Knjige petkom: Njemački život, Plavuša, Hirošima...

Njemački život je knjiga o životu jedne obične Njemice, rekli bismo ni po čemu posebne. Ona nije bila politički eksponirana, nije obavljala važne funkcije, nije donosila odluke, nije potpisivala naloge. Brunhilde Pomsel bila je žena koju nije zanimala politika, koja nije išla na političke skupove, ali koja je upoznala prave ljude u pravo vrijeme za profesionalno napredovanje i tako dočekala kraj Drugog svjetskog rata kao tajnica i stenografkinja Josepha Goebbelsa, ministra narodnog prosvjećenja i propagande Trećeg Reicha.

Politolog i sociolog Thore D. Hansen na temelju je čak 30 sati intervjua Brunhilde Pomsel, koji je dala u svojoj 103. godini za istoimeni dokumentarni film autora Christiana Kronesa, Olafa Müllera, Rolanda Schrotthofera i Floriana Weigensamera, napisao fascinantnu knjigu, zanimljivu, potresnu i upozoravajuću. Začudno je i nevjerojatno čitati o ženi koja ne vidi baš ništa sporno ni čudno u svom poslu i radnom okruženju koji je za nju kao bilo koji drugi posao. Dobro plaćen, ali ipak samo običan posao koji donosi status, osjećaj pripadanja eliti i osigurava dobra primanja.

Opisuje rutinsko odrađivanje zadataka poput umanjivanja statističkih podataka o poginulim vojnicima i preuveličavanja informacija o broju Njemica koje su silovali pripadnici Crvene armije. Ona priča o svojem odrastanju, prijateljici Evi Löwenthal, siromašnoj Židovki koju je voljela ali koja je odjednom netragom nestala, a Brunhilde živi svoj život zatvarajući oči pred užasom i ludilom koje je okružuje svjesno odabirući da se neće zamarati problemima židovskih prijatelja i gay kolega te odbijajući bilo kakav oblik krivnje ili suučesništva.

Posebna je vrijednost u predgovoru i izvanrednom komentaru kojim Thore D. Hansen zaključuje knjigu te potiče nadu da možda ipak još nije kasno da postanemo svjesni izazovnosti i opasnosti vremena u kojem danas živimo. Još možemo iskoristiti priliku i naučiti važne lekcije iz povijesti na način na koji Brunhilde Pomsel nije uspjela. Autor hrabro i bez dlake na jeziku otvara važna pitanja o ignoranciji, prešutnom odobravanju, fokusiranosti samo na vlastito samoodržanje i čuvanje vlastitog statusa i dohotka, a upečatljive analogije s današnjim političkim zbivanjima nikog neće ostaviti ravnodušnim. Preporuka.

Sljedeći roman kojega smo se dotakli je Listanje kupusa, autora Igora Beleša. Roman govori o pet jedanaestogodišnjaka, nerazdvojnih članova takozvane An družine, koji u Borovu naselju 1991. godine kreću istraživati misteriozni nestanak djece i prijatelja s kojima idu školu. U naselju se iz dana u dan situacija pogoršava, čuju se pucnjevi i detonacije, ljudi se počinju dijeliti na Srbe i Hrvate, no našim junacima to ništa ne znači jer njihovo je prijateljstvo iznad svega.

Upravo zbog tog prijateljstva, ali i zbog nerazumijevanja svijeta koji im baš nitko ne pokušava objasniti, upadat će u sve veće nevolje i njihovo će idilično djetinjstvo, obilježeno stripovima i glazbom, začinjeno prvim ljubavima, postupno prerasti u triler i horor. Listanje kupusa je bez sumnje prije svega divan roman o prijateljstvu i odrastanju, ali i o strašnim posljedicama rata i sukoba.

Iako je na trenutke vrlo mučna i potresna, radi se o knjizi koju bi zaista svatko trebao pročitati. Velika preporuka od nas!

Nastavljamo s ratnom tematikom koja, iako je vrlo teška, svakako ima svoju svrhu i snažnu poruku.

Ovogodišnji Nobel za književnost, kao što se zna, pripao je južnokorejskoj autorici Han Kang. Budući da su oba naslova novopečene nobelovke neprestano zadužena, što dovoljno govori o popularnosti autoričinoj (tako je još otprije proglašenja nagrade), odlučili smo se pročitati nešto iz korejskog susjedstva. Nihon Hidankyo, japanska je organizacija oboljelih od atomske i hidrogenske bombe kojoj je pak pripala Nobelova nagrada za mir godine 2024.

