Republički kulturni faul: Okrugli stol bez stola, kreativne industrije i Rijeka - nadanja, depresija i napušteni industrijski prostori

Kristian Benić: Dobra večer. Hvala svima što ste došli na ovaj mali panel.

Prvo ću ukratko objasniti formu ovog događanja jer mi se čini da kod nas pojam okrugli stol koji je korišten u komunikaciji o ovom događanju ima neko krupno, ozbiljno, opasno značenje... Kao da publika i sudionici iščekuju gospodina Bilića i teške riječi, a zapravo su ove diskusije zamišljene kao otvorene rasprave radi kojih se na jednom mjestu okupimo mi sudionici, gosti, organizatori te otvoreno raspravljamo, razgovaramo, dijelimo nekakve emocije i mišljenja o temi koja nam je na tapeti.

Malo objašnjenje o izvorištima naše današnje teme. Ona je nastala u onoj fazi pripreme Republike u kojoj smo shvatili da postoji puno podvojenih mišljenja o samom festivalu – što on znači, što on treba značiti, što je to progresivna kultura osjetna kroz diskurs o festivalu, o kakvim kreativnim industrijama tu doista govorimo... Bilo je tu različitih dijagnostika i pitanja - zašto mi u Rijeci tako razmišljamo, je li to zato što smo pretjerano samokritični, ima li to veze s današnjim ekonomskim, društvenim, političkim stanjem, je li to stanje našeg mentaliteta...

Zašto govorim o svemu tome? Jer je iz toga nastao i naslov panela, a on glasi: Rijeka i kreativne industrije - depresija, nade i napušteni industrijski prostori. Znači, imamo u jednoj formulaciji dosta pojmova koji na prvu loptu djeluju nekompatibilno, ali evo, doista, iz svih ovih iskustava pokazalo se da čine smislenu cjelinu.

Sam panel, recimo, ima nešto službenije sudionike, ali zapravo su svi prisutni – sudionici, a to je najvažniji dio ove priče. Ja ću potruditi suptilno moderirati ili možda uputiti na neki smjer, ali minimalistički. Zapravo, mislim da svi koji su ovdje na neki način osjećaju vezu s temom, imaju mišljenje i potrebu da ga izraze ili osjećaj koji žele izraziti. Istaknimo službenije sudionike. Tu nam je pročelnik za kulturu Ivan Šarar, predstavnik formalne strukture koja se brine za kulturu, a dijelom i za ono što nazivamo kreativnim industrijama u Rijeci. Ili bi se bar možda u nekoj budućnosti trebala brinuti i o tome. Ovdje je Svetozar Nilović.

Svetozar Nilović: Ja ću te prekinuti. Pričaš o kulturi, a na prvo mjesto ne stavljaš dame.

(Smijeh.)

Kristian Benić: Svetozar je ipak bečka škola. Osim toga, Svetozar je prilično poznat kao osnivač i voditelj Muzeja informatike Peek&Poke. Kada bismo ga probali formalno pozicionirati, on je ovdje element nevladine organizacije (NVO), predstavnik udruge Calculus koja ima u rukama super inicijativu i proizvod kao što je opisani muzej.

S nama je i Davor Pasarić koji je također vezan uz Peek&Poke, ali i uz agilnu firmu Kreativni odjel, znači poduzetnik koji se bavi razvojem softvera, digitalnih proizvoda, a to je, kada govorimo o kreativnim industrijama, jedan od njihovih ključnih elemenata. Pozdravljamo i Svjetlanu Despot, također sjajan poduzetnički duh koji je inače product designer ili, možda bolje rečeno, industrijski dizajner. Istaknimo pri tom da bavljenje takvim vrstama oblikovanja u kreativnim industrijama ima značajnu ulogu. A ovdje nam je i Rajko Božić kao predstavnik ekipe koja idejno i organizacijski stoji iza festivala Republika, u čijim temeljima leže i famozne kreativne industrije. To je to, sad smo sa samim identitetom sudionika dijelom mapirali teren, a sada bi trebao početi razgovor što je vjerojatno najteži dio jer moramo održati kakav-takav fokus. Zato molim sve da probaju razgovarati jer neće biti previše formalno postavljenih pitanja. Počet ćemo s Ivanom.

Ivan Šarar: Zašto?

Kristian Benić: Grozno, zar ne? Upravo zato što mene osobno i sve ovdje zanima kako ti vidiš kreativne industrije u nekoj budućoj strategiji i razvoju Rijeke s obzirom da je i Republika krenula iz tvog smjera. Također govori se potiho o mogućem razvoju strategije razvoja kreativnih industrija. Je li to istina, hoće li se nešto na tom planu dogoditi? Mislim da će iz toga izaći nekakve teze i misli na koje molim sve druge da se nadovežu. Opušteno... I da, sve se snima tako da nema straha...

(Smijeh.)

Ivan Šarar: ...da pazim što pričam? Pa hvala, dobra večer svima. Ovo je tipičan primjer kako se očekuje da kontekst i rješenja dolaze odozgo, koliko god to bilo antipatično. Ja sada moram dati okvir za raspravu, ali nema veze. Preuzet ću tu ulogu. Prvo bih rekao da termin kreativne industrije, osim što je našoj kulturi općenito dosta nepoznat zato što ne proizlazi iz našeg pogleda na stvarnost kulturnih politika i (opće) kreativnosti, on je i užasno antipatičan. Antipatičan zato što je sama riječ kreativnost nešto poput riječi brand, nešto što se često zloupotrebljava da bi se opisalo nešto jako cool, što će čarobnim štapićem riješiti sve probleme. Još je više antipatičan kad se spari s riječju industrije, pogotovo u toj nekoj mikroriječkoj kulturi. Počneš pričati o kreativnim industrijama, koja je to nova vrsta magle koja će spasiti svijet, i to u gradu u kojem se, hvala bogu, zna što je industrija. Onda se na neki način opravdano postavlja pitanje – je li to nešto što će zamijeniti sve one tisuće radnika koji su šarafili traktore, brodove, torpeda i sve ostalo? Tu u startu trebamo postaviti jedan ozbiljan marker. Odgovor je – neće.

Mi ne pričamo o kreativnim industrijama kao o nekom magičnom rješenju koje će se pojaviti u bilo kojoj sredini, pa tako i u Rijeci, a ja bih volio da se držimo Rijeke cijelo vrijeme jer je u principu to tema ove večeri. Mislim da je najbitnije shvatiti, što je u biti funkcija ovog festivala, što su kreativne industrije, da probamo shvatiti što nas čeka. Zato se osjećam na neki način pozvanim, bez obzira na to što sam službeno pozvan, jer kulturna politika Europske unije jako će se baviti temama kreativnosti i kreativnih industrija i ako mi ne budemo spremni za to, dogodit će nam se jedno gorko razočaranje u sljedećih sedam godina - da ćemo svi mi koji smo vezani uz kreativnost, kulturu i poduzetništva u kulturi zapravo promašiti mogućnost sufinanciranja ako očekujemo da ćemo dobivati novce za izgradnje opera i klasičnih kulturnih programa.

Zato je bitno da smo na vrijeme, možda i brže od drugih hrvatskih gradova, krenuli u to. Treća stvar zašto su kreativne industrije bitne. Ja ne bih dugo, volio bih da se priča zaokruži. Koliko god one bile malene, srednje, velike, bitne ili nebitne, one jednostavno postoje kao termin, postoje ljudi koji jednostavno svojim stvaralačkim potencijalom koji je bazično intelektualan proizvode nešto što pronalazi mjesta na tržištu i u tom ogromnom spektru od arts and crafts izradi broševa, printanja majica do modnih, grafičkih dizajnera, klinaca koji sanjaju da će se obogatiti radeći aplikacije, arhitekata, medija i svega toga što spada pod kreativne industrije. To sigurno predstavlja jedan ozbiljan ekonomski sektor u našem gradu.

