Knjige petkom: Pravila uljudnosti, Zakrpan, Živjeti brzo...

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon preživio je napad na redakciju Charliea Hebdoa, 7. siječnja 2015. godine. O tome govori njegova knjiga. Govori još i o njegovom životu prije i nakon tog nemilog događaja koji je užasnuo Slobodan svijet. Lançon je preživio da prepriča. U napadu je izgubio 11 svojih kolega, suradnika. Teško ranjen, iznesen je preko njihovih beživotnih tijela. 

Od tada za njega počinje dug i težak oporavak, kako psihički tako fizički. U svemu mu pomaže njegova okrenutost književnosti, njegovo nagnuće pričama. Dok se prisjeća književnih djela, on zacjeljuje rane. Poriv za pisanjem također ima blagotvorni učinak. Nadvladati okrutnu i nasilnu zbilju posjećujući rajeve iz knjiga. 

Iznimno djelo, vrlo pitko i potresno, djelomice napeto poput kakvog trilera, nježno poput poezije, lirski lijepo, novinarski surovo. Philippe Lançon napisao je iznimnu knjigu.

Brigitte Giraud: Živjeti brzo

U dirljivom autobiografskom romanu Brigitte Giraud naslovljenom Živjeti brzo, autorica se vraća deset godina unazad, u 1999.godinu, kada je njezin suprug poginuo vozeći se na motoru.

Roman započinje citatom francuskog pisca Patricka Autréauxa: “Pisati znači biti odveden na ono mjesto koje si želio izbjeći.” U introspekciji događaja, autorica  pokušava naći odgovore na zastrašujuća pitanja vezana za tragediju. Neprestano se vraća na misli poput “da nisam”, “ da nije”, “što bi bilo”, pritom se boreći i s osjećajem krivnje. Jedna je odluka ili promjena vodila ka drugoj i sve su vodile ka njegovoj neizbježnoj tragičnoj sudbini. Istodobno je frustrirana, ali i svjesna da se sudbina nije mogla izbjeći; nije mogla ništa učiniti. Preostaju lijepa sjećanja na ljubav i trenutke koje su imali.

Za roman Živjeti brzo, Brigitte Giraud dobitnica je književne nagrade Goncourt, za književnost na francuskom jeziku te je tako trinaesta nagrađena žena od osnutka nagrade prije 120 godina.

Amor Towles: Pravila uljudnosti

Roman prvijenac autora koji je mnoge oduševio romanima “Plemeniti gospodin u Moskvi” i “Lincolnova cesta”. Meni osobno najslabiji od ta tri romana, što nije neobično s obzirom da je prvi.

Zanimljiv prikaz mondenog života New Yorka nakon velike krize iz perspektive mlade žene koja tom svijetu zapravo ne pripada. Jazz klubovi, otmjeni hoteli, zabave u bogatim kućama, utrke konja, kokteli, šampanjac, kabrioleti i vikendice u planinama pozadina su njezinog novog života na Manhattanu gdje živi u pansionu za djevojke, danju radi kao tajnica, a noći provodi u izlascima.

Priča započinje 1966. godine kada Katey, sada udata žena u 50-im godinama, na izložbi fotografija vidi sliku Tinkera Greya što pokrene lavinu sjećanja na 1938., turbulentnu godinu u kojoj je stekla i izgubila prijatelje, započela novu karijeru, zaljubila se, izgubila mnoge iluzije i sazrjela. 

Ovaj je roman svojim evokativnim prikazom jednog vrlo zanimljivog vremenskog perioda u jednom od najzanimljivijih gradova na svijetu (tako barem kažu) probudio u meni anemoniju (ovu sam riječ nedavno otkrila pa je baš dobro da je mogu podijeliti, a označava nostalgiju za vremenom u kojem nikada nismo živjeli)  i samo to je dovoljan razlog za preporuku.  

Ema Pongrašić: Moj tata se smanjuje

Jutros smo između ostaloga razgovarali i o slikovnici „Moj tata se smanjuje“, hrvatske autorice Eme Pongrašić. 

U ovo tmurno, kišno jutro, podsjetila nas je na prolaznost života te na važnost svih malih sitnica i trenutaka koje često uzimamo zdravo za gotovo. Glavni pripovjedač u ovoj slikovnici je maleni dječak koji iz svoje perspektive govori o odrastanju i o jednoj velikoj tajni: njegov se tata smanjuje!

Kroz niz simpatičnih situacija, dječak nam prikazuje odnos sebe i tate kroz vrijeme. Zanimljivo je što je ta prolaznost predočena kroz oči djeteta te je vrlo pozitivna i djetetu zabavna, dok u nama, malo starijima, budi osjet čežnje i sjete, ali nas istovremeno podsjeća koliko su sitnice u biti velike, kada se s protokom vremena osvrnemo na njih. 

Pohvala autorici na načinu i stilu pisanja, koji je vrlo prisan razumijevanju u dječjoj dobi, a istovremeno dotiče i nas odrasle.