Premda je riječ o milijunskom gradu i sjedištu istoimene prefekture na zapadu Honšua, najvećeg otoka Japana, Hirošima ostaje grad uz koji ćemo uvijek vezati eksploziju prve atomske bombe u povijesti čovječanstva. Ime tog grada naslov je knjige koju smo pročitali. Autor je John Hersey, američki novinar i pisac.

Sastavljen kao izvještaj o užasu posljedica strašne bombe kratak je to dokumentarni roman (puno prije Capoteovog “In Cold Blood”) i ujedno jedan od prvih primjera new journalisma.

Čitajući knjigu pratimo protagoniste, oni su imali nesreću da prežive jer se doslovce probijaju kroz pakao onoga što je ostalo. Nuklearni holokaust je okolo njih, sve je poharano, sve spaljeno, da se poslužimo Towerovom sintagmom. Britkim jezikom profilirani su junaci, njih šest: autor nalazi šest likova. Od doktora, krojačice do njemačkog katoličkog svećenika: čudom su preživjeli. Jedan od njih luta metežom od požara, ruševina, od gomile opečenih, ranjenih, umirućih i ispričava se što je on ostao čitav. Oprostite mi što ne nosim teret poput vašega!, govori on dajući dirljiv primjer japanske obzirnosti. Jedna od junakinja nosi prezime Sasaki; isto kakvo će nositi Sadako koja je htjela živjeti u romanu Karla Brucknera.

Iznimna knjiga, visoko moralna i potresna koju bi svatko trebao pročitati, ponajviše danas kada se zveket nuklearnog oružja malo, malo začuje!

Iz Japana odlazimo preko Pacifika s druge strane bare, u SAD!

Autorica Joyce Carol Oates je iznimno plodna autorica s opusom od više od 50 romana koja je cijenjena i popularna u SAD-u a kod nas nekako nikada nije zaživjela. Osim romana Silovanje: Ljubavna priča koji je izašao u izdanju Algoritma 2008. godine do sad nismo imali priliku čitati Oates u hrvatskom prijevodu. Ta je nepravda nedavno ipak donekle ispravljena, pa smo dobili Plavušu u izdanju Vorto Palabra i Babysittera u izdanju Petrinih knjiga. Pročitavši obje mogu reći da se Oates pridružila popisu autora čije ću knjige zgrabiti s police čim se pojave. Oba romana spadaju u kategoriju “debeljuca” - onih knjiga koje me ponekad obeshrabre na prvi pogled samom svojom obimnošću, ali također spadaju i u kategoriju knjiga koje “prožvačem” u nekoliko dana unatoč popriličnom broju stranica.

Plavuša je naizgled biografija Marilyn Monroe, i ona to na neki način i jest, ali sama autorica kaže da je ne bismo trebali čitati s tom pretpostavkom. Naime, iako se u romanu spominju prava imena kako Marylin (to jest Norme Jean) tako i (gotovo) svih uključenih aktera, autorica si ipak uzima određene slobode. Tako, na primjer, Normin prvi suprug u romanu postaje posve druga osoba - s drugim imenom i životom koji samo u nekim aspektima podsjeća na život Norminog stvarnog prvog supruga. To ponekad može biti zbunjujuće (ja sam opsesivno guglala paralelno s čitanjem knjige u pokušaju da razlučim fikciju od fakcije), ali u mom slučaju je samo pridonijelo stupnju investiranosti u ovaj roman. Za vrijeme i nakon čitanja  imala sam želju pogledati SVE filmove sa i o Marilyn Monroe i generalno me je priča o njezinom životu posve obuzela. Koliko je Oatesina verzija Marilyn bliska stvarnoj osobi, teško je reći (sudeći po kritikama prava Marylin nije bila baš tolika žrtva muškaraca kako ju je Oates prikazala i to je zapravo najčešća kritika ovog djela) ali bez obzira na to, od mene je dobila čistu peticu.

U srži Babysittera su također stvarni događaji - teror serijskog ubojice kojeg su novinari nazvali Babysitter jer je ubijao djecu u predgrađima Detroita kasnih 70-ih godina prošlog stoljeća, nikada nije uhvaćen i njegov identitet je do danas ostao nepoznat. Oates uzima tu stvarnu priču i oko nje plete svoju imaginaciju. 