Dobro se zna što su propulzivni gradovi, a obično se kreativne industrije mjere na razini gradova, ne na razini države jer kreativne industrije su nešto što stanuje u gradovima, ne na selima i uvijek su kreativne industrije nešto što je u duši - grada. Je li to 5 % ekonomije nekog grada, 7, 3 ili 12, nebitno, moje je mišljenje da se mi time moramo baviti. Time se sigurno ne treba baviti odjel za kulturu, time se treba baviti i odjel za kulturu, i odjel za poduzetništvo, i sve (neke) instance politike, ali se time svakako trebaju baviti pojedinci, udruge, poduzetnici i sigurno je da zajedno treba proizvesti neku mrežu komuniciranja, mrežu donošenja politike poticanja svega što kreativne industrije jesu zato što jednostavno u ovoj kriznoj Europi nastaje taj odmak od kulturne politike koja kulturu tretira kao nešto što nastaje na kraju hranidbenog lanca, nešto na što se troši, na što se ulaže da bi svi bili produhovljeni, oplemenjeni i sretni, konzumirajući kulturne proizvode, jednostavno nastaje taj zaokret koji je uvijek bio blizak anglosaksonskom svijetu, a to je da se očekuje da onaj koji proizvodi u nečemu što leži u tom širokom prostoru kulture i kreativnosti, da je zapravo akter na tržištu, protagonist ekonomije, da stvara, da može tržiti pogotovo u ovom vremenu digitalnog shifta, ne samo lokalno nego i globalno i da će zapravo biti sve manje sredstava da se kultura promatra kao nešto isključivo na troškovnoj strani.

Morat ćemo naučiti promatrati kako kultura sudjeluje u ekonomiji, kako kreativnost sudjeluje u ekonomiji, kako u cijeloj toj velikoj, širokoj i kompliciranoj slici i nekakvom ekosistemu zapravo novac kola i morat ćemo testirati na primjeru Rijeke tko su tu bitni akteri, tko u tu priču treba ući. Ja sam siguran da grad koji ima ozbiljne medije, grad u kojem se sveučilište odlučuje na kupnju lokalne televizije, događaju se zanimljive stvari, zapravo je cijeli prostor izbluran, više se ne zna tko je mali, tko je velik, tko je NVO, tko je ustanova, što je super da se događa – zapravo su svi u krizi, nikome nije jasno koja je njegova funkcija jer se funkcije cijelo vrijeme miču – grad u kojem postoji srednja škola za primijenjenu umjetnost, grad u kojem je akademija primijenjenih umjetnosti, sve su to (neki) faktori koji daju naslutiti da je teritorij kreativnih industrija – nešto bitno.

Sad se opet vraćam na početak. To ne znači najbitnije, to ne znači da će u sljedeće dvije godine stvoriti x ili x desetina ili x stotina radnih mjesta, ali ja iz pozicije nekoga tko je na neki način stavio kreativne industrije na bitno mjesto u strategiji kulturnog razvoja grada, vjerujem da je to nešto što će u sljedećih tri, pet ili sedam godina čisto osvješćivanjem toga što su uopće kreativne industrije i koji su njeni dometi, možemo jednostavno stvoriti nekakav ekosustav u kojem više ljudi razmišlja na takav način, u kojem ljudi koji studiraju ili uče te stvari vjeruju da je samozapošljavanje način na koji mogu funkcionirati, a ne da očekuju da će do penzije dobiti posao scenografa u Hrvatskom narodnom kazalištu. Radi se o kompleksnom pokretu jer bi to trebao biti pokret koji jednostavno kulturu i kreativnost tretira na drugačiji način.

Kristian Benić: Lijepo je to Ivan ispričao, ali, ali... Ovdje imamo tri sudionika koji izravno sudjeluju na tom području, zapravo, koji možda uopće ne razmišljajući o pojmu kreativnih industrija već godinama nešto stvaraju, pokušavaju nešto stvoriti i - ključno - od toga živjeti. Zanima nas njihov pogled na Ivanove riječi i detektiranje one točke u kojoj nastaje ta iskra poput kratkog spoja, u kojoj eksplodira drugi dio naše teme, famozna depresija. Možda, Davore, ti kao “prvoborac” možeš nešto reći.

Davor Pasarić: Pa ja sam tu možda najpozvaniji za komentiranje. Prije nego što direktno odgovorim na cijeli taj dio s depresijom, što se tu može dogoditi, je li ta depresija zaista stvarna, iskomentirao bih cijelu inicijativu festivala Republika koju smatram sjajnom, prije svega zbog toga što imamo festival u gradu koji nije fokusiran samo na zabavu. On je fokusiran na edukaciju, ideju poduzetništva. To je nešto što se može jako dobro isplesti sa zabavom i dovesti gomilu mladih ljudi.

Grad Rijeka je zadnjih par dana pun, pune su ulice, priča se njemački, ruski, engleski. Predivan osjećaj. To su ljudi koji dolaze ovdje, koji nas upoznaju i koji vide da smo mi vrijedni, da nešto znamo, a to je bitna stvar. Sve primjere o kojima govorim, to su primjeri iz prakse. Ja deset godina radim konkretan posao u multimedijskoj produkciji. Radimo sa strancima, s Londonom, sa Stockholmom. Govorit ću vam koje prepreke smo mi susreli i zašto festivali poput Republike to uklanjaju.

Prije godinu i pol počeli smo raditi jedan strašno zanimljiv projekt uz pomoć jednog londonskog studija koji se bavi dizajnom korisničkog sučelja (user interface) za webove. Oni su na neki način došli do Petera Gabriela, a Peter Gabriel investirao je u jedan sustav za licenciranje glazbe te su oni po nekim privatnim vezama došli do nas jer da bismo mi bili sjajna "brodogradilišta" za to. Namjerno koristim termin brodogradilište jer mi sad imamo nova, digitalna brodogradilišta. I gdje je to prvo zapelo? Sve se događa taman u doba kada su Sanadera uhitili u Austriji! Meni je njihov menadžer, gospodin Edd Everdick, koji je bio svojevrsni izvršni direktor (chef executive officer - CEO) za Nokia music tada, rekao je: "Super, meni su te reference koje imate zbilja sjajne, stvarno znate svašta napraviti, međutim, zašto bismo mi radili s državom u kojoj je premijer sada uhićen u Austriji? Daj mi razlog, meni je to nesigurno. Ja ću sav svoj biznis, svog klijenta, koji nije mali, uputiti u neku državu u kojoj je sve tako nestabilno." Mi smo ga morali razuvjeriti, objasniti mu da smo mi ovdje vrlo sposobni. Doveli smo ovdje čovjeka na tri dana, pokazali mu što radimo, pokazali smo mu Rijeku. On je ostao zatečen, on nije mogao vjerovati koliko smo mi u nekim stvarima čak iznad njihove razine. Male stvari, recimo, da imamo wireless u centru grada, na Trsatskoj gradini, gdje god sam ga odveo, on je imao besplatni wireless i nije mogao vjerovati. Kaže on: "Ja to u Londonu nemam."

Onda sam ja počeo shvaćati da mi sebe često guramo u tu nekakvu depresiju, da mislimo da smo loši, mislimo da je Zapad toliko bolji od nas i da ništa ne znamo napraviti. To nije istina. Ovakvi festivali kao što je Republika zapravo su tu da dignu moral, da pokažu ljudima da možemo, da znamo, da imamo što ponuditi Zapadu.

Hrvatska je trenutno u situaciji u kojoj industrija ne postoji - što se dogodilo, dogodilo se - obnoviti industriju bio bi nekakav megalomanski zadatak i to je isto vrlo teško uz Kinu, Njemačku i sl. Mislim da tu nemamo baš što tražiti. Imamo turizam koji nam je fantastičan, treba ga iskoristiti do kraja. Imamo Slavoniju za poljoprivredu, još treba gurati prirodne proizvode - super. Što nam je treće? Pametni smo i iznimno školovani, koliko god se pljuje po našem školskom sistemu. Kada se naši ljudi nađu u stranoj sredini, pokažu se super školovanima. To vam govorim opet s argumentima. Ja sam inače u odjelu darovitih informatičara Rijeke. Tamo je informatička krema klinaca koji izrastu u informatičare. Naši dečki su u Microsoftu, svuda po svijetu, to je ekipa koja zna. To nije problem, mi znamo i možemo napraviti stvar. Ali kako doći, kako se probiti van? Kako dobiti posao vani? To je najteži dio.

Nama u Kreativnom odjelu trebalo je deset godina. Neću vam muljati da se to događa preko noći, znači, day one, kad smo krenuli, mi smo website napravili na engleskom i otada deset godina pišemo na engleskom, gradimo reference da bi u jednom trenu netko, kada dođe, nakon deset godina, rekao: "A O. K., vidi... Pa oni su sposobni. Hajde idemo pričati s njima..." I stvari su se pokrenule. Međutim sada, zahvaljujući upravo ovakvim događanjima, mislim da se te stvari mogu ubrzati i da možemo imati katalizator te priče. Ti ljudi koji odu odavde, svi redom odlaze s iznimno pozitivnim dojmovima. O nama, o tome što radimo, kako pričamo s njima, kakvu interakciju imamo. Vide što radimo, a dobri smo u mnogo toga. U informatici smo zaista vrhunski. Naši su daroviti informatičari osvajali srebro, zlato na Olimpijadi u Tokiju, Kanadi. To nije problem. Hrvatski je dizajn među najboljima na svijetu.

Onda ima drugih primjera iz prakse koji su zanimljivi kao nekakve anegdote. Recimo radili smo sa Šveđanima, tvrtka MainGate, oni vam rade pametne kuće. I tražili su od nas da im napravimo jedno korisničko sučelje za pametnu kuću. I mi smo to počeli dizajnirati i napravili smo taj posao, oni su to predali svom klijentu gore i rekli su da im je to prvi put, ikada, od kad rade, da je klijent rekao da je to to. Nemaju nikakav ispravak. Oni nisu mogli vjerovati u kvalitetu koju su dobili u Hrvatskoj. A kažu da su prije toga probali raditi s Indijcima, s Kinezima... I kažu da oni jesu jeftiniji, čak tri puta, ali civilizacijske razlike između nas ovdje u Europi nisu prevelike. Imali su toliko šuma u komunikaciji, toliko problema objasniti što zapravo treba europskom klijentu, njima koji su u drugom kulturološkom sklopu, a s nama Hrvatima nemaju problema. Znači, znamo i možemo. Sad to treba nekako pokrenuti i zarolati dalje.

Kristian Benić: Ja bih se na ovo samo nadovezao - sve ovo lijepo zvuči i sve vrvi od nekog potencijala, ali jedan problem koji narušava tu idilu jest odljev mozgova i nešto što Hrvatsku karakterizira u cjelini, a upravo je područje informatičkih znanja i vještina tome najizloženije. I to postaje problematično u onom trenutku kad ti ljudi, to društvo nadarenih informatičara ne postaje proizvodna jedinica ovdje i sada. To je jedan moment. Drugi je lokalni, riječki, a to je – depopulacija i starenje stanovnika. Razgovarajući o kreativnim industrijama koje su vrlo propulzivno, dinamično, vrlo kompetitivno područje, mladost je jedan od preduvjeta da bi grad imao snagu i to jedno snažno dihtanje. To je točka u kojoj počinjemo imati jednu složenu problematiku. Još nemamo detaljnu analizu i rezultate popisa stanovništva, ali pokazat će se da nam nedostaje te sirove snage. To je nešto što želim da bude u pozadini kao jedna teza.

S mnogo se problema sigurno susreo Svetozar, možda je pozicijom malo neobičniji u ovoj priči jer nije proizvođač ni materijalnih ni digitalnih dobara, ali sigurno je proizvođač usluga, proizvođač znanja i jednog od rijetkih riječkih proizvoda koji sudjeluje u onome što se zove - ekonomija doživljaja. A to je godinama jedan od najvažnijih svjetskih ekonomskih pokretača. Muzej informatike kakav je Svetozar pokrenuo i vodi pripada izravno tom području. No, uglavnom nailazi na nekakve probleme iako postoji ta pozitivna energija, pozitivan osjećaj... Gdje se dogodio taj pomak?

Svetozar Nilović: Prvo, ne bih se složio s Davorom. Mi smo ovdje kao ljudi, kao narod pokupili sve od jugoslavenskog mentaliteta kao što su oni nekad davno rekli da smo najbolji na svijetu. Takvi smo kakvi jesmo, trebalo bi se pomiriti s onim što imamo. Veliko mi je zadovoljstvo da je jedan moj prijatelj Švicarac koji je došao u Rijeku bio na Galebu i raspametio se. Treba iskoristiti upravo ovakav ambijent i to gurati pod kulturu, umjetnost... Naravno da je industrija passe i da bi to trebalo prekrižiti, ali tu se pojavljuje onda problem mentaliteta u Rijeci - ako je industrija, onda smrdi i bučno je, ako nema industrije, onda se postavlja pitanje što se s njom radi - uglavnom, nikad ovdje ništa ne valja. Tu je ta depresija.

No, Peek&Poke, kad smo ga pokrenuli zazirali smo od toga da to bude klasični muzej gdje će doći netko jedanput i nikad više. Upravo ti neki popratni programi koje smo radili razlog su zbog kojeg je došao do šire javnosti, no mi najmanju posjećenost imamo upravo iz Rijeke. Znači, pitanje je na koji način njih aktivirati, ne samo da posjećuju Peek and Poke i sve druge riječke muzeje. Riječani su oni čudni ljudi kojima treba 10 puta gurnuti informaciju pod nos da bi se odlučili na odlazak na neko događanje, koncert i slično. Što je s Pick and Pokeom? Pa vidite da on i dalje radi, napravit ćemo još nekoliko akcija, naravno sve ovisi o financijama, volje je sve manje, moram priznati, nekakva depresija, nismo tu krivi, ali eto... borimo se dalje.

Usput bih rekao da je kreativnost ta jedna dosta silovana riječ poput naroda i slobode, ali o tome neki drugi put.

Kristian Benić: Entuzijazam. Meni je ta riječ dosta zanimljiva jer nekako se čini da zanimljive, uzbudljive projekte - uglavnom povlači taj entuzijazam. To je temeljni motivator. A mi ovdje kao da imamo problematiku njegovog brzog trošenja, to je s jedne strane, a s druge strane, ovo je možda moj subjektivni osjećaj, ali mislim da naši proizvođači, tvorci, kreativci imaju zanimljivu potrebu da vrlo brzo žele ući u te formalnije tokove financiranja, sigurnije. Prije svega mislim na neko javno financiranje. To postaje jedan čak politički moment. Krenu s entuzijazmom, no kažu da, ako želite da idu dalje, žele da formalna struktura reagira. Ne znam gdje se tu točno dogodi taj kratki spoj.

Svetozar Nilović: Kratki je spoj nastao gdje nastaju uvijek kratki spojevi - u financijama. To je to, novaca nema, pomirimo se s time. Možda ću raditi dalje na tome da makar sebi i ljudima koji nas okružuju nešto dokažem, taj muzej guramo dalje i želim da i dalje radimo programe. Naravno, tijekom vremena, evo ući ćemo sad u period, neću sad previše o tome, Ivan će me krivo shvatiti u kojem radimo skoro 6 godina za 0 kuna. Naravno, nije 0 kuna, ali nisu one cifre koje javnost percipira. Peek&Poke preživljava iz mjeseca u mjesec sa 60-70 000 kuna godišnje. Optimalno bi bilo sve i genijalno i super da imamo odličan posjet i transparentnu podršku. Naravno, imamo daljnje vizije, entuzijazam nas gura, treba nam veći prostor. Sva ta industrijska postrojenja koja su propala 90-ih godina vani su pretvorena u nekakve muzeje...

Cilj mi je napraviti i muzej djetinjstva da napravimo još jednu priču koja bi u Rijeku dovela upravo još XY i Švicaraca i Francuza...

Kristian Benić: Sad želim čuti i Svjetlanin dizajnerski pogled jer to je sigurno jedno od propulzivnijih područja.

Svjetlana Despot: Mi smo svi kreativci ljudi koji, čim smo rođeni, neizvjesno živimo. Ja se bavim produktnim dizajnom već 20 godina i za razliku od klasičnog dizajna, za moje je potrebe i proizvodnja važna - ja sam uspjela organizirati svoju proizvodnju. Nije lako probiti se na zapadno tržište, nije lako biti Hrvat i izlagati u zemljama moderne Europe, ali moguće je ako to voliš, moguće je ako si uporan, ako imaš petlju, ako ideš (naprijed). To je neko moje iskustvo što se tiče produktnog dizajna.

A inače ova recesija, to je neko naše nasljeđe, pročitala sam nedavno jedan tvoj članak u kojem si rekao da tko se ne gura više, neće moći ići naprijed. Mi kritiziramo, skloni smo kritiziranju, ali u principu nismo skloni - poduzimanju. To je možda najveći problem Rijeke, to nepoduzimanje. Evo nedavno mi nismo imali skoro nikoga od Riječana u Odjelu za poduzetništvo, zatim imamo manjak produktnog dizajna... Svi naši produktni dizajneri ostaju u Zagrebu. I čak i klasični dizajneri, znači obrazovani ljudi ostaju. Ja nemam koga zaposliti. To je neka problematika, na koji način dovući produktnog dizajnera ovdje, na koji način motivirati Riječane da budu aktivniji.

Davor Pasarić: Mogu li se ja malo tu nadovezati? Primjer iz prakse. Ovo je sad super stvar što se događa sa start-up inkubatorom. Zašto je to dobro? Zato što kad kažemo kreativna industrija, to zvuči pretenciozno. Međutim, nije to baš tako. Imamo sad svježi primjer ovih dečki iz Osijeka sa softverom za farme koji je dobio milijunsku investiciju i guraju proizvod. Takve stvari ovdje znamo i možemo raditi. Međutim, onda tu imamo kvaku 22. To je začarani krug koji si ti sad spomenula. Meni je kroz firmu prošlo 115 ljudi koji su došli na razgovor i neki su bili vrhunski dizajneri, završili su studij vani, u Milanu, u Portugalu... Portfolio im je impresivan i prođu mi kroz prste i odu dalje. Nekad u Zagreb, a neki odu dalje van. I onda se pitaš kako to zarotirati. Radimo li nešto krivo? Tu sad imam jednu kratku anegdotu iz Londona koja je mene iznenadila. Znači Dale Herigstad, to vam je faca koja je radila svu grafiku za Minority Report, znači vrhunski čovjek na svjetskoj razini, on se jednom slučajno zakačio za interaktivnu vizualizaciju koju smo mi radili, dobili smo neku nagradu za Ruđera Boškovića, koja je njemu bila strašno zanimljiva jer se on igra s tim novim stvarima cijelo vrijeme. I toliko je bio time zaintrigiran da me pozvao da posjetim njihovu agenciju u Londonu, koja je ogromna agencija, imaju tisuće zaposlenih, sjedišta u Tokiju, Sydneyju... Ja sam jedva dočekao tamo otići i da mi on pokaže firmu, kako radi, koji je workflow... I proveo sam jedno cijelo popodne kod njih, pokazao mi je sve, upoznao me s ključnim ljudima i ja sam zapravo shvatio da oni nemaju ništa ključno, esencijalno pametnije posloženo od ovoga što mi znamo ovdje kod nas. I onda sam se pitao, O. K., a u čemu je razlika? Oni mlate milijune, a mi ovdje skapavamo od gladi. Razlika je u tržištu. Dok smo mi ovdje zatvoreni u tih naših siromašnih 4 milijuna...

Svjetlana Despot: Što se tiče dizajna, kod nas ljudi dugo čekaju da dobiju reakciju, da dobiju garanciju... A toga nema. Treba raditi bezuvjetno, ne gledati hoće li išta od toga donijeti dobit. To je kreativnost, inače nisi kreativac. Imala sam sjajne ljude, mentorirala sam, nažalost nikoga iz Rijeke. Meni je gušt volontirati da tim klincima osmislim proizvode, da im kažem što im još nedostaje... To su mladi, prekrasni, inovativni ljudi - njima nitko nije platio. Problem je Riječana što se ne miču. Ako trebaš bolje živjeti da bi radio, ne znam gdje to vodi... Bolje nam nikada neće biti.

Rajko Božić: Ja kad pogledam sebe i svoje prijatelje u Novom Sadu, najbolje žive oni koji se bave nečim kreativnim i rade kao individualci za neke firme, obično strane. Vjerojatno su potplaćeni u odnosu na svoje kolege. Ali su dovoljno dobro plaćeni da bi dobro živjeli u Novom Sadu. Bilo da se bave dizajnom, programiranjem, dizajnom zvuka... A oni koji se bave sličnim poslovima otišli su, oni koji su pokušali da to ne rade samo individualno nego da taj svoj posao razviju i institucionaliziraju... Nije problem samo u mentalitetu. Vidite da tu fali neke i zakonske i strateške infrastrukture koja takve poslove može pomoći.

Svetozar Nilović: Veliki je problem, ja sam to tako doživio, u strašnoj centralizaciji - veliki je problem odavde doći do tih sredstava. Često sam dobio odgovor: “E, da ste u Zagrebu, bila bi drugačija priča.” To mene, koji sam rođen u ovom gradu, boli i vrijeđa. Konkretno, kad smo ovdje radili školu stripa s Krašom, rekli su mi: “Vi da ste u Zagrebu, bilo bi drugačije”. Ja, koji nisam završio školu marketinga, kažem direktorici marketinga u Krašu:" Gospođo, prodajete li Vi sebe samo po Zagrebu ili po cijeloj Hrvatskoj?" Ona kaže: "Pa, takva je politika firme." To je jedan od problema koje ne smijemo definitivno zaboraviti. To nije opravdanje da krivicu svalimo na Zagreb, naravno da nije Zagreb kriv, krivi smo većinom mi sami, lakše je optužiti susjede. Ali treba stajati kao fakt...

Rajko Božić: Ja bih se samo tu nadovezao - recimo, sve što se dogodi u Beogradu, vidjet će svi, a ono što se dogodi u Nišu, vidjet će samo ljudi iz Niša.

Svetozar Nilović: Bio je tu jedan časopis za mlade Val, ljudi su živjeli za tu neku lokalnu televiziju, bio je nekakav lokalpatriotski naboj, ali pozitivan naboj koji se osjetio u gradu. To se sve izgubilo. U Rijeci se dogodila jedna apatija i letargija.

Svjetlana Despot: Ja sam ovdje najstarija. Sjećaš li se kreativnog doba Riječana 80-ih? E, prvi smo bili u svemu. Imali smo nekad i Torpedo, imali smo rafineriju. Ja kad bih kao Riječanka 80-ih došla u Zagreb, svi bi rekli: "Wow, ti si iz Rijeke". To je bila scena. I nešto je nestalo. Mi smo bili multinacionalni onda, a mi nismo nikada bili etnički čišći nego sada. A Riječanin se zapravo ne zna ponašati kao čist. Mi smo u to doba bili multinacionalni, multikulturalni. Možda su se iz tih nekih različitosti stvarale nove kulture. Onda smo imali bunt. U to smo se doba borili protiv Tita, je l' tako, pa smo se borili protiv komunizma... Sad se nemamo protiv čega buniti. Ne padaju više bombe po nama, nemamo Tita i komunizam. Mi nemamo bunta.

Bojan Bošković: Protiv Šarara?

(Smijeh.)

Kristian Benić: Čini se da dobro bilježimo problematiku. Došli smo sada i do tog problema centralizacije. Bojan Bošković, dugogodišnji generalni menadžer Exita, također nam se pridružio...

Bojan Bošković: Da, ima mnogo interesantnih podataka i nekako pokušavam procesuirati ovo i povući nekoliko paraleli s Novim Sadom, gdje smo mi radili jedan dosta veliki projekt - Exit. Ovdje mi je dosta interesantno jer imam taj pogled sa strane. I sada bih pokušao dati par nekih potvrda. S jedne strane, Svetozar je u jednoj interesantnoj industriji koja je industrija eventa. Znači, ti praviš event. S druge strane, ti, Davore, pričaš o tržištu u Londonu koje postoji, ali puno tog tržišta može se dovući neprofitno i mnogo je toga online i slično je s produktnim dizajnom i onda se stvar svodi na to da ti trebaš, da imaš dovoljno dobru i kvalitetnu uslugu - da bi to mogao napraviti, tebi treba dobar talent.

Razmišljam o tom nekom lokalnom talentu, koji uopće ne mora biti lokalni jer Rijeka ima sveučilište gdje studira jako puno ljudi sa strane. Koji onako dosta dobro izgleda - hardverski. Ne znam sad kakav je softver i koja je to kvaliteta i kakvo je njihovo znanje. I onda razmišljaš o tom nekom mladom čovjeku koji dođe studirati u Rijeku. Sva mjesta koja su napravila pomak u razvoju kreativnih industrija - uvjeti su bili da postoji tolerancija, dovoljno jak tehnološki impuls - razvitak i - talent. I sada razmišljaš dakle o mladoj osobi koja dolazi studirati ovdje u Rijeku. S jedne strane, njihovo znanje mora biti visoko, a s druge strane, mora imati mjesto gdje će izaći - znači kvaliteta kafića, klubova, glazbene scene - znači to je sve sastavni dio. Ako je to na visokom nivou i ako je tu neko dobro - zezanje, to će privlačiti veliki broj ljudi da dođu ovdje. Tako je to sastavni dio ove priče. Ne znam razumijete li što sam htio reći.

Reportaža portala Moja Rijeka

Komentar iz publike: Ta sva mjesta odgajaju tog studenta.

Komentar iz publike: Ali ovdje ima art-kino, ima nešto. Nije tu loš izlazak.

Bojan Tišljar: Ja sam student sa strane, inače sam iz Zagreba, i hardverski to što kažeš izgleda dobro, a i softverski je dobro. Dobri su profesori, ja sam gore na Filozofskom. Ja kad dođem u Zagreb, puno je ljudi koji me vuku "idemo tamo", puno je mogućnosti gdje ti možeš otići, bilo da je to Kino Europa, Medika, Krivi put... Ima jako, jako puno mjesta. Ti kad dođeš u Rijeku i kao razmišljaš gdje ćeš van, svi zinu, i onda ili ćeš na Kont s Riječanima koji su srednjoškolci ili nećeš nigdje. Imaš Art-kino, super je, ali je Art-kino malo... Nema tog - zezanja. Ima zezanja, ali nema tog zezanja.

Bojan Bošković: Ja sam ovdje prisustvovao jednom događaju jučer koji po meni ima veze s nekom vrstom tolerancije - kao neka tu ekipa Beograđana je pušila neki joint tamo kod Galeba. Ne želim sad duboko da uđem u taj slučaj. Ali dečko iz neke kreativne industrije došao je da se opusti, završio je s lisicama. Ako je to "frame" koji se postavi ustvari, to će otjerati puno kreativnih ljudi.

Marija Trcol: Jesam student, ali kao da nisam, s obzirom na to koliko se dugo oteglo. Vratila bih se na ono što je Kristijan rekao, svi koji rade nešto što je kreativno, htjeli bi nekakvo sigurno financiranje. Znači, napravili bi neki projekt, da bi rekli:" Sad mi dajte neki novac da ja mogu raditi dalje". Ja sve što radim, bolje reći mi (Željko Bašković i ja), sve radimo volonterski, 85 % stvari radimo od svojih novaca, kojih nemamo baš nešto pretjerano, i prošle godine kad je on bio na Škveru, radili smo EyeWorks, festival eksperimentalne animacije - ljudi su rekli:" Ovo je super". To ljudi rade i ljudi prodaju svoje radove, ali na tom festivalu koji je iz Chicaga inače rade ljudi iz cijelog svijeta, uključujući i Hrvate koji rade te neke eksperimentalne animacije - mi smo to dopeljali u Rijeku. Grad nam je dao 1000 kuna za promotivni materijal, ostalo smo sve posudili (stolove, stolice), sve se tako događalo. Bilo je na netu, bilo je na Facebooku, bilo je svuda gdje je "kvazibitno". Prvu je večer došlo nešto ljudi, svi naši prijatelji, 15-ak ljudi, a na Lukobranu je, gdje svi prolaze. Onda smo radili Wallpeople prije mjesec dana - kolaborativni art projekt koji se odvija u cijelom svijetu gdje prolaznici i umjetnici lijepe svoje radove - i to je pop-up izložba, radovi se skidaju, kasnije se razmjenjuju kontakti... Došlo je 20 ljudi. Došlo je više nego u Sidneyju, da se razumijemo.

Znači, svi bi htjeli da se nešto događa i onda nešto radiš i svi ste doma i na internetu ste i samo prigovarate kako ničeg nema. Ima. Ima koncerata, ima događaja, ima ljudi, ima svega - ali nitko ne dolazi. I to mi radimo, besplatne stvari, znači od kojih mi imamo minuse. Nisu to veliki minusi, ali nama jesu. Mi radimo stvari na koje ne naplaćujemo upade. Radi se koncert, ljudi s Islanda dođu svirati, upad je 20 kuna, nitko ne dođe, a svi piju pivo ispred, koje su platili 15 kuna u dućanu. Svi bi htjeli da se nešto događa, ali budu na Kontu, na Školjiću - na parkingu... I Rijeka je užasno zatvorena, to je 5 zatvorenih krugova ljudi gdje se ti moraš borit dokazivanjem da bi ti u to upao i ušao. "Ne idem u Palach jer tamo idu ovi, ne idem u Život jer tamo idu ovi..." - ta spika. Hrpa je tih zatvorenih grupacija ljudi, a svi se držimo kao da je sve kul i kao da smo svi otvoreni. Nismo.

(Pljesak.)

Ja ne tražim novce. Ja prodajem sapune i studiram informatiku. Ja od toga ne trebam živjeti. Samo bih htjela neki feedback, nešto, gdje netko kaže: "Ajmo dalje, ajmo još..." Kad napraviš nešto, radio si i potrudio si se i svi su doma i nema ništa u Rijeci.

Rajko Božić: Znači li to da treba napraviti neki prostor koji će fizički te ljude silom prilika ujediniti?

Marija Trcol: Prostori postoje. Ima prostora.

Rajko Božić: Možda ima tih prostora, ali nema tih rješenja koja bi te ljude povezala.

Željko Bašković: Možda se treba bazirati na tom osjećaju po kojem ljudi koji dođu tu studirati doživljavaju grad nego - gdje bi mogli otići van. Primjerice, studenti s kampusa, kad je neki sasvim O. K., ne pretopao dan i nagura ih se 80 na autobusnu stanicu i svi čekaju autobus da odu do grada - a mogli bi se prošetati kroz park, i tamo je recimo nekakva izložba, i tako bi se mogli spustiti u 10 minuta do grada. A ovako čekaju autobus i onda su svi nervozni u autobusu.

To je isto dio kulture - kako grad živi zapravo. A ne kamo se može samo isključivo otići.

