„Osam planina” roman koji umiruje

„Osam planina” filozofična je, dijelom autobiografska meditacija o prožimanju čovjeka i prirode u slikovitim predjelima podno talijanskih Alpi. Priča je to o očevima i sinovima, o odrastanju i sazrijevanju, o prijateljstvu i međuljudskim odnosima, o različitim oblicima ljubavi i privrženosti. 

Osamljeni jedinac Pietro iz Milana provodi ljetne praznike s roditeljima u tradicionalnom selu Grana, u podnožju planine i ondje upoznaje seoskog dječaka Bruna. Iako iz različitih sredina i drugačijih startnih pozicija (jedan školovan u gradskoj sredini, drugi iz ruralne obitelji koja nastoji što ranije uključiti dijete u poslove obiteljskog imanja), ova dvojica dječaka svakoga ljeta tijekom deset godina uživaju u iskrenom i prisnom prijateljstvu. Obilaze stare napuštene kuće i mlinove, istražuju nove predjele, zajedno s Pietrovim ocem osvajaju planinske vrhunce ... U mladenačkoj dobi svaki od njih kreće svojim putem - Bruno ostaje u svojoj gorskoj oazi, a Pietro postaje svjetskim putnikom u potrazi za sve većim planinarskim izazovima. Splet okolnosti i potreba za bliskošću koju su jedan prema drugom gajili ponovno će ih spojiti...

Roman je lirska priča o snazi prijateljstva koje odolijeva svim olujama, razumije važnost držanja obećanja i davanja podrške, postavlja se kao prioritet. Pokazuje koliko je važno imati prijateljstvo kao konstantu u životu, biti čovjek i vidjeti čovječnost u drugoj osobi.

Inspiraciju za naslov romana autor nalazi u priči iz dalekog Nepala. Po njoj postanak svijeta dogodio se stvaranjem kozmičke planine Sumeru. Nastala iz početnog ništavila, oblikovana vjetrom i pjenom oceana, zauzela je središnje mjesto u nepalskom razumijevanju svijeta. Oko nje je osam planina i osam mora koji, kao kotač u neprekinutoj vrtnji, pokreću unutarnji nepalski univerzum. Pietrov Sumeru je planina Grenon, ali i njegov otac iz čije sjene želi izaći, čijem se autoritetu želi oduprijeti i kojeg, istovremeno, silno želi zadiviti.

Roman „Osam planina” svima nam se jako dopao što ne čudi jer pruža puno razloga za pohvale i preporuke – dojmljivo dočarana ljubav prema planinama i planinarenju, prirodi općenito, suptilno opisani odnosi među likovima, nepretenciozno otvaranje mnogih aktualnih pitanja iz obiteljskih odnosa, prihvaćanja i poštivanja tuđih životnih izbora, sve do problema (ne)održivosti življenja u zahtjevnim ruralnim predjelima.

Živo smo raspravljale o likovima. Pietro i Bruno, Pietrov otac i majka, Lara i ostali u svojoj običnosti veoma su posebni i blistavi. Naročito nas se dojmio Bruno – da li je bio (ne)sretan, (ne)ostvaren kao osoba, te likovi Pietrove i Brunove majke kao tipični likovi žena čije se postojanje i podrška podrazumijevaju. 

Zaintrigirala nas je i simbolika „osam planina”. „Penjati planinu”, kako kažu planinari, znači ići u visinu doslovno, ali i simbolički rasti, učiti, na tom putu upoznati sebe i druge, stjecati uvide, sazrijevati. Svi mi tražimo i pristajemo na svoje „planine” bile one „Grobničke Alpe”, prave Alpe, čak Himalaje ili „samo” naši životi i mi sami.

Gordana naglašava dobro dočarane i ostale likove, osim Pietra i Bruna, posebno lik Petrove majke. Složen odnos Pietra s ocem opisuje kao „želiš se maknuti a opet, ostaješ u toj vezi”.

Sandra ističe da je „bolje opisano ono čega nema, što nije direktno rečeno – iza očeve grubosti je prikrivena ljubav”.

Lidija nikada sama ne bi posegnula za ovim romanom jer ne voli opise prirode. Ali „ovdje su sa mjerom”. Priča joj se dopala iako je pomalo depresivna. Ističe kako su se Pietro i Bruno rijetko čuli telefonom, ali za pravo prijateljstvo „dovoljno je i samo jednom, kada je to jako važno”.

Tatjana T. smatra da je roman trebao biti opširniji, da je period od tridesetak godina prebrzo obrađen, a s više dijaloga bio bi i dinamičniji.

Za Slavicu J. romanom je dominirao Bruno koji je do kraja ostao „svoj”, a njegovo i Pietrovo „prijateljstvo je kao planina”.

Danijelu je roman rastužio, posebno sudbine protagonista i propalih planinskih sela. Kao dugogodišnja planinarka i štovateljica prirode, iščitala ga je kao svojevrsni „omaž planini”.

I Jadranki C. roman je oživio uspomene na planinarenje. Knjiga joj je „prekrasna i voljela bi je imati kod sebe” da se povremeno može vratiti prekrasnim opisima prirode.

Za Jadranku F. Ovo je bilo „jako lijepo, lirsko” štivo. Radnja ju nije deprimirala jer „to je život”. Za Bruna kaže da je „pomiren sam sa sobom”.

Tatjani Lj.M. ovo je bila „bliska knjiga”, te kaže „ovo je knjiga za mene”. Osvojili su je slikoviti opisi, sam sadržaj u kojem prevladava „pomirenost sa sudbinom” te atmosfera koja se provlači cijelim djelom.

Jasenki je knjiga bila izuzetno opuštajuća, kaže da je „čekala da se pojavi Hajdi”. Što se tiče samih likova, „falilo joj je još Bruna” a i nedorečen joj je Pietrov odnos prema ženama.

Hvala Romini na poslanom osvrtu. Knjiga je se „dojmila neočekivano dobro”. Ističe njen umirujući učinak -  „preslika je života koji teče, onda kad se mijenja sve i ništa.; možda ipak treba iskustva koje donosi proteklo vrijeme da čovjek shvati kako potraga za vlastitom Himalajom znači upravo to, samo potraga”. Ne zna zašto ali ova knjiga joj „ostavlja okus soka od bazge, ne presladak, blag, cvjetni ali pun”. 

Ja ( Milena ) sam roman lagano čitala i baš uživala. Posebno mi se sviđa što autor vrlo umješno otvara mnoga ozbiljna životna pitanja ali nepretenciozno, ne opterećuje nas njima, samo smo promatrači svega. Ništa se ne doima „tragično”, sve je „samo život”. Na kraju mi je ostao osjećaj razumijevanja, prihvaćanja, te pomirenosti sa životom. Dopalo mi se i kako autor bez patetike uvodi motiv Himalaja i osam planina što često nije slučaj u posvemašnjoj pomodarnosti korištenja istočnjačke filozofije.

Posebno smo hvalile autorov stil pisanja, naoko jednostavan, oslobođen pretjerane dramatike i iznenađujućih preokreta a ipak sadržajan i snažan. Svaka rečenica ima svoje pravo mjesto u međusobnoj  interakciji osjećaja i odnosa, čemu zasigurno pridonosi i odličan prijevod Ane Badurine. Ni jedan opis nije suvišan. Često čitatelja na melodičan način uvodi u ono što slijedi, makar to bilo i potresno. 

Kao da smo se natjecale tko će istaknuti više citata opisa prirode, razmišljanja i stavova glavnih likova. Izdvojit ću samo neke od njih.

O ledenjaku:

"...ledenjak je uspomena na prošle zime koje planina čuva za nas... ljeto ne uspijeva otopiti snijeg koji pada zimi. Dio izdrži do jeseni, a zatim ga zatrpa snijeg nove zime. Tako se spasi. Ispod njega postepeno se pretvori u led. Postane sloj u rastu ledenjaka, baš kao godovi stabala, a brojeći ih možemo saznati koliko mu je godina." ( str.43 )

Iznad oblaka:

„Sad je svjetlo bacalo sjene na stijenama preda mnom. Podignuo sam pogled i vidio plavi ton u sve rjeđem vlažnom zraku, a nakon nekoliko koraka izašao sam iz njega: odjednom sam se osvrtao uokolo okupan suncem s rujanskim nebom nad glavom i kompaktnom bjelinom oblaka pod nogama. Bili smo dobrano iznad 2500 metara. Nekoliko vrhova izranjalo je na toj visini poput skupine otoka, potopljenihvijenaca koji se pomaljaju.” ( str.161 )  

Svatko ima svoje mjesto na planini:

"Možda je točno što je tvrdila moja majka, da svatko od nas ima omiljenu visinu na planini, krajolik koji mu nalikuje i gdje se dobro osjeća. Njezin je nesumnjivo bila šuma na 1500 metara, šuma jela i ariša u čijoj sjeni rastu borovnice, klek i rododendron te u kojoj se skrivaju srne. Mene je više privlačila planina koja ide nakon toga: planinska prerija, potoci, tresetišta, visokoplaninske trave, stada na ispaši. Na još većoj visini vegetacija nestaje, snijeg sve prekriva do početka ljeta, a prevladavajuća boja je siva boja stijena prošarana kvarcom i nakićena lišajem. Ondje je počinjao svijet mojega oca. Nakon tri sata hoda livade i šume prepuštale su mjesto siparu, jezercima skrivenim u kotlinama ledenjaka, jarugama što su ih izbrazdale lavine, izvorima ledene vode. Planina se pretvarala u surovije, negostoljubljivije i netaknuto mjesto: gore je postajao sretan. Pomladio bi se, možda vraćajući se drugim planinama i drugim vremenima. I njegov korak kao da bi izgubio težinu i pronašao izgubljenu okretnost."  ( str.36 )

O životu kao rijeci:

„Ako je mjesto na kojem uranjaš u rijeku sadašnjost, pomislio sam, onda je prošlost voda koja te pretekla, ona koja ide prema dolje i gdje za tebe više nema ničega, dok je budućnost voda koja silazi odozgo donoseći opasnosti i iznenađenja. Prošlost je nizvodno, budućnost uzvodna... Što god bila sudbina, živi u planinama koje su nam nad glavama.“  (str. 27)

Pietro o odnosu sa ocem:

"Dijelom je bio muškarac kojeg sam poznavao, a dijelom neki drugi, onaj kojeg sam upoznavao u majčinim pismima. Taj drugi budio je moju radoznalost. Prisjetio sam se određene krhkosti koju sam naslutio u njemu, određenih časaka smetenosti koje bi odmah poželio prikriti. Kad bi se nagnuo sa stijene, a on bi me nagonski zgrabio za remen na hlačama. Kad bi mi pozlilo na glečeru, a on bi se uznemirio više od mene. Rekao sam si da sam tog drugog oca možda uvijek imao kraj sebe, a nikad ga nisam primijetio jer je onaj prvi zauzimao toliko prostora, pa sam počeo razmišljati da bih u budućnosti trebao, ili mogao, još jednom pokušati zbližiti se s njim." ( str.85 )

 "Mnogo vremena nakon što sam ga prestao slijediti po stazama, od svojeg sam oca naučio da u određenim životima postoje planine kojima se nije moguće vratiti. Da se u životu poput moga i njegova ne možeš vratiti planini koja se nalazi u središtu svih ostalih i na početak vlastite priče. I da onima koji su poput nas na prvoj i najvišoj izgubili prijatelja ne preostaje ništa drugo osim lutati po tih osam planina." ( str.198 )

Sa zadovoljstvom smo roman „Osam planina” ocijenile ocjenom odličan ( 4,7 ).

Naš sljedeći susret je u utorak, 27.02.2024. u 19 sati  kada ćemo razgovarati o romanu „Skice iz Venecije” američke autorice Rhys Bowen.

Za čitanje u ožujku 2024. izabrale smo „Drago dijete”, roman njemačke autorice Romy Hausmann. Ostali Rominini prijedlozi bili su:

- Freida McFadden „Kućna pomoćnica”

- Alex North „Šaptač”

- Yrsa Sigurdardottir „Bezdan”

- Orhan Pamuk „Snijeg”