Sjaj i bijeda Hollywooda 1. dio: sjajne, ružne, lijepe, neugodne priče s crvenog tepiha

UPOZORENJE! Sljedeći tekst nije za one slabog srca ni mlađe od 12 godina jer sadrži scene napetosti, seksa i nasilja. Ako ste spremni utažiti svoju žeđ za blještavilom Tvornice snova, ugodno se smjestite, pripremite kokice i uživaje u epskoj priči o romanima koji raskrinkavaju, veličaju i ironiziraju mitski Hollywood. Ovo nije samo priča s crvenog tepiha, ovo je literarni blockbuster u kojem su junaci autori koji pišu o sjaju Hollywooda i svemu onom neugodnom i ružnom što se krije u njegovim sjenama.

Dan skakavaca Nathaniela Westa napisan je 1939. godine, časopis Time  smjestio ga je na popis 100 najboljih romana napisanih na engleskom jeziku u 20. stoljeću a na hrvatski jezik ga je prevela Mirjana Zec-Kekez. U srži je to priča o ljubavnom trokutu kojeg nema - dva muškarca pokušavaju steći naklonost mlade, egoistične i hirovite djevojke koja sanja o slavi i bogatstvu, što joj niti jedan od njih dvojice ne može pružiti. Ne može se čak ni reći da se oni bore za njenu naklonost jer su obojica previše pristojni i nesigurni za takvo nešto, oni samo orbitiraju oko nje, čineći joj sve moguće usluge i trpeći njenu bezdušnost i omalovažavanje. 

Na marginama ove ljubavne priče bez ljubavi otkriva nam se ona druga strana medalje Hollywooda, svi oni nesretnici koji se slijevaju na zapad sa željom za uspjehom koji ne stiže pa životare po bijednim sobičcima i uzaludno odlaze na audicije, svi oni obični ljudi koji pred studijima i hotelima čekaju da se pojavi neka zvijezda, kao da će sam pogled na nju i njih učiniti barem malo manje običnima. Svi su likovi pomalo groteskni, sve su situacije u kojima se nalaze u najmanju ruku pomaknute. 

Dok čitamo stranice ovog romana cijelo vrijeme smo negdje između smijeha, neugode i užasa, nije nam baš jasno bismo li se trebali smijati ili nešto drugo, nejasno je što, pa se ipak smijemo, pomalo, onako, sebi u bradu. I osjećamo se malo krivi pritom. Možda će vam biti zanimljivo znati da se jedan od pretendenata za ruku (ili neki drugi dio tijela) mlade Faye zove Homer Simpson i da je njegov lik bio inspiracija Mattu Groeningu za njegov istoimeni lik. Po ovom romanu snimljen je istoimeni film (koji je kod nas preveden Sjaj i bijeda Hollywooda, baš kao i ovaj moj tekst, kako originalno) u kojem Homera glumi Donald Sutherland.

Obimni roman Plavuša autorice Joyce Carol Oates (prijevod Martina Pranić)  je biografski roman koji to zapravo nije, kao što i autorica na početku naglašava - ovo je djelo fikcije i ne treba ga čitati kao biografski roman. Unatoč tome, moram priznati da mi je bilo jako teško ne čitati ga kao biografski roman, i nakon svakih nekoliko stranica sam opsesivno guglala da otkrijem u kojoj mjeri je pročitano utemeljeno na stvarnosti. 

Osim klasičnih intervencija prisutnih u romansiranim biografijama u vidu izmišljenih privatnih razgovora i situacija za koje ne možemo znati kako su se točno odvile, autorica ovdje ide malo dalje - ona mijenja neke poznate činjenice iz života Norme Jean. Na primjer, u njenom romanu Norma Jeane dio djetinjstva živi sa svojom bakom, koja je u stvarnosti umrla kada je Norma bila dojenče a prvi suprug joj je posve izmišljen lik koji s njezinim stvarnim suprugom dijeli malo toga. Kritike upućene autorici za ovo djelo uglavnom se odnose na sliku žrtve koju je stvorila, što ne odgovara stvarnosti, bar ne u onoj mjeri u kojoj je to slučaj kad je njezina imaginarna Marilyn u pitanju. Ona je zaista slaba, nesigurna, naivna i ovisna o svojim ljubavnicima/supruzima i općenito je žrtva svih muškaraca s kojima dolazi u kontakt. 

Moram priznati da ne znam dovoljno o životu dotične da bih to mogla komentirati, ali mogu reći da me ovaj roman u toj mjeri obuzeo da sad imam želju pogledati SVE filmove koje je Marilyn ikad snimila, sve filmove snimljene o njenom životu i pročitati sve što je itko ikad napisao o njoj. To je onda vjerojatno preporuka, s obzirom da nikada do sad nisam imala neku posebnu želju za ičim od navedenog. Oates je u SAD-u već desetljećima  iznimno popularna i cijenjena autorica koja je kod nas do sada bila gotovo nepoznata i neprevođena. Ovo je bio moj prvi susret s njom i nije bio zadnji jer mi se jako svidio njen stil pisanja. Što se tiče ekranizacije ovog romana, imala sam želju i volju pogledati je, no moram priznati da sam odustala nakon 20-ak minuta. Fragmentarna i ispremješana radnja koja odlično funkcionira u romanu, na ekranu, nažalost, ovaj put ne funkcionira uopće. Šteta, jer Ana de Armas je izvrsna, ali ipak ne može nositi cijeli loše zamišljen film. 

Sedam muževa Evelyn Hugo autorice Taylor Jenkins Reid (prevela Selma Muftić Pustički) je vrlo pitak i lagan roman koji ipak nije posve trivijalan, a vodi nas na izmak zlatnog doba Hollywooda ili neku njegovu verziju iz paralelnog svemira, jer niti jedno od slavnih imena koja se spominju ne postoje u ovom našem svemiru. Životnu priču Evelyn Hugo čitamo onako kako je ona, sada već u poznim godinama, pripovijeda mladoj novinarki Monique koju je zadužila da napiše njenu biografiju u kojoj će otkriti sve tajne koje je desetljećima skrivala. 

Krajem 50-ih godina prošlog stoljeća, 16-godišnja kći kubanskih imigranata Evelyn Herrera, da bi  pobjegla iz siromaštva i oca alkoholičara u Hell’s Kitchenu, udaje se i s novim suprugom seli u  Hollywood, jer zna da joj je suđeno postati zvijezda.  Jer Evelyn možda nema ništa u životu, ali ima svoje nevjerojatno tijelo i lice boginje kojem rijetko koji muškarac može odoljeti i spremna je upotrijebiti svoje adute da bi dobila ono što želi. No, ako je ikad mislila da novac i slava znače sreću, vrlo brzo će otkriti da to baš i nije tako. Njen vrtoglavi uspjeh, slava, nominacije za Oscara, brak s najpoznatijim glumcem u Hollywoodu, skupa kuća, posluga i automobili, ne samo da neće biti garancija sreće, već će je aktivno činiti nesretnom. Kroz njene razgovore s Monique, polako ćemo otkrivati naličje njenog glamuroznog života i istinu koja stoji iza onoga što svi misle da znaju o njoj i njenih sedam brakova. 

Autorica je inspiraciju za Evelyn pronašla jednim dijelom u Elizabeth Taylor koja se udavala osam puta za sedam različitih muškaraca, a drugim dijelom u Avi Gardner koja je pred kraj života za potrebe svoje autobiografije jednom novinaru otkrila svoje tajne uz uvjet da ih objavi tek nakon njezine smrti.

Roman A Graveyard for Lunatics autora Raya Bradburryja nažalost nikad nije preveden na hrvatski jezik, ali, srećom, možete ga naći na našim policama u engleskom izvorniku. Radi se o vrlo neobičnom romanu sa snolikom atmosferom i kaotičnom radnjom koji se odvija 50-ih godina prošlog stoljeća u samom srcu Hollywooda, usred velikih filmskih studija, a likovi su mahom scenaristi, snimatelji, producenti i svi oni kojima je posao stvarati celuloidne snove. Glavni lik, scenarist u fikcionalnom studiju Maximus biva uvučen u niz neobičnih i jezivih spletki i umorstava i moram priznati da mi većinu vremena nije bilo posve jasno što se zapravo događa, ali unatoč tome sam uživala u atmosferi i duhu starog Hollywooda koji je Bradburry tako vješto dočarao u ovoj priči koju bismo mogli nazvati svojevrsnim hommageom Fantomu u Operi.  

Zvjezdana prašina autora Jamesa Kanaona (u prijevodu Sandre Nikoletić) je knjiga koju vjerojatno nikad ne bih pročitala da nije ove holivudske teme, ali moram priznati da me ugodno iznenadila. Noir krimić smješten u samo srce tvornice snova samo nekoliko mjeseci nakon završetka drugog svjetskog rata. Glavni je lik  Ben Collier, vojnik koji se upravo vratio iz razorene Njemačke sa zadatkom da koristeći snimke iz koncentracijskih logora snimi dokumentarni film kojim će američkoj javnosti pokazati užase holokausta. Njegov se povratak preklopio s još jednim tragičnim događajem - njegov brat, holivudski redatelj u usponu, navodno se bacio s balkona na petom katu i život mu visi o koncu. Prije nego Ben uspije razgovarati s Dannyjem, on umire i ostavlja sva pitanja neodgovorenim. 

Ben ne vjeruje da bi si njegov brat oduzeo život i pokreće vlastitu istragu kojom pokušava utvrditi tko je i zašto ubio njegovog brata. Ono što ovaj roman razlikuje od većine noir krimića je Ben - on nije cinični antijunak iz kojeg je život iscijedio sve osjećaje, već, unatoč strahotama koje je vidio u ratu, svijetu pristupa otvorena srca, ponekad i pomalo naivno,  slijedeći svoja moralna načela i tako je lik za kojega je čitatelju lako navijati. Najveća kvaliteta ovog romana, po meni, ipak način na koji nas autor uranja u taj jedan vrlo zanimljiv trenutak u povijesti Hollywooda - pokušaj otkrivanja i iskorjenjivanja komunista i njihovih simpatizera u filmskoj industriji koji se pretvorio u povampireni lov na vještice u kojem svi lako mogu postati sumnjivi.

Izvrstan noir strip Zatamnjenje Seana Phillipsa i Eda Brubakera (prijevod Tony Šercer) bavi se vrlo sličnim temama kao i Zvjezdana prašina, pa nas tako vraća u 1948. godinu, u doba kad su u  Hollywoodu započeli progoni komunista, komunističkih simpatizera i svih za koje se na bilo koji način sumnja da bi to mogli biti. Glavni lik, scenarist Charlie Parish, vratio se iz rata istraumatiziran i nesposoban za pisanje te se udružuje sa svojim prijateljem Gilom koji se našao na crnoj listi zbog čega mu  je onemogućen rad. Kada glavna zvijezda filma koji upravo snimaju bude pronađena mrtva, Charlie i Gil počinju otkrivati mračne tajne koji moćni studio pokušava zataškati. 

Ispod površine holivudskog glamura odigravaju se potpuno neglamurozne  zakulisne igre koje moćnicima omogućavaju da se izvuku sa svime - nasilništvom, silovanjima, pedofilijom i umorstvima. U ovom mi se stripu, kao zapravo i u svim stripovima koje radi ovaj izvrstan dvojac, svidjelo sve - priča, crtež, atmosfera, likovi i dijalozi. Brubaker u pogovoru piše o svom procesu istraživanja za rad na ovom stripu koji je uključivao dvije godina proučavanja starog Hollywooda kako bi i najsitniji detalji bili vjerodostojni i autentični. Phillips i Brubaker su za mene uvijek dobitna kombinacija, pa tako ni Zatamnjenje nije iznimka i toplo ga preporučujem svima, a posebno onima koje zanima ova tema.

Kratki roman Horacea McCoya I konje ubijaju, zar ne? (prijevod Slobodan Drenovac) nije izravno povezan s holivudskim sjajem, ali uhvatio je odraz njegove bijede. Na samom početku otkrivamo da je narator  optužen za ubojstvo i na suđenju sluša izricanje presude dok se priča odmotava unatrag i objašnjava nam kako je došlo do te situacije. Ovo je jedan mali noir vrlo sumorne atmosfere i osjećaja beznađa, za koji naš nesretni lik zapravo nije odgovoran. 

On je, naime, sasvim običan tip koji sanja da će postati slavni redatelj i pokušava uhvatiti kakav poslić u jednom od studija, a imao je  tu nesreću da slučajno upozna Gloriu - najčemerniju, najnegativniju i najbeznadniju osobu na svijetu. Ona je mlada žena bez novca i perspektive koja je  pobjegla iz Teksasa od teške i traumatične obiteljske situacije i krenula put Hollywooda, kao i mnogi njoj slični, s nadom u uspjeh u svijetu filma. I kao i većina njoj sličnih, vrlo brzo otkriva da je put do uspjeha trnovit i neizgledan, što je baca u beznađe. Robert i Gloria se odlučuju udružiti i  prijaviti na maratonski ples parova u Santa Monici. Koncept je jednostavan - mnoštvo parova se međusobno natječe tko će najduže ostati na nogama za nagradu od 1000 dolara, a bonus mnogima je to što za vrijeme natjecanja imaju osiguran krevet i hranu. 

Parovi se prijavljuju iz očaja i nužde jer natjecanje je iscrpljujuće i za tijelo i za psihu i zapravo prilično ponižavajuće, traje po nekoliko tjedana, a publika je, rekla bih, isti onaj profil ljudi koji danas gledaju realityje na televiziji. Ako na plesnom podiju dođe do tuče ili policija uhiti traženog kriminalca, idući dan se broj gledatelja odmah udvostruči. 

Višetjedno plesanje (koje se zapravo svodi na jedan jedini uvjet, a to je da se natjecatelji ne prestanu kretati i nema previše veze s plesanjem) prekida se samo za kratke pauze svaka dva sata i noćni počinak, a začinjeno je svakodnevnim takozvanim derbijima, to jest utrkama u kojima najslabiji par biva diskvalificiran. Cijeli koncept ovog natjecanja zvuči distopijski, ali zapravo je povijesna činjenica - vrijeme radnje su tridesete godine prošlog stoljeća, koje su same po sebi već dovoljno čemerne, a maratonski plesovi su u to doba bili vrlo popularni.

Posljednji filmski magnat je posljednje i, nažalost, nedovršeno djelo Francisa Scotta Fitzgeralda, objavljeno posthumno 1941. godine. Kažu neki pametniji od mene da je to njegovo najzrelije djelo, za početak zato jer napokon njegovi likovi nešto zapravo i rade osim što se opijaju i plešu na razuzdanim zabavama. Ovaj put je njegov lik čista suprotnost - Monroe Stahl je udovac i radoholičar kojem je sve u životu manje važno od njegovog studija. Priču o Stahlu pripovijeda nam mlada Cecilia Brady, kći njegova poslovnog partnera koja je ludo i beznadno zaljubljena u njega i svjesna da je on uopće ne primjećuje. 

Sjajan prikaz Hollywooda u doba između dva svjetska rata, odnos producenata, scenarista, glumaca i svih ostalih kotačića potrebnih da bi se snimio film uz svu njegovu nemilosrdnost prema malom čovjeku i naznake začetaka sukoba između velikih studija i sindikata povezanih sa socijalistima i njihovim simpatizerima. U srcu priče je ipak ljubav - obudovjeli Stahl kojeg više ne zanimaju žene ipak se, posve neočekivano i  na Cecilijin užas, zaljubljuje u evazivnu Kathleen i baš kad se priča počne zahuktavati, Fizgerald umre i ostavi nas sa cliffhangerom. 

Eh. Srećom, iza sebe je ostavio bilješke pa više-manje znamo kako je zamislio nastavak priče i zamislio ga je prilično komplicirano, ima tu raznih spletki, preljuba, ubojstava i  izdaja. Svašta se tu još trebalo izdogađati i prava je šteta što nije uspio napisati ovaj roman do kraja. 

Roman je krajem 80-ih godina prevela Branka Pečnik-Kroflin ali je stjecajem okolnosti prijevod ležao u nekoj ladici više od dvadeset godina dok napokon na intervenciju Zlatka Crnkovića nije objavljen 2014. godine u nakladi Šareni dućan. Po romanu je 1976. godine snimljen film za koji, moram priznati, do sada nisam čula što je neobično s obzirom da su imena uključenih u najmanju ruku impresivna - režirao ga je Elia Kazan, a u glavnim ulogama se pojavljuju Robert De Niro, Tony Curtis i Robert Mitchum. Počela sam ga gledati i vrlo brzo izgubila interes, osim poznatih lica baš ništa mi nije uspjelo zadržati pažnju duže od 20 minuta kad sam napokon zaključila da je život prekratak. 

Ponekad ni dobar predložak ni velika imena ne garantiraju dobar film, kao što sam mogla naučiti odgledavši Crnu daliju do kraja, za što i dalje  mislim da bih trebala dobiti novčanu kompenzaciju za pretrpljene duševne boli.  Ali, o tom ću više pisati idući put, u nastavku ove vrtoglavo zanimljive holivudske sage.