Oprostite, što je arhitektura?

Arhitektura je pojam koji se povezuje sa strukom ljudi koji se bave uređenjem interijera, projektiranjem, planiranjem prostora, nošenjem crnog, filozofiranja o bojama, filozofiranja o filozofiranju.

Australski arhitekt Tom Kovac je u jednom intervjuu izjavio da je da su najdosadniji sugovornici za razgovor o arhitekturi upravo arhitekti. Je li jasno zašto su arhitekti tako dosadno involvirani u sve, postoji li svjesnost o tome kako arhitektura utječe na naše bivanje? Grad pomoću svog prostornog urbaniteta, arhitektonske slike zrcali vlastito stanovništvo i njihovu kulturu življenja.

Boje su u nama

Je li ispravno od prosječno obrazovanog pojedinca (osobe koja živi i radi u Rijeci; u daljnjem tekstu: pojedinac) očekivati da razumije kako on utječe na arhitekturu. Prvi susret s teorijskim pojmom arhitektura jest onaj u srednjoj školi, gdje se u povijesti umjetnosti uči o svim građevinama koje su tijekom povijesti nastajale usporedno s drugim paralelnim zbivanjima kao reakcija na njih. Što mi danas poručujemo?

Pogledajmo kroz prozor svog stana ili ureda. Ono što vidite jest arhitektura koja će jednom biti u udžbenicima kao svjedok našeg bivanja u ovom vremenu i prostoru. Onaj ljubičasti neboder na Krimeji predstavlja upravo Vas. Šarolike fasade škurinjskog naselja prezentiraju vizualnu osviještenost stanovnika tog područja. Plave pruge na fasadama stambenih nebodera zrcale ideju da blizina stadiona na kojem se možda i neće tako skoro održati nogometna utakmica kluba tih boja dovoljno je opravdanje za mijenjanje originalnih boja pročelja. Možda će se u budućnosti učiti da je ekonomska kriza iznjedrila boju lavande kao izuzetnu utjecajnu boju koja se savršeno uklapa kako u interijer tako i na eksterijer te njeno umirujuće djelovanje donosi blagostanje u prostore u kojima se nalazi. (Možda je to bio i cilj?!) Možda će gradski urbanisti odlučiti obojati sve fasade u Rijeci u kolorite po uzoru na talijanska naselja poznata pod nazivom Cinque Terre, a Rijeka nakon tog poteza doživi turističku renesansu (!). Pa nemojmo u to vjerovati.

Priznati slovenski arhitekt Aleš Vodopivec rekao je za časopis Oris kako pretjerana arhitektonska ekstravagancija, koja ne brine o ljudima, njihovim životnim problemima i navikama, briše povijesno sjećanje, tradiciju i lokalne karakteristike okoliša. Nadajmo se da će jednog dana jedna osvještenija generacija prepoznati kvalitetu prostora i čuvati ga., ali kako odgojiti takvu generaciju?

Arhitektura je uz nas od trenutka kada ugledamo svjetlo dana u zgradi rodilišta. Prvo što ugledamo jest prostor, određene boje, određenih proporcija, netko ga je morao takvog zamisliti, nacrtati i izvesti. Dakle učenje počinje od najmlađih dana. Kada dođemo u svoj dom, živimo u nečijoj realiziranoj ideji. Je li naš stambeni prostor funkcionalan, dovoljno velik, ima li dovoljno svjetlosti itd. – o svim je tim elementima netko promišljao i pretočio ih u izgrađenu formu. Park u kojem smo se igrali ili u kojem šećemo psa također su arhitekti oblikovali (točnije krajobrazni arhitekti u inozemstvu, puno popularniji landscape-dizajneri). Spominjemo zelene otoke kojih u Rijeci nema u izobilju; za to su također zaslužni arhitekti, naši cijenjeni urbanisti i planeri, jer oni su nam omogućili više asfalta, manje krošnji i prirodnih sjena. Svatko od nas u jednom je trenutku bio arhitekt, makar razmještajući sadnice maćuhica u proljeće na balkonu ili planirajući razmještaj vlastite sobe.

Brazilski arhitekt Paulo Mendes da Rocha, dobitnik Pritzkerove nagrade 2006.godine, u jednom intervjuu za web-časopis designboom izjavljuje kako je arhitektura stvorio čovjek i da je ljudi stvaraju načinom na koji osvajaju prostor. Ako je arhitektura tako sveprisutna, zašto prosječan hrvatski građanin tako malo zna o njoj? Svi dirketno utječemo na prostor oko nas, zato u određenom trenutku i trebamo pitati stručnjaka, ali ponovno, nemamo svi jednake financijske mogućnosti i mora postojati način kako da sami pridonesemo kvaliteti života i prostora.

Put do odgoja

Kako ostvariti takav odgoj u institucijama? Kod djece bi se od najranije dobi morala razvijati arhitektonska svijest. Na radionicama jednostavnih oblikovnih elemenata mogu se naučiti pojmovi ritma, usklađenosti i kreativnosti. Pojedina društva arhitekata provode radionice za najmlađe upoznavajući ih s pojmovima, formama i oblicima njihove svakodnevnice.

Tako Društvo arhitekata u Zagrebu godinama provodi Malu školu arhitekture – Prostor i ja upravo kako bi osvijestili djecu i približili im prostorne elemente. Radionice pobuđuju zanimanje, pridonose razvoju valorizacije koja je neophodna za uspješan razvoj sociološke sredine. Više praktičnog učenja u starijoj dobi i osjećanja svijeta oko nas potrebno je prije svega funkcionalno, promatrajući razvojne standarde u svijetu.

Pulska grupa je u Puli probudila svijest građana o potencijalima koje njihov grad nudi, izrađujući karte s mapiranim lokacijama potencijala grada pozivajući na dijalog. Archisquad je tim mladih ljudi većinom iz Zagreba, koji propituju različite arhitektonske konflikte i bave se savjetovanjem građana. Jedan od programa jest savjetovanje građana, gdje s građanima razgovaraju o željama u vezi s preuređenjem njihova doma i besplatno ih savjetuju.

Televizija, kao najdirektniji utjecaj, prošle godine nam je ponudila (izuzev emisija o uređenju doma, gdje prevladavaju stilski izričaji sa cvjetnim naljepnicama i romantičnim tapetama), Betonske spavače, izuzetnu seriju autora Maroja Mrduljaša, koja nas je uvela u devastirani svijet turističkih velikana i podučila nas o njihovoj vrijednosti. U većini slučajeva obrazovanje javnosti o onome što se danas događa svodi se na entuzijazam grupe ljudi koji imaju želju i volju pridonijeti, dok su institucije zapele u sistemima gdje se ne njeguje praktičan rad i vještine koje nam zaista trebaju da postanemo suvremenim građanima svijeta.

Obveza struke morala bi biti da osnovnoškolce, studente i umirovljenike odvede na ulice, trgove, parkove, osvještava ih o onome što ih okružuje, sasluša i njihova mišljenja, pokušava aplicirati ideje u stvarnost, upozna ih s njihovom poviješću, poviješću prostora, omogući pojedincu prepoznati kvalitete i čuvati ih.

Na prijemnom ispitu za arhitektonske fakultete od pristupnika se traži i opće znanje iz kulture: poznavanje filmova, redatelja, trenutne muzejske scene itd., ali buduće arhitekte treba obrazovati da slušaju i poštuju one koji to nisu. Rješenje je uvijek u suradnji i međusobnom razumijevanju.

Odgovornost za makrokolaciju

Rijeci dolazi EPK, programske smjernice spominju arhitektonske intervencije. Vrijeme će pokazati hoće li Rijeka valorizirati i nadopuniti programski postojeće odnosno nove cjeline. Pojedinac mora nekako pridonijeti. Tako dolazimo do gradskih i državnih institucija. One su odgovorne za nepostojanje pravila koja bi ograničavala devastaciju izgrađenog okoliša jer ne mogu svi imati istu vizualnu percepciju. Institucije bi na temelju zakona i propisa morale brinuti o našem prostoru usmjeravajući nas prema kvalitetnim rješenjima.

Šareni neboderi oblikuju panoramu našeg grada, bez generalne ideje i koncepta, a građeni su planski kao odgovor na sociološki i povijesni kontekst. Institucionalna je odgovornost planski razvoj elemenata makrolokacije, tj. smjernicama olakšati djelovanje pojedinca i razumijevanje općenitih tema.

Obrazovanje omogućuje prepoznavati i pobuniti se ako uočimo problem. Neka ono što postoji i ono što nastaje bude odraz vremena u kojem živimo, ali i rezultat uvažavanja i poštivanja konteksta u koji se smještamo. Dužnost nam je učiti od prethodnika kako bismo stvarali bolju budućnost.

Kultura je arhitektura!

Čitaj, uči, inspiriraj se: