonima zavaravati da živimo ravnopravnost, okružujući se ljudima koji u to vjeruju. Tako nam je ravnopravnost očitija. Međutim, kod mene u selu živi jedna žena kod koje moja mama ide na kavu. Imaju žutu naljepnicu te ne plaćaju ni struju ni vodu. Muž ju tjera da pere veš na ruke jer je, njegovim riječima, veš mašina potrošna. To je 2021. godina, sat vremena od Petrinje. Sama priča koju je gurao Fred Matić u Europskom parlamentu nam je mogla pokazati u kakvom društvu živimo gledajući samo količinu debila koja je izgmizala i počela tvrditi što je sad ovo? Važno je znati gdje živimo u svakom trenutku te da prava koja imamo mogu biti uzeta kako su bila i dana. Poljska je jedan grozan primjer toga. Ne treba to smatrati riješenom stvari. Mislili smo da se u Afganistanu dogodio pomak, ali evo tu smo.“

Ipak, naše svakodnevno utvrđivanje gradiva bit će od male pomoći ako sličnu proceduru na višoj razini ne ponavlja država:

„Ona mora biti konstrukt pametnijih pojedinaca. Tako je bila zamišljanja od vremena starih Grka. I u takvoj državi pojedinac mora naučiti rulju da razumije što je pravo manjine, pravo žene itd. U manjim sustavima su potrebne generacije da bi se izbila jedna predrasuda te istodobno zamijenila s drugim razmišljanjem. Civilizacija je tu već tisućama godinama, a prava žena su tu tek nekoliko desetljeća. Govorimo o nečemu što je izrazito labilno. Zato društvo kao nadkonstrukt mora voditi računa o tome. Ako te netko od najranijeg djetinjstva uči da si komad mesa, ti nećeš vjerovati u ništa drugo nego da si komad mesa. Netko mora napraviti zakon u kojem se kaže da nisi komad mesa i onda se to mora generacijama ponavljati. Civilizacija tako funkcionira. Jedino što se kod nas događa dekadencija, izvrtanje priče unatrag. Stoga mi pametni, svi, moramo imati odgovornost da brinemo. Tu nema mjesta za sebičnost koja bi u razvijenom društvu trebala biti nulta kategorija.“

Možemo se mi u našim balonima zavaravati da živimo ravnopravnost, okružujući se ljudima koji u to vjeruju. Tako nam je ravnopravnost očitija.

Pritom književnost predstavlja jedno od sredstava za prokazivanje stvarnosti u kojoj živimo:

„Koliko god mi mislili da je angažirana književnost prokleta, ja zaista mislim da je bitna. Teme feminizma i prava žena me opsjeduju i stalno im se vraćam. Vjerujem da je feminizam način da se konkretnije borimo za pravednije društvo.

Trenutno radim na zbirci priča potpuno posvećenoj stvarnim pričama migrantske krize s hrvatskih granica. Intenzivno tražim priče od kojih nijedna nije jednostavna, a sve su mučne, ali meni su bitne. Bitno je ispisati priče nasilja nad ljudima. Za pedesetak godina će netko reći da je ovdje bio genocid nad svim tim ljudima koji su se potopili u Sredozemlju ili nestali na granicama. Bitno je reći danas da se radi o genocidu, pogotovo jer nas čeka još jedan migrantski val.

Upravo sam se čula i s Lanom Barić, radit ćemo u ITD-u jednu monodramu koja je napisana iz perspektive žrtve obiteljskog nasilja koja je ubijena. To je transcedentalna priča, nije lijepa, ali je bitna jer femicida u Hrvatskoj ima. Ima ga u cijelome svijetu i bitno je krenuti iznositi te priče jer koliko god da su one mučne kao društvo se negdje moramo početi mijenjati. Kako je Zlatko Paković rekao: Ono gdje boli, tamo je umjetnost.“

Izgovarajući posljednje riječi, Monika Herceg dodatno podcrtava misao kako književnost ne služi isključivo rastvaranju društvu, već i samih sebe:

„Fun fact – ja se većeg dijela djetinjstva svojeg djetinjstva ne sjećam. Ove fragmente koje imam sam većinom ispisala. Živim u crnoj rupi koja postoji od tih prvih godina života do početka škole. Jedan tako nejasan temelj može biti dosta problematičan ako se na njemu pokuša graditi. Međutim, pitanje je što bi bilo od pisanja i književnosti da sam bila razmažena te imala sve. Ne možemo reći da su moje okolnosti bile dobre jer one nisu dobre za nikoga, ali možemo zato govoriti o sreći. Ja sam imala sreće što sam unatoč težim uvjetima imala drugačiju vrstu potporu.

Imala sam sreću što su profesorice i učiteljice koje su mi predavale bile divne. Oni su razlog zašto sam ja jedan od tih rijetkih slučajeva koji su se otrgnuli tim uvjetima. Oni mogu zvučati romantično — bili su teško uvjeti a ona se izdignula —, ali većina se ne uspije izdignuti Potreban je niz sretnih faktora da se to dogodi. Potreba za stalnim preživljavanjem ne otvara prostor za kreativnost. Kad čovjek živi između preživljavanja i preživljavanja, kreativnost je opcija koju imaju ljudi koji ne razmišljaju o takvim stvarima. Potpora treba postojati barem negdje i ona je za mene postojala u školi. Omogućila mi je kasnije da kad se odlučim za neke stvari da imam samopouzdanje da to tjeram do kraja. Da toga nije bilo, pitanje je kako bi sve izgledalo.“

Istina skrojena pomoću tih fragmenata je ona s kojom se Monika i dan-danas bori jer zna kako ima samo jedan dio istih. Drugi su kod braće, polusestre, roditelja, djeda...:

„Opetovano sam se vraćala doma svake godine i to relativno često, ali nikad se nisam vratila na tako dug period. S roditeljima se uvijek voliš par dana, i to svi preživimo. Kada si tamo dva mjeseca, moraš se početi baviti stvarima jer je ćošak u koji su gurao stvari nestao. Smatram da svojim roditeljima, posebice ako su se borili za nas, dugujemo zahvalnost, ali ne u obliku slijepe ljubavi. Ljubav mora biti propitivana te je na nama da na isti način odgajamo djecu kako bi nas kasnije propitivala.

Sa svojom majkom ne ulazim u odgojne sukobe. Nas dvoje imamo potpuno drugačiji način odgajanja djece. Ona je prošla daleko više trauma negoli ja. Mi smo super prošli naspram onoga što je ona prošla te nas na kraju svega još podigla i odgojila. Ja mogu propitivati njene metode, ali na kraju dana nismo bili gladni, žedni i bio je rat. Moj je deda puno pio, moj stari je kasnije puno pio... Ta nas je žena iz ničega uspjela nahraniti što je meni i dan-danas čudo. Smatram da je stvar empatije razumjeti moju mamu i ne ju mučiti stvarima koje moram razriješiti sama sa sobom. Svi smo skloni rekreaciji sjećanja. Ona s pedeset i nešto godina rekreira ih više od mene i to je sasvim u redu. Nju ne moram uvjeravati u svoju istinu jer da bi ona preživjela, ona je morala imati svoju istinu. Ono što ja moram pitati sebe je gdje su polazišne točke moje istine te da li je ta istina samo moja istina. Isti taj prostor sam dijelila s braćom te polusestrom. Moja drama nastala je iz nemogućnosti da sama sa sobom iskomuniciram neke stvari.“

Vjerujem u lijepu književnost, ali ono u što vjerujem je da književnost treba imati ta dva repa.

Ispisujući svoje djetinjstvo u kratkim crtama, pridodajući ga time širim temama, Monika Herceg može samo zaključiti kako je „pisanje bitno ako se može baviti privatno i društveno bitnim pitanjima“:

„Vjerujem u lijepu književnost, ali ono u što vjerujem je da književnost treba imati ta dva repa. A pitanja traume i generacijskog prijenosa iste za ove prostore predstavlja jedno od najbitnijih pitanja.

Moj osobni stav je da književnost ima ulogu promjene. Ona može promijeniti. Mene je mijenjala kroz godine. Kada krećem pisati, krećem s tom trunkom povjerenja da postoji mogućnost promjene koja je daleko bitnija od uljepšavanja stvarnosti. Time je književnost napravila sve što je trebala. I mislim da to radi kroz cijelu našu povijest. Inače bi već umrla kao i hrpa drugih stvari koje su nas napustile kroz vrijeme. Iz nekog razloga su tu kazalište, književnost i poezija. Koliko god nam se nekad činilo kako su marginalizirane, knjige se i dalje pišu, tiskaju, negdje se i čitaju. Ima država u kojima se Knausgård prodao u pola milijuna primjeraka pa svaki četvrti ima jednog Knausgårda. Sve je moguće.“

Uistinu jest jer se sljedeći susreti Knjige na nezgodnim mjestima odvijaju u bivšoj Industrijskoj ulici (Robert Torre) te u propalom autokampu na Preluku (Jurica Pavičić). Šut stvarnosti za šut književnosti, zar ne?

Director's Cut

Majčinstvo

„Kada bi mame zaista znale što je majčinstvo, a govorim iz pozicije mame, koliko njih ne bi pristale na to. Šalu sa strane, majčinstvo stvarno je predivna stvar, ali je i najteža stvar koju sam ja morala napraviti u svojem životu. To je jednako lijepo, koliko teško i zastrašujuće. No, patrijarhalnom društvu godi govoriti kako je to super.

Postoji i tabu nemajke: žena koja ne želi biti majka. Meni je strašno da postoji tabu majčinstvo i vječno sretne majke te tabu o ženama koje ne žele biti majke. A jednako je ispravno i jedno i drugo; ispravno je biti nesretna majka i žena koja ne želi djecu. Mislim da je to dvoje povezano utoliko što društvo ne želi sagraditi most između njih. Nesretna majka lako može uspostaviti kontakt sa ženom koja ne želi djecu, a to bi onda bio problem. Sustav patrijarhata uvelike kontrolira žene trudnoćama, to je cijela ta priča oko abortusa i ako dovedeš ženu u stanje da ona ne želi biti majka, onda se ljulja cijeli koncept držanja moći nad ženom i nad njenim tijelom. Tu je ta spona.

Ako se majčinstvo krene sagledavati u potpunosti, moramo onda primjerice krenuti govoriti kako je dojenje teško i zahtjevno. Sama sam imala mastitis, tjedan dana temperaturu od 39 °C te sam išla na bolničko izdajanje dojki koje nisu bile kamen nego... Porod nije bio toliko bolan. Bitno je govoriti o tome jer mi moramo govoriti o našim tijelima. Ne smijemo pristati na stigmu sretnih majki na koju žene katkad pristanu zato što u našem društvu ne postoji potpora za drugačije ponašanje. Unatoč tome što postoje potpore, premalo ih s obzirom na broj žena koje su rodile te žele podijeliti svoju priču. Dok se to ne promijeni, bojim se će prividna priča o majčinstvu i dalje ići na štetu žena, a u korist toga da ih se kontrolira.“

Lako je živjeti u lala književnosti kada nemaš dodir sa stvarnošću koja može biti i grozna i bolna. Moji susjedi su divni, a s druge strane su grozni.

Šut stvarnosti za stranicu književnosti

„Lako je živjeti u lala književnosti kada nemaš dodir sa stvarnošću koja može biti i grozna i bolna. Moji susjedi su divni, a s druge strane su grozni. Primjerice, imam sjajnog susjeda koji je bio logoraš te je prošao mnogo toga. On će mi mirno reći da ide s ekipom do Bleiburga zabavljati se. Ideološka situacija je da on mrzi te ljude, ali brineš za njega, ideš kod njega popiti kavu, raspitati se... Čovječnost je bitnija na selu od ideologije.“

Teško rad s drugim

„Procesi stvaranja su drugačiji, kako su određene knjige, tako i pjesme. Nema pravila. U skrivenom folderu držim između 40 i 50 pjesama koje još duže vremena neće vidjeti svjetlo dana. U njima vidim nešto posve drugačije od onoga što sam radila, ali ja želim da one budu drugačije. To su kosturi, dobra doza kostura u ormaru. Planiram na njima raditi dok ne osjetim za svaku pjesmu da je gotova.

Nemam problema s demistifikacijom pisanja i poezije jer je rad na tekstu jednako vrijedna trenutku inspiracije, onome drugome što nam šapće kako bi rekao Dragojević. Meni se čini da mi tog drugog uvijek možemo dozvati ako se dovoljno emocionalno involviramo s nekom temom.

Čarolija književnosti događa se u transferu emocije. Nakon toga dolazi najnužniji dio – rad na tekstu. Moram priznati kako je malo zeznutije raditi na prozi. Kada sam išla pisati jednu kratku priču, morala sam pročitati četiri zbirke kratkih priča nakon kojih sam još uvijek mislila kako je loša moja priča. Međutim, bitno je ne odustati i radi se na te dvije i pol stranice teksta dok nisu dobre.“

Nota o hrvatskoj svakodnevici

„Lakše je gurati stvari pod tepih. To je naprosto tako. Međutim, dovoljna je samo jedna osoba koja neće pratiti taj obrazac nego će radije razbiti taj krug. To je jedan zastrašujući korak koji ja sada pokušavam napraviti. Prolazim fazu koja nije laka. To je teren na kojem moraš propitati sve što jesi da možeš drugoga isto to zapitati. Kada bi to radili u većoj mjeri, vjerujem da bi se društvo izliječilo. Problem je što politika naprosto samo rekreira traume koje bismo mi sada trebali razraditi. Njoj je lakše stalno rekreirati traumu jer je tako i lakše zabaviti narod umjesto. Njima je tako bolje igrati, a mi na to pristajemo. Pristajemo na banalne gluposti svakodnevice. Pristajemo na to da nas plaše imigranti umjesto da se nosimo s idejom izbjeglica i onime što smo bili. Ima tu i naše krivnje, ali pojedinac nema odgovornost države. Država mora biti ta koja će odrediti što je u redu, a što nije. Ona mora krojiti društvo koje će biti tolerantno, sigurno i zdravo. Ako ne postoji država koja to može, društvo će se nužno početi osipati.“

Banijski kraj(olici)

„Nitko nije optimističan da će to otići negdje u dogledno vrijeme. Banija je i dosad bila zadnje mjesto na koje je Bog skretao pogled. Tamo su ljudi živjeli bez struje i vode, čak i prije potresa. On je samo pokazao razmjere ljudske katastrofe koja stvarno nije brinula za naselja udaljena xy kilometara od Zagreba. U 2021. godini ne dovesti struju u vodu u ta naselja je civilizacijski poraz. Prije nije bilo bolje, ali ovo je sada dodatan push za one ljude koji su se možda premišljali da odu. Oni koji su ostali su nevjerojatno hrabri ljudi jer ja ne znam na koji način je tamo moguće ostati i boriti se. Kada dođeš tamo, kada shvatiš političku pozadinu koja je eksploatirala i ljude i kraj, kada shvatiš da je manje zlo HDZ kao opozicija tome; to je zastrašujuće. To je zaista zastrašujuće.“

Za Gordanu Šelendić

„Nakon smrti oca je ona da pomogne mojoj mami rekla da bi trebala preseliti kod nje. Važno je napomenuti kako mi ona nije predavala, samo je držala dramsku i literarnu sekciju. I ja sam zaista preselila njoj. Žena je brinula o meni, radi nje sam čitala i pisala. Bila je izuzetno progresivna za svoje vrijeme. Ona se tih godinu dana morala sa mnom nositi u piku puberteta kada sam bila dosta izazovna. S druge strane mi je pokazala jednu drugačiju stranu ženskog života koji zaista može biti prožet svojeglavošću te tjeranjem svojeg filma. Ona je to zaista radila.

I ono što je najbitnije: ona je odgojila toliko kreativaca iz Petrinje da je iza sebe ostavila generacije ljudi koji je i danas zovu kako bi je pitali kako je. Kao da je napravila jednu veliku obitelj. Svi koji smo njome bili nadojeni imali smo poriv napraviti nešto. Kao što ona kaže, moji đaci su negdje nešto barem probali napraviti. Zbog nje je hrpa ljudi željelo upisivati glumu zbog sjajne dramske sekcije, ali bi nakon nekoliko nepoloženih prijemnih shvatili da to možda nije za njih. Međutim, oni su postali sjajni profesori kemije, pravnici itd. Film se odvrtio i za njih.“

Inače, fiziku upisuju ljudi koji s 5,0 prosjekom dođu na drugu godinu bez da taknu knjigu jer znaju učiti. Mi iz manjih sredina ne znamo učiti te nama nitko nije pokazao onu fiziku koju su njima pokazali.

Perem, zovem, studiram, čak i spavam

„Bila sam uspješna u školi, upisala sam fiziku. Inače, fiziku upisuju ljudi koji s 5,0 prosjekom dođu na drugu godinu bez da taknu knjigu jer znaju učiti. Mi iz manjih sredina ne znamo učiti te nama nitko nije pokazao onu fiziku koju su njima pokazali. Prve godine faksa budu traumatične za one iz manjih sredina. Moja pripremljenost nije dostajala da predam stvari u roku. Djelomično jer sam se htjela i družiti. Međutim, to me koštalo stipendije koju sam imala na prvoj godini faksa zbog čega sam morala krenuti raditi.

A što više radiš, to se manje baviš faksom. Moj život je postao drž, ne daj. Posao-faks, posao-faks... Vrag mi nije davao mira; vodila sam udrugu, bila sam angažirana kao studentski predstavnik itd. Htjela sam mijenjati stvari za koje smo imali kapaciteta. Radili smo hrpu popularno znanstvenih radionica za djecu, radio-emisiju Znanost u eteru itd.

Kada se čovjek do mjere rastegne, dolazi do nastanka anksioznosti. Posebice kada imaš nesigurnu egzistenciju. Nema posla koji nisam radila. Primjerice, kada sam radila dvije sezone na moru, od pranja suđa sam došla do toga da radim salate. Primjerice, jednom sam u korisničkoj podršci jedne firme odradila smjenu od 17 sati. Čak sam ja namjerno htjela raditi duge smjene jer bih tako odradila odmah dva dana čime bih si kupovala vrijeme za pripremu ispita.

Zbog te anksioznosti me psihoterapeutkinja natjerala da krenem raditi nešto za sebe. Za sebe? Pitala me što volim, a ja s 25 godina nisam znala što tada reći. A onda sam rekla pisati i očito sam dobro rekla.“

Snimka cjelokupnog susreta: