"Bijeg" Carla Frode Tillera: Božično čudo

Bijeg (Carl Frode Tiller, Bijeg,  Mišo Grundler, Naklada Ljevak, Zagreb, svibanj 2024.) je roman za koji sam mislila da mi se neće svidjeti jer kad sam prvi put primila knjigu u ruke te krenula otkrivati o čemu se radi, učinilo mi se da je knjiga previše depresivna i zbog teme možda zove na bijeg od čitanja.

I takva mi je, zaista i bila …,kad sam tek počela čitati. Nije mi svidjela jer nikako nisam mogla razumjeti radnju. Već je na samom početku ispričana iz triju gledišta koja su se nadovezivala jedno na drugo, usred rečenica. Tu je Elisabetino gledište, odnosno majčino, Sakariasovo gledište, odnosno očevo i Johannesovo gledište, gledište koje mi je najviše stvaralo pomutnju jer mi nije bilo jasno kako preminuli sin može sudjelovati u radnji. Tek nakon nekoliko poglavlja, shvatila sam što se događa. Radnja je ispričana tako jer se roditelji u nekom trenutku nađu u situaciji u kakvoj je bio njihov Johannes te zatim odlutaju od stvarnosti i  Johannesovim očima vide kroz što je on prolazio. Od trenutka kad sam to shvatila, sve mi je postalo jasnije te sam nastavila čitati s užitkom.

Tekst je nastao kao dio projekta "Čitanje u fokusu" kojeg je pokrenula Naklada Ljevak 2021. godine u suradnji sa stručnjacima koji se bave obrazovanjem i poticanjem čitanja djece i mladih te nastavnicima hrvatskoga jezika prepoznatim u radu s učenicima. Projekt se provodi pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. U projektu sudjeluje i Prva sušačka hrvatska gimnazija u Rijeci radove čijih učenika prenosimo.

Ovakvo pripovijedanje događaja nisam dosad susrela  niti u jednoj knjizi, smatram da je vrlo neobično, ali i domišljato te ga je autor iskoristio na pravi način da pokaže koliko su njih troje (obiteljski članovi) bliski i povezani te da nam dočara da je Johannes zapravo još uvijek među njima, ali ovaj put samo duhom. Njegove duhovne prisutnosti, roditelji postaju svjesniji tek oko Božića, iako su od trenutka njegove smrti počeli primjećivati da se nešto čudno događa. Njegova prisutnost postala je poput božićnog čuda koje njegove roditelje ponovno spaja i to mi je zaista prekrasno. Njih dvoje su se udalji jedno od drugog jer im je bilo teško nositi se sa sinovom smrću, ona je utjehu pronalazila u alkoholu, a on u prekomjernom poslu. No, tko ih može kriviti. 

Pokušala sam zamisliti kako bih se ja osjećala da mi dijete pogine te sam zaključila de se ne bih mogla nositi s tim. Bilo bi mi preteško i jednostavno ne bih mogla živjeti s činjenicom da mog djeteta više nema, a pogotovo kad bih smatrala da je ono umrlo jer mu nisam posvetila dovoljno pažnje, kao što to misli Elisabeth. Nepojmljivo mi je da jedna majka uz svu tu nezamislivu bol kroz koju prolazi zbog gubitka vlastitog djeteta, djeteta koje je jednom bilo dio nje, još osjeća i krivnju za njegovu smrt. Također mi je nepojmljiv dio u kojem Elisabeth govori kako njezino tijelo nije svjesno toga da Johanessa više nema i da ono još uvijek osjeća bol te joj govori da se mora boriti i zauzeti se za njega. Taj dio je imao užasno težak emocionalni udar na mene kao čitatelja, veći od svih ostalih načina na koje su roditelju tugovali.

No, osim užasno teških, knjiga ima i prekrasnih dijelova. Posebno mi je prekrasno kako Sakarias, usprkos svemu, ne odustaje od Elisabeth. Pokušava joj pomoći na sve načine kojima vlada, a pritom moramo imati na umu, da je Johannes bio i njegov sin i da je i njemu umrlo dijete. Ne smijemo zaboraviti da je i njemu teško, iako on to možda ne pokazuje na isti način kao Elisabeth. U današnje doba još uvijek se na muškarce gleda kao na neke robote koji ne mogu prikazivati osjećaje i koji, zapravo, ne mogu osjećati. To nije tako, i oni mogu osjećati beskrajnu bol, smiju osjećati ogromnu prazninu u njihovim dušama, dozvoljeno im je plakati, te se i oni mogu osjećati krivima za smrt vlastitih sinova i samo zato što to pokazuju na drugačiji način, ne znači da ne tuguju.

Još jedna stvar koja mi se sviđa u ovom romanu je to što su glavni likovi, odnosno, majka, otac i sin, jako čvrsto povezani kroz glazbu. Ona se spominje i provlači kroz cijelu knjigu. Elisabeth je bila pijanistica i iako smatra da je zbog svojih turneja bila previše odsutna iz sinova života,  glazbom uspijeva pobjeći od tih misli. Tu ljubav prema glazbi prenijela je i na Johannesa, a na kraju i na Sakariasa, koji u glazbi počinje pronalaziti utjehu i nekakvu sigurnost jer u njoj pronalazi i prepoznaje Elisabeth.

No, najzanimljivija stvar u cijelom romanu mi je definitivno bilo to što sam mogla vidjeti kako se osjećao Johannes kao netko tko nije siguran je li dječak ili djevojčica. Možda zvuči malo glupo da mi je najdraži dio upravo onaj koji je njemu bio najteži, ali ja se nikad neću osjećati tako te me baš zanimalo kako se osjećaju transrodni ljudi koji shvaćaju da je nešto u vezi njih drugačije već u najranijoj dobi. Iako zanimljivo, i dalje mi je bilo jako teško čitati jer mi je toliko bilo žao Johanessa. Htjela sam mu pomoći, htjela sam mu pružiti podršku, zagrliti ga i reći mu da će sve biti u redu jer nisam željela da sam prolazi kroz sve to. Kad sam saznala kako je poginuo, užasno sam se osjećala te sam čak pustila i suzu. Bio je tako drago i nevino dijete kojem je najviše nedostajao netko tko će ga razumjeti, a koje je poginulo na tako žalostan način. Naravno svaka smrt je žalosna i teška samo po sebi, ali ova mi je bila posebno teška jer Johaness inače nije bio sretno i veselo dijete te nije imao prijatelja, a u trenutku kad je poginuo, bio je veseo te se zabavljao pokazujući svom prijatelju kako se on nosi sa svojim problemima. Ta ironija koju je život pripremio Johanessu, taman kad mu je život krenuo na bolje, me toliko dotukla da sam jednostavno morala stati s čitanjem na neko vrijeme.

Smatram da bi svi trebali pročitati knjigu, iako je na početku možda neće razumjeti, kasnije će prerasti u zanimljiv izazov te mislim da će puno njih shvatiti da trebaju imati više razumijevanja za odnose djece i roditelja. Također će uvidjeti da iz nečeg užasnog i bolnog ipak može nastati nešto i dobro, a u ovoj knjizi to je taj obnovljeni odnos i zbližavanje roditelja koje proizlazi iz „božićnog čuda“ koje se događa nakon smrti njihova sina.

Petra Marčić, 2. razred