Dunja Matić Benčić: Znakoviti detalji važniji su mi od velikih događaja

Mjesec hrvatske knjige nikada nije bio veći u Gradskoj knjižnici Rijeka! A nije samo do dodatnih kvadrata, već do preko 40 različitih radionica, razgovora, izložbi i drugih tuljenja kulture. Povodom svega toga (i uobičajene svakodnevice) odlučili smo sa svakim autorom i autoricom, kreativcem i kreativkom uključenima u naša kulturna zbivanja suočiti s pet pitanja, u skladu s temom Mjeseca hrvatske knjige - "Pričaj mi". 

* Više o događanjima u Gradskoj knjižnici Rijeka u sklopu Mjeseca hrvatske knjige možete pročitati ovdje. *

Koliko je za vas bilo važno pripovijedanje tijekom djetinjstva? Kojih priča se sjećate?

Da mi je pripovijedanje u djetinjstvu bilo važno, to znam danas. Tada mi je vjerojatno bilo samo jako lijepo. Ali pričamo o usmenom pripovijedanju, ne o čitanju priča. Pripovijedala mi je baka. Kada je tata bio na brodu, mama, brat i ja živjeli smo kod njih, babe i dide, a ja bih joj se svaku večer prije spavanja uvalila u krevet. Govorila mi je o svom djetinjstvu, koje nije bilo najsretnije, ali ti naši trenuci jesu. 

Što se napisanih priča tiče, pamtim Šegrta Hlapića. Ima jedan dio u knjizi, kada je baš jako napeto, a autorica mi kaže da bih upravo sada trebala zaklopiti knjigu i vratiti joj se sutradan. I da, ona kaže to meni, meni osobno! – tako sam ja u tim godinama to shvatila i ta spoznaja, trenutak susreta mimo prostora i vremena, bio mi je (i ostao) sve.  

Kako biste opisali svoje pripovijedanje? Koliko vam je trebalo da pronađete svoj glas?

Mislim da ga još uvijek tražim, pronalazim i preispitujem, pregovaramo. Postoje neke konstante. Ritmičnost rečenice, njezin zvuk, uvijek mi je bila bitna komponenta. Sadržaj do sada nije bio previše složen, zanimaju me sitnice svakodnevnice, znakoviti detalji važniji su mi od velikih događaja i dramatičnih obrata. 

Tko god traži nešto jako dinamično, nad mojim će knjigama zaspati, malo odlutati ili skroz odustati. Tko god voli toplu atmosferu, minimalizam, igre riječi, pažljivo upakirana zapažanja, mogao bi u tim knjigama naći nešto za sebe. Da se razumijemo, to su moje želje, ja bih htjela da moje pripovijedanje takvo bude. Kakvo je zaista će bolje reći netko drugi.  

Možete nam u tri rečenice opisati vaš posljednji naslov ili projekt?

Posljednja je objavljena zbirka eseja „Previše truda: eseji o rodu, radu i rasporedima“ (Durieux, 2024). Pokušala sam podijeliti razmišljanja i otvoriti pitanja o dominantnim trendovima u kulturi i umjetnosti (uglavnom književnosti), a spektar obrađenih tema je dosta širok i šaren, premda ne nepovezan. Bavila sam se pitanjem prevlasti pesimizma u književnosti ovih prostora, (anti)junacima preopterećenim svojom inteligencijom i izgubljenim u ispraznom i/ili besmislenom životu, društvu, kulturi, svijetu. S tim je u vezi i trop „mučenog umjetnika“, ali i širi kontekst rada u kulturi.

Osim toga, kroz tekstove se provlače i teme poput gubitka povjerenja u autoritete (stručnjakinje i stručnjake), problematizira se uloga intelektualki i intelektualaca, fenomen društvene fragmentacije. Uz stručnu literaturu služila sam se i istraživanjima koja su studentice i studenti provodili u sklopu nastave na Kulturalnim studijima, ali nastojala sam te malo strože akademske dionice razbiti s lirskim sekvencama. Kažu mi dragi ljudi da je to pomoglo generalnoj pitkosti i pristupačnosti teksta. To je bio cilj tog projekta: da ta knjiga može komunicirati s koliko-toliko širom publikom, pa da te diskusije izađu iz svog standardnog okvira. 

Mjeseci hrvatske knjige se već godinama nižu – kakav je prema vama status knjige u Hrvatskoj?

Popularan, dosadan i, nekad se bojim, točan odgovor na to pitanje je: loš. Obrazloženje tog odgovora može započeti s problemima u obrazovanju. Znam da postoje iznimke, profesorice i profesori koji se jako trude i osmišljavaju izvrsne programe, zaista rade na kulturi čitanja. Međutim, to su izolirani slučajevi i oni su nam beskrajno važni, ali stvar se i dalje mora rješavati sistemski, u kontinuitetu, u interakciji s kulturnim i kreativnim sektorom na terenu. I tu se odgovor na ovo pitanje širi na opći status, ne samo književnosti, nego kulture i umjetnosti u Hrvatskoj općenito. 

Jeste li pročitali kako nam izgleda Nacionalni plan razvoja kulture i medija? Naravno da niste, ali molim vas pročitajte. Tamo ništa ne piše. Dok nam strateški dokumenti tako izgledaju, na ovakva pitanja moći ćemo dati samo popularne i dosadne odgovore obilato koristeći riječ „nažalost“.

Preporučite nam jedan knjigu, jednu seriju i jednu destinaciju za posjetiti tijekom mjeseca hrvatske knjige!

Samo jednu? Mirana Likar, „Pripovjedač“ (V.B.Z. 2024) pametna i prelijepo napisana studija o povijesti, identitetu, pripovijedanju i šutnji. Mirana Likar stupila je na scenu, rekli bismo, kasno, ali udarno, nezanemarivo. Ovaj roman govori o stvarnom čovjeku koji je u ratu služio pod različitim političkim sistemima, osobnim imenima, stranim jezicima i ideologijama, ostajući uvijek vjeran jednoj ideji - važnosti ljudskog znanja i korisnosti. Pripovjedač je, (nadam se, tek!) prva knjiga Mirane Likar koja je kod nas prevedena. 

Ovu su seriju svi već gledali, ali ako nisu, "Baby Reindeer" je jako važan umjetnički, dramski, kulturološki, psihoanalitički, filozofski događaj. Voljela bih da mogu otkriti nešto opskurno, a najbolje ikad, ali sa serijama igram na provjerene i pohvaljene, jer vrijeme – ima ga koliko ga ima. 

Umjesto destinacije, evo još knjiga: Benjamin Labatut „Kada više ne razumijemo svijet“ – fikcionalizirani fizičari i njihov put do genijalnosti (i užasa) i još cijela lepeza fantastičnosti; Petar Andonovski, „Strah od barbara“, knjižica koja je knjižurina, koju sam pročitala, što se kaže, u dahu, a onda je odmah otvorila na početak i čitala opet. Evo još samo jedna, vrlo klasična poslastica, Magda Szabó, „Izina Balada“. 

Dunja Matić (Split, 1988) diplomirala je na Odsjeku za kulturalne studije, Filozofskog fakulteta u Rijeci, gdje danas radi kao asistentica na kolegijima Metodologija istraživanja u kulturi, Uvod u kulturalne studije i Uvod u Sociologiju. Trenutno pohađa Interdisciplinarni doktorski program humanističkih i društvenih znanosti pri Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani.  Autorica je romana „Troslojne posteljine“ (Studio TiM, 2017), zbirke kratkih priča „Sinestezije“ (Vertia, 2019), romana „Mirovanje“ (V.B.Z. 2022) te zbirke eseja „Previše truda: eseji o rodu, radu i rasporedima“ (Durieux, 2024). Za roman „Mirovanje“ dobila je regionalnu nagradu Štefica Cvek i našla se u finalu književne nagrade Fric. Od 2018. godine članica je neformalne književne skupine Ri Lit. Živi u Rijeci.