Gordana Brkić Žagar: Cijeli mi je život vezan uz riječ

Mjesec hrvatske knjige nikada nije bio veći u Gradskoj knjižnici Rijeka! A nije samo do dodatnih kvadrata, već do preko 40 različitih radionica, razgovora, izložbi i drugih tuljenja kulture. Povodom svega toga (i uobičajene svakodnevice) odlučili smo sa svakim autorom i autoricom, kreativcem i kreativkom uključenima u naša kulturna zbivanja suočiti s pet pitanja, u skladu s temom Mjeseca hrvatske knjige - "Pričaj mi". 

* Više o događanjima u Gradskoj knjižnici Rijeka u sklopu Mjeseca hrvatske knjige možete pročitati ovdje. *

Koliko je za vas bilo važno pripovijedanje tijekom djetinjstva? Kojih priča se sjećate?

Kao pripadnici X generacije koja pamte život bez interneta i TV kanala s „crtićima“ imali smo privilegiju da nas odrasli moraju zabavljaju pričanjem priča. Obožavala sam priče. Djed Franjo bio je zadužen za pričanje Frklevačkih tamburaša, inačice Grimovih Bremenskih svirača, i priča o Paušetu koje se vežu uz delnički folklor. Najviše sam voljela onu u kojoj Pauše hrani barata kuhanim krumpirom. Tata Miro bio je zadužen za čitanje Disneyjeve Trnoružice ( plava knjiga ) i Priča strica Remusa (crvena, čini mi se). Uvijek prvo te dvije. Zamislite da vas netko svako popodne žica da mu čitate uvijek iste dvije priče? Dosta zamorno.

Zato je stari, da bi razbio monotoniju, u te priče dodavao neke zabavne elemente i moram priznati da smo bila jako razočarana kad sam počela čitati sama i shvatila da tih najzabavnijih dijelova u originalnim tekstovima – nema. Mama, inače odgajateljica po struci, morala je pričati Macu papučaricu. Naravno, bila je tu pregršt slikovnica s kojima sam maltretirala ostale ukućane i bližu rodbinu. Obožavala sam Mačka u čizmama i Petra Pana. Ovaj potonji je i dan danas moj superheroj i jedan od najdražih likova.  Prvi roman također mi je pročitao tata – bio je to "Šegrt Hlapić". Sljedeći, "Družbu Pere Kvržice", pročitala sam sama. Tu je završila moja faza davljenja odraslih da pričaju priče, a nastavila se faza uživanja u čitanju koja i danas traje. 

Kako biste opisali svoje pripovijedanje? Koliko vam je trebalo da pronađete svoj glas?

Cijeli mi je život vezan uz riječ – izgovorenu, napisanu i otpjevanu. A prvi pravi osjećaj da se uistinu mogu izraziti pisanom riječju vežem uz 6. razred osnovne škole kada smo na početku školske godine trebali napisati sastavak na temu Jesen. Odlučila sam ne ići linijom manjeg otpora, pisati kako je jesen šarena i lijepa nego biti iskrena. Prva rečenica mog sastavka glasila je  - ne volim jesen.  

Naša profesorica hrvatskog, Vlatka Pizent,  podržala je taj literarni  izlazak iz  okvira uvriježenog i, obzirom da taj trenutak i danas tako pamtim, očito dala vjetar u leđa pa i odredila smjer svakom mom budućem laćanju pera u namjeri da si dam oduška. 

Možete nam u tri rečenice opisati vaš posljednji naslov ili projekt?

"Netaknuti listovi gline", zadnji projekt i prvi roman koji sam napisala i potpisala, priča je o ženama, o ograničenjima koja nam postavljaju i koja sami sebi postavljamo, o stereotipima koji oko nas stvaraju neželjeni zatvoreni balon comfort zone, o traženju smisla nakon četrdesete na početku 21. stoljeća, o traženju izazova i snova koje ćemo ganjati da bi se osjetile živima. 

Evo stade cijeli roman u jednu rečenicu.

Mjeseci hrvatske knjige se već godinama nižu – kakav je prema vama status knjige  Hrvatskoj?

Imamo podužu listu fenomenalnih autora i držim da je upravo Mjesec hrvatske knjige uvelike zaslužan za njihovo prepoznavanje kod domaće publike, što je iznimno važno da bi knjiga došla u usmenu predaju čitatelja, u razgovor, u rubriku "Preporuči mi nešto dobro za čitanje". 

U današnjoj poplavi informacija s kojima smo bombardirani sa svih strana teško se snaći, pa tako i među naslovima i autorima, osobito novima, koje bi smo željeli ili trebali pročitati. Osobno pratim preporuke sjajnog tima Gradske knjižnica Rijeka koje objavljuju na društvenim mrežama. Atraktivno je, prilagođeno vremenu u kojem živimo, tehnologiji kojom se služimo i iznad svega – uistinu je korisno. 

Preporučite nam jedan knjigu, jednu seriju i jednu destinaciju za posjetiti tijekom mjeseca hrvatske knjige!

Mislim da možemo biti ponosni što su posljednjih godinu dana upravo riječki autori i autorice dominirali domaćom književnom scenom, napisali sjajne stvari i pokupili moćne književne nagrade - "Listanje kupusa" Igora Beleša, "Strvinari starog svijeta" Tee Tulić, Doris Pandžić uskoro predstavlja svoj Gervaisom nagrađen „Vi niste ovdje“, "Visoke trave" Zorana Žmirića,  "Kapetan onkraja" Vlade Simcicha Vave,  "Osamotne okolnosti" Envera Krivca  - što god izabrali, uživat ćete. 

Od izvrsnih serija koje imamo, uvijek ću s guštom ponovo i ponovo pogledati "Naše malo misto" što i drugima od srca preporučam. 

Destinacije koje pamtim i volim one su koje mi daju novu perspektivu, koje me prisile da protresem nakupljeno i napravim mjesta za novo, koje me oslobode i centriraju. Sigurno u svijetu postoji puno takvih lokacija, ali ima jedna koja je tu sasvim blizu i dostupna, a na koju me ionako srce vuče. Dakle, za sve koji još nisu bili kao i za sve koje će ovo podsjetiti da bi ponovo trebalo ići, preporuka je – popnite se na Risnjak. I to dužom stazom, iz mog Crnog luga. 

Gordana Brkić Žagar, riječka je novinarka, radijska voditeljica i spisateljica, rođena 1972. godine. Pohađala je srednju školu u Delnicama i studirala na Filozofskom fakultetu u Rijeci, na Odsjeku za kroatistiku. Njezine priče objavljivane su u online časopisu „Književnost uživo”, dok je sam ulazak u književnost označen objavom skupne srednjoškolske zbirke „Sretne riječi”. „Akvarel u očima”, njezina je prva samostalno objavljena zbirka pjesama. „Netaknuti listovi gline” njezin je prvi roman predstavljen 2023. godine.