Glavni lik ovog romana je Hannah, privilegirana bijela supruga bogatog bijelog muškaraca, majka dvoje djece koja živi u svom oblačiću nesvjesna svijeta oko sebe. Na jednoj od humanitarnih zabava koju je organizirala susreće tajanstvenog muškarca o kojem ne zna apsolutno ništa, ali s njim započinje izrazito uznemirujuću ljubavnu vezu. Ako pri čitanju romana imate potrebu povezati se ili identificirati se s glavnim likom onda ovo apsolutno nije knjiga za vas. Hannah je lik kojeg je teško voljeti ili barem donekle razumjeti - slaba je, prilično praznoglava, plitka i spremna vjerovati samo ono što joj u danom trenutku odgovara. Njeni postupci su potpuno neshvatljivi, a poriv za samoodržanjem skoro pa nepostojeći. Darwin Awards pobjednica! 

Nizom bezglavih poteza Hannah je svojom povezanošću s čovjekom kojem zna samo inicijale uvučena u jednu jako, jako mračnu priču. Kako su povezane Hannina tajna afera i nerazjašnjena ubojstva djece saznat ćete malo po malo, kroz priču koja ima sve kvalitete noćne more. Koliko god vam Hannah bila nesimpatična, nećete si moći pomoći da se ne užasnete nad katastrofom koja joj se vrtoglavo bliži. Joyce Carol Oates zna pisati, to se ne može poreći pa njena proza lijepo teče bez potonuća u banalno, a njen glas i zanimljiva priča iskupljuju sve negativnosti  likova (jer u ovom romanu ni povećalom tražeći nećete naći niti jednog iole pozitivnog).  

Kako bismo pred kraj malo razvedrili atmosferu, spomenut ćemo i knjigu Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja, autora Jamesa Norburyja. Iako se bez sumnje radi o jednom od onih feel-good naslova, ova je knjiga mnogo više od toga.

Nakon svoje prve uspješnice, Sićušni Zmaj i Veliki Panda vraćaju se u novom izdanju i s novom, razrađenom pričom. Ono što svakako nije novo su prekrasne mudre misli i čarobne ilustracije koje čitatelja sigurno neće ostaviti ravnodušnim.

Sićušni Zmaj povjeri Velikom Pandi kako nije sretan, a on ga odvede na putovanje na kojem će se suočiti s mnogim preprekama, ali i naučiti kako su izazovi dio putovanja zvanog Život. Putovanje je fizičko, ali ipak prevladava duhovna dimenzija u kojoj će svaki čitatelj pronaći utjehu i savjet koji mu je potreban, čak i ako toga možda nije bio svjestan.

Knjiga je namijenjena čitateljima svih dobi, a najviše mladima željnim inspirativnih priča. Dok će stariji u ovoj knjizi pronaći male životne istine koje su možda putem izgubili ili ih jednostavno zanemarili, oni najmlađi će moći uživati u krasnim ilustracijama i upijati mudre riječi.

Preporučujemo ju čitati navečer, uz toplu šalicu čaja, polako, stranicu po stranicu, poput kakve poslastice, s razmišljanjem o svakoj napisanoj riječi.

Za kraj, zaključili smo Mjesec hrvatske knjige uz Gričku vješticu Marije Jurić Zagorke. To obimno i sedmodijelno djelo, nagnalo nas je na razgovor o spisateljičinom metodama uvođenja brojnih likova, njenoj sobi u kojoj je iza zaključanih vrata u crikveničkom hotelu neumorno pisala.

Radnja Gričke vještice smještena je u burno 18. stoljeće. Razgranatu i vrlo zamršenu fabulu pojedinih dijelova nije ni moguće, a nije je niti potrebno prepričavati. Uz osnovnu povijesnu priču, začinjenu ljubavnim zapletima i intrigama, Zagorka redovito daje i široku panoramu hrvatskoga društva i njegove klasne raslojenosti, dok ideološka previranja i borbe na dvoru znalački povezuje sa suvremenim stanjem.

Radi se o zaista odličnom književnom djelu koje ima elemente povijesnog romana, drame, krimića, romance, fantastike - ma svega što bi jedan čitatelj mogao poželjeti. Iako je pisano pomalo arhaičnim jezikom specifičnim za vrijeme kada je nastalo, vrlo se lako čita te će vas sigurno držati u stanju napetosti i neizvjesnosti, od početka do kraja!