Rajko Božić: Meni je interesantno ovo što si rekao jer ako usporedim s Novim Sadom, recimo Novi Sad svoje studente koji se bave kulturom ne uključuje već 20 godina u život. Oni izlaze u nekim parovima u kafiće, svaki u svoje, ali nema dobre komunikacije.

Marija Trcol: Meni je to fascinantno koliko ljudi može reći - ništa se ne događa. Znači, od koliko strana to čuješ.

Svetozar Nilović: Ništa se ne događa za njihov ukus.

Bojan Tišljar: Ja možda čujem, ja odem, recimo. Ali ono što te zanima, bilo da imaš Filozofski pokraj Akademije, i da nitko ne zna ni za jedno predavanje s Filozofskog, ako je s Akademije. Nema te komunikacije. Možeš biti na 5 metara jedno od drugog, ali nitko ni s kim ne komunicira.

Marija Trcol: Ali zašto ne odeš na taj faks i ne pogledaš što se događa? Zašto ti netko treba donijeti, pokazati na tvoj faks da bi to vidio?

Marija Busić: Ja bih ovako jedan banalan primjer. Jako je teško iskomunicirati neke stvari s ljudima, prosto prodati im priču - da im probudite želju da dođu i vide tako neke stvari. Ja sam prije 7-8 godina radila u jednoj maloj producentskoj kući koja je radila isključivo art filmove. I sad pojavi se neki film, bio je na nekom festivalu, sve divno, taj film gleda troje ljudi u kinu i to je to. I što mi onda napravimo? Mi uzmemo i napravimo vikend španjolskog filma, napravimo neki plakat, zakače se mediji... I taj vikend te filmove pogleda tisuću ljudi. Znači, trebate razmišljati da su ljudi jako pretrpani informacijama i da ih svašta zanima, ustvari ništa i to je taj problem sve bi htjeli, a ustvari i ne znaju što bi. I morate razmišljati o komunikaciji malo drugačije, tj. da to upakirate tako da ih privučete, da ih nekako probudite, trgnete.

Marija Trcol: To super zvuči, ali najveći problem u Rijeci su te - grupe. Znači, ajmo sad svi mrziti Republiku jer... Ajmo sad svi mrziti Drugo more zbog... 7 tisuća razloga.

Miroslav Obradović: Riječani pljuju po svemu što je njihovo, a sve što je izvana, strava je. I to je osnovni problem grada Rijeke. Naše nije dobro. Tko je od vas ikad vidio majicu Hartera da se nosi ovdje? Nitko nikad. Dođu ljudi izvana, iz Zagreba, Beograda - dođu u majicama. Ljudi nemaju osjećaj da se vežu, nema pripadnosti za nešto što je riječko. Isto, mladi ljudi, studenti grada Rijeke ne žele raditi. Ni fizičke, ni kreativne, ni kulturološke, ni bilo koje druge poslove. Od 15 ljudi koji kod mene rade, njih 14 je izvan Rijeke. Govori li to nešto? Dakle, on je kod kuće, ima ručak, i što ćeš ti, sine, raditi za tu tetu za 100 kuna koja će onda zaraditi 200. To su roditelji krivi. Djeca odu za 20 kuna popiti pivo na Kont, nema da će za tih 20 kuna otići u Peek&Poke pa nešto naučiti i pogledati i poslije to komentirati uz pivo ili joint. I to je njegov izlazak, to je njegovo kulturno uzdizanje. Ali osnovni je problem grada Rijeke što nema neki svoj identitet koji je izgubljen negdje krajem 80-ih i početkom 90-ih. Mi smo skloni tome, ne treba raditi rock koncerte, Rijeka nije više rokerski grad za koji je slovila do kraja 80-ih. A nismo ni narodnjački grad? Koji je naš identitet?

Marija Trcol: Ali treba se prestati vraćati u rikverc, znaš, 80-e su gotove, kraj 80-ih je gotov i super da više nije isto.

Nela Dunato: Mogu li ja postaviti jedno pitanje gospodinu Šararu? Što Vi ocjenjujete uspješnim projektom koji organiziraju mladi ljudi? Recimo, ja se bavim organizacijom nekih projekata i nakon nekog vremena Grad je te projekte prestao financirati, a posjećenost je bila recimo 300-400 ljudi minimalno i sad mene zanima što tu nije valjalo? A to organiziraju uglavnom mladi ljudi, studenti... Ljudi iz Zagreba, iz Pazina, iz raznih dijelova Hrvatske, iz Slovenije, dolaze na taj događaj - neka mreža postoji. A posjećenost postoji, tradicija postoji, postoje ljudi - angažirani su, volontiraju, nitko nije plaćen, dovode se predavači iz drugih gradova, teme su ljudima interesantne - zašto je podrška Grada izostala?

Ivan Šarar: Kriterija je mnogo. I količina publike i način na koji je prezentiran projekt, ali mislim da je ključni odgovor da je u usporedbi sa 2008. ove godine na raspolaganju za kulturne programe novaca 5 i pol puta manje. Jednostavno, Vaš projekt bio je jedan od onih kojim se morala sjeći glava, a možda i zbog neke procjene kvalitete od strane vijeća. Taj projekt nije prošao neku ljestvicu koja je brutalno sve viša. Od 600, 700 projekata koliko ih se godišnje prijavljuje, prolazi ih nekih 60, 70. Tako da je cijeli taj sustav financiranja kroz javne potrebe užasno okrutan. To je sustav u kojem 100 studenata ide na ispit i 92 ih padne.

Lino Medošević: Što za 16 godina ne možete biti samoodrživi?

Nela Dunato: Nažalost, ne možemo. Nije nam to uspjelo.

Lino Medošević: Ne može se svake godine financirati 10 novih projekata i tako i sljedeće godine tih istih 10 projekata. Nisu tako velike kese. Mogu ja još nešto reći vezano za kreativnu industriju? Da se vratimo na početak. Kreativna industrija podrazumijeva neku industriju. Znači, kad mlad čovjek završi fakultet, ima neke ideje, ima neke proizvode... On nema što tražiti u Rijeci jer je kreativnih odjela jako malo. Nema tu inspiraciju. On mora ići van i nuditi svoje proizvode nekome vani. Znači, industrija je nekad tu bila. Sad je više nema. Mi smo sad u situaciji da nam je grad razrušen i što bismo mi sad trebali? Treba neka gerila kreativnih industrija - iz ničega sad napraviti ovdje neke tvornice? Razumijete li vi u kojoj se mi situaciji nalazimo?

Svjetlana Despot: Trebamo transformirati industrijsko nasljeđe, znači kao Manchester i ostali gradovi...

Lino Medošević: To ne možemo mi napraviti iz pozicije kreativaca.

Svjetlana Despot: Ne moraš proizvoditi. Ja slučajno i proizvodim.

Lino Medošević: Tehnološki je imperativ da mladi ljudi koji završavaju fakultete ostaju ovdje da stvaraju biznis, da se novi mladi ljudi zapošljavaju i dalje tu u Rijeci - da se grad gradi. Što će nama to da mi ovdje obrazujemo i da onda ti mladi ljudi uz vašu ili nečiju pomoć odlaze van i nitko tu ne otvara firme u kojima će novi mladi ljudi nešto raditi. Nama treba industrija za tu kreativu.

Svjetlana Despot: To je to - pogodio si 100%.

Davor Pasarić: Sve te dnevne muke koje vas muče, to kamo izaći i tako dalje, to sve stoji - ali da bi se to riješilo, moramo se odmaknuti i riješiti ono esencijalno. To je posao, novac, ljudi. Svi tu da imaju normalan posao, da ne rade prekovremeno, da rade za normalnu plaću.. Sve ovo drugo bi se vrlo brzo posložilo u gradu, vjerujte mi. I bio bi lijep, lijep grad s puno elemenata, i svi bi išli svukud i bili bi veseli. Ali ti ljudi se ovdje obrazuju, završe sve super i znamo da su dobri, da su kvalitetni i onda odu van - jer tu nisu imali gdje raditi. Ali radi se na tome, to je recimo ovaj start-up inkubator sad koji se pokrenuo. Znači, znamo gdje je problem, detektirali smo ga, gura se negdje naprijed stvar, i pokušava se nešto napraviti. To je proces koji će očigledno trajati neko vrijeme, to se ne može dogoditi ovako. Ali čim je on detektiran i radi se na tome, stvar nekuda ide.

Svetozar Nilović: A ima li netko podatke koliko je ljudi iz Rijeke bilo baš na tom start-upu? Dvoje možda.

Hrvoje Hudoletnjak: Evo 17 timova iz Rijeke, 30 i nešto pojedinaca, većina iz Rijeke.

Svetozar Nilović: Onda dobro.

Ivan Pletenac: Ja mislim da su ovi klubovi i organiziranja događanja u studentskim danima bitni jer nekakav poslodavac želi zaposliti nekog čovjeka koji je spreman nekakvu inicijativu iza sebe pokazati u firmi za tog poslodavca. Nekoga tko je spreman raditi za možda viši cilj. A ne gledati poslodavca i poduzetnika kao neku zlu osobu za koju mora odraditi. I to je problem. Svi bi tu sigurnu plaću, sigurno nešto, a kreativne industrije počivaju na nekakvim malim firmama, malim timovima koji moraju kulturološki funkcionirati odlično. A isto nije sve tako savršeno, start-up inkubator je krenuo u Rijeci, ali to je još jedan veliki početak koji još treba dobro proučiti i puno je tu grešaka. Tu treba baš puno raditi jer toga nije bilo u Rijeci - u Rijeci informatičkih kadrova isto nema tako puno. Ima individualaca koji su uz fakultet učili, proučavali i našli su si posao jer vani rade kao freelanceri. Ne zanima ih raditi za nekoga u Rijeci jer već vani dovoljno zarađuju. I tu je sav problem.

Hrvoje Hudoletnjak: U vezi sa start-upom inkubatora, samo još jednu riječ. To smo dvoje kolega i ja Gradu Rijeci predložili i to je super - to je početak. Naravno, svaki dan čujem kritike. Ima i dobrih i loših strana, O. K., ali bitno je da se pokrenulo. Ono što bih istaknuo kao bitno kod organizacije ovakvih stvari - to je slučaj kod start-upa i vjerojatno kod drugih - to je moj savjet, pustiti nas da mi djelujemo, ali Grad da pruži okvir za djelovanje, znači samo infrastrukturu. Druga je stvar, u Rijeci imamo silose, ono na obali, ti silosi su u glavama ljudi. Mi kad smo organizirali start-up inkubator, mi smo bili silos. Fakultet i sveučilište nisu dali nikakvu podršku. Ne samo to nego firme, firme nisu bile uključene niti ih je interesiralo. Tijekom mog studiranja, a studirao sam na Hotelijerskom fakultetu, ja do 4. godine nikad nisam vidio hotel. To je znači vezano za mentalitet silosa. Mi u IT-u uvijek moramo imati neke metrike, da mjerimo uspješnost nekih radnji da bismo se onda mogli prilagoditi onoj agilnoj stvari. I ono što sam upoznao radeći kao informatičar za mnoge riječke firme - u Rijeci se mjere greške, ne mjere se uspjesi. I to mi se čini da se događa u Gradu. I recimo da se to neće tako lako promijeniti, to je cijela struktura Grada. Ali zato bi bilo dobro da se nekako nađe način da se tu gdje mi koji imamo mogućnost griješiti, da taj dio Grad nekako prepusti nama. Znači, dajemo vam prostor, za godinu dana ćemo sjesti i vidjeti što se napravilo, ako nema pomaka, letite van (sankcije su jasno definirane), ali da se dopusti isprobavanje, eksperimentiranje, ta agilnost u svemu tome.

Ivan Šarar: U suštini, Rijeka nije baš poduzetnički grad. Kad komparirate podatke Rijeke i recimo Zagreba i Varaždina, klasični podaci, broj zaposlenih u malom i srednjem poduzetništvu i broj otvorenih firmi po glavi stanovnika, Rijeka stoji duplo lošije od te dvije možda najpropulzivnije hrvatske sredine. I sad ove teze koje stvaramo u okruženju u kojem postoji majica self-employed - i sad namećemo tezu da bi bilo super da ti ljudi koji izlaze iz obrazovanja ulijeću u gotovu strukturu - to bi bilo lijepo. I nadam se da će ta struktura nakon nekakvog izlaska iz krize nastati. Ali mislim da je suština kreativnih industrija ipak pokušaj i pogreška, rizik, mentalitet u kojem će ljudi od 21, 22, 25, 27 godina otvarati svoje firme... Mislim, ja ovako zvučim antipatično i lako je jednom činovniku govoriti o otvaranju firmi, ali ja sam proveo 17 godina u realnom sektoru i vodio sam firme i bilo mi je teško, poštujem ljude koji vode firme i teško im je i nemojte misliti da sam klasični birokrat. Ali pričati o kreativnim industrijama koje će uspjeti ako postoji neka struktura koja će usisavati kreativne ljude po je meni u startu pogrešna.

Slažem se s ovom tezom, Grad Rijeka ima jedan ozbiljan resurs i sad radimo na nekakvoj politici toga - a to je činjenica da je Grad vlasnik 2000 poslovnih prostora. To nasljeđe Slavka Linića i teze o Gradu-poduzeću, trenutak kad se uspjelo spasiti ono što drugi gradovi nisu, a to je da vrijedna imovina ostane gradska, mislim da neka suvisla politika poticaja prema kreativnim industrijama od strane i kulture i poduzetništva i možda edukacije u kombinaciji sa činjenicom da i Ministarstvo kulture sada potiče poduzetništvo u kulturi i da vjerojatno treba i nekakvu županiju kao srednju instancu u toj nekoj vertikali uprave uključiti - s činjenicom da imamo hrpu poslovnih prostora koje treba dati besplatno kao okvir ljudima da rade, mislim da su to neke stvari koje su posao uprave.

Sad treba li Rikon financirati nakon 15-16 godina, nije to toliko bitna tema, ali činjenica koja je po meni sramotna jest da znam da postoje desetine ljudi u gradu koji se smatraju umjetnicima ili kreativcima, ali koji se ponašaju po principu "taj projekt ću raditi ako mi Grad da novce za njega - ako mi Grad ne da novce za njega, ja ga neću raditi." Ispada da je Grad neki moloh od kojeg sve kreće, koji je nekakav investitor i ljudi se ponašaju ne prema nekakvoj svojoj esenciji i želji za stvaranjem nego će raditi ako dobiju novce. To je nešto što je po meni potpuno neimanentno u kreativnim industrijama. Dokle god postoji sustav koji nagrađuje takvo ponašanje i dokle god ljudi stvarno razmišljaju tako, mislim da smo u problemu. Mislim da je tu ključ za to nepoduzetničko ponašanje. Ja ne vjerujem da postoji sustav koji je administrativan, bazično iz uprave i birokratski pa da će tim ljudima koji se bave kreativnim industrijama biti lakše. Ne veličam start-upove, mislim da je njihov pristup čak dosta sektaški kao i ta opijenost slikom klinaca u Silicijskoj dolini koji rade 18 sati dnevno i onda dođe investitor i daje im milijune dolara. Malo mi se gadi ta linearna povezanost dobre ideje i velikog novca i mislim da je taj san o velikom novcu pretjeran... Mislim da ljudi koji se bave kreativnim poslovima, to nisu poslovi, to su posvećenja... To radiš zato što to voliš i dokle god vrtiš nekakvu svoju strast u tome i dobar si - vjerojatno će se nekakva karijera i novac za to zalijepiti. Ja ne mislim da kreativni ljudi rade posao prvenstveno zato što će ga kapitalizirati. Mislim da je ta kapitalizacija posljedica ljubavi, radnje izvan radnog vremena, a ne 15:59 - za danas je gotovo - to su neki ljudi koji žive procese u svojoj glavi i mislim da je takvim ljudima samozapošljavanje nešto što im treba postati imanentno... E sad, kako mi kao uprava možemo pomoći u slaganju strukture? Sigurno su to neki edukativni procesi, sigurno su to neki besplatni prostori, mislim da je Rijeka pogodna da u budućnosti ponudi i neko jeftinije stanovanje jer nije bitno samo što Riječani misle - ako imamo depopulaciju, ako smo stari, nek' dođu ljudi sa strane, nek' dođu Kinezi, baš me briga tko će doći nama ovdje. Ovo je grad, nije selo. Bitno je da postanemo propulzivan grad koji gradi sveučilište i to su neke ključne politike, bitno je da je mladim ljudima dobro i da imaju hrabrost da pokušaju raditi projekte. Ne mislim da je dobar sistem tih ljudi očekivanje stalno da ih netko uvlači. Ti ljudi trebaju vršiti pritisak na administraciju, a ne obratno. Ovaj Art Bazzar, npr. koji je sajam rukotvorina, u principu je ideja nastala u Odjelu za kulturu, što je u principu poražavajuće. Meni je drago da smo mi rekli: "O. K., sad ćemo vas zapakirati u veliki paket pa ste vi neko malo tržište..."

Mislim, ljudi premalo pitaju. Mene je šokiralo kad sam došao na sadašnje radno mjesto, ja sam očekivao da je pritisak ljudi ogroman. Za bilo što, za novce, za prostore... Zapravo shvatiš da ljudi skoro ništa ne pitaju. Da, ljudi se jednom godišnje apliciraju, ali nema ljudi koji dolaze, koji gnjave, koji vuku za rukav, koji nešto prezentiraju... - jednostavno ih nema.

Kao da u cijeli grad treba jednu veliku injekciju nečega gurnuti jer nema rješenja izvana. Nema rješenja ni iz Grada s velikim G. Rješenje je da jednostavno odrežeš tu apatiju i da jednostavno neki drugi set-up napraviš u glavi i da se počneš ponašati drugačije. To neće riješiti nitko, ni Vlada, ni EU - to nisu stvari koje se rješavaju odozgo, to su stvari koje si riješiš ujutro kad se pogledaš u ogledalo i kad kažeš sam sebi. "O. K., dosta zafrkancije. Sada ću krenuti u odnos prema sebi i svom poslu na drugačiji način." Jer ta neka kuknjava... Ne postoji instanca koja je odgovorna da čovjek ima stav prema svijetu da sve ne valja. Mislim, sorry, jedina instanca koja je odgovorna jest da odeš kod psihijatra. Tu ne može pomoći ni Grad Rijeka ni Šarar ni gosti iz Srbije ni itko - to je nešto osobno. Ako ti dođeš u poziciju "sve je glupo", sorry, nitko nije odgovoran za poziciju kad ti kažeš: "Sve je glupo, svi su mi krivi, jadan ja".

Bojan Bošković: Mislim da ste sad u ovom posljednjem bloku baš naboli super temu. Meni je prva stavka, da krenemo odatle, taj defetizam. Ta ideja, ti klinci koji odrastaju u tom postsocijalističkom periodu sa saznanjem da je netko zeznuo njihove roditelje. U toj privatizaciji firmi... To je jedan meme koji se širi. A i dalje se to događa: "Samo ti, sine, radi, uči, uči, a onda ćemo tražiti neku vezu, neku štelu... dok ne uđeš u neko javno poduzeće, umreš tamo i to je to". Ne znam kako se taj mind-set može promijeniti. Vjerojatno će trebati dosta vremena.

Dvije stvari za koje mislim da su bitne, a ovdje nisu izrečene. Jedna su prazni prostori. Znači, ako se treba razviti neka industrija, znači vi imate hardver koji možete osposobiti, znači, pored ovih paleta koje koštaju 2 i pol kune... Treba internet. Ljudi imaju svoje kompjutere, gdje nema, treba se napuniti kompjuterima i svaki čovjek ili neka grupa ljudi jedna je proizvodna jedinica...

Željko Bašković: A što zimi?

Bojan Bošković: Pa zagrijat ćeš ga, brate... Netko treba pokriti te inicijalne troškove. Možda nećeš platiti 100%, možda ćeš platiti 50%.

Samo da završim... Znači, taj hardver koji ovdje postoji - vi imate tu obalu, taj mol, izgledate kao jedna ljuštura do druge ljušture - to sve zveči prazno. Imate i te kontejnere, napravite male urede i poslažete to kao košnice. Dobra je izolacija... Ne mora to koštati milijardu eura. Postoje rješenja koja nisu skupa. I još jedna stvar koju niste spomenuli. Vi stalno govorite o Rijeci u kontekstu Riječana. Recimo, meni koji sam proveo ovdje mjesec i pol, dva dana, koje je moje viđenje Rijeke. Znači, Rijeka je jeftinija od Novog Sada i Beograda. Cijena rente nekog Galeba ili nekog stana je također jeftinija i od Novog Sada i od Beograda. Kvaliteta života i hrane je za red iznad. Meni se čini da su ljudi ovdje malo razmaženi, s druge strane, svi ti potencijali mogu biti strašno veliki magnet za neke ljude...

Marija Trcol: Gdje su ti jeftini stanovi?

Bojan Bošković: Pa evo, recimo, da bi rentao neki stan u Beogradu, treba ti oko 500, 600, 700 eura. Stan od oko 60-70 kvadrata. Koji je 300 eura u lošem dijelu grada do 700 u nekom boljem. Jer nama pola primanja odlazi na stan i režije. Nije sve tako jednostavno i banalno.

Ivan Lucić: Osvrnuo bih se na to da kultura mora biti tržišna i isplativa i da Grad nije tu da financira te stvari koje nisu komercijalne - upravo suprotno, Grad to mora financirati jer tako se ne bi davalo ni kazalištu, ni Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, ni Povijesnom i pomorskom muzeju... Nekomercijalne stvari Grad financira. I Grad tu gradi svoj imidž. Kreativne industrije traže isto kreativna rješenja. U politici ih zovemo inovativna rješenja. Zato što kreativne industrije traže tržište, naravno. Nećemo tu sad imati na tisuće grafičkih dizajnera, 900 montažera i tako dalje samo za Rijeku. Naravno da se to mora plasirati prema vani. Zašto bi netko uzeo čovjeka iz Rijeke da radi? Zato što se Rijeka pozicionirala kao grad kreativnih industrija. Nije, naravno, maštam. Možda nekad hoće. Ali da bi se to dogodilo, ona mora biti prepoznatljiva na takav način. Ali ne može biti prepoznatljiva bez Peek&Pokea, bez Rikona, bez tih stvari koje Grad treba financirati. Da, Grad može imati ta inovativna rješenja i npr. manje plaćati za PR i slično, sad karikiram. Taj novac treba usmjeriti na Peek&Poke i sl. te kroz taj novac dobiti taj pozitivan PR. To je recimo jedno od rješenja. Sad karikiram.... Ali možda da ne tražimo samo od kreativaca da oni nalaze kreativna rješenja, da oni preživljavaju od svoje esencije i tako dalje, zašto ne bi i Grad probao isto tražiti neka kreativna rješenja u cijelom tom kontekstu?

Isto je teško gurati ljude da se snađu, na tržištu su 15 godina, dolazi im toliko i toliko ljudi... Dolaze ljudi zato što je to malena niša. To je to. Na neku specifičnu stvar će doći 15 ljudi. I zato Rijeka i jest specifična. I zato se to ne događa u Beogradu ili u Sidneyju... Ali taj Grad je tu da te stvari financira. I ne može reći. "Ne, to nije komercijalno, vi niste na tržištu..." Htio sam ukazati na taj detalj.