Razgovor sa Snježanom Radetić o pjesničkom glasu, krhkosti i zamjeni trenutka za riječ

„Spalila bih je da je nisam uspjela objaviti.“

Snježana Radetić ne skriva svoje strahove, kao ni razmišljanja tijekom našeg razgovora. Iako u mirovini nakon gotovo četiri desetljeća rada u obrazovanju i kulturi, smatra se mladom spisateljicom čija je prva knjiga pjesama, „Privilegija leta“, izašla prije dvije godine. U međuvremenu se probijala pjesmama, sada i prozom, u Dometima i portalima Čovjek-časopis i Astronaut.ba. Tijekom 2021. i 2022. svoje mjesto redovno je pronalazila i među finalistima nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama, istim onima na kojima je okupila i poveći broj pratiteljica i pratitelja. 

U zavjetrini Dječje kuće, pred snimačem zvuka, zbirkom priča „Nevidljiva žena i druge priče“, bez mistifikacije, staloženo objašnjava kako s prvom knjigom „moraš počistiti vlastito iskustvo“: „Trebala sam ogoliti svoje slike da bih mogla nastaviti dalje. Bilo bi mi žao da nisam jer je to zapis o nekoj meni u nekom trenutku, ali da je to još malo počekalo, ne bi izašla jer sam ja nastavila dalje.“ 

A kao i sve prve knjige, nije bilo jednostavno istiskati svoj debi. Cijela priča potrajala je godinu dana tijekom koje su se izlistale neuspješne potrage, vječna odbijanja ili pomicanja rokova, ali nakon što je naišla na Dariju Žilić i Biakovu, pokazalo se da se isplatilo istrpiti: „Kao kada rađaš djecu: sve je mučno, ali, kada se dogodi zaboraviš, na sve.“ 

Dugogodišnja kritičarka, i sama pjesnikinja, zapisat će o Snježaninim pjesmama kako će „čitatelje i čitateljice iznenaditi snažan ritam, mnoštvo bogate metaforike, no prije svega otvorenost, eksplicitno iznošenje emocija, čitavog dijapazona osjeta od ljubavi do mržnje, bez ostatka.“ Sugovornica će prva reći kako je ključna riječ cijele zbirke ljubav, ali kako svaki od triju ciklusa – „Prečice do tebe“, „Preslušavanje kostiju“ i „Privilegija leta“ – ima zasebnu tematsku kralježnicu. Prvi je okrenut ljubavi prema voljenome muškarcu, drugi propituje „okolnosti i odnose koji nas odgajaju“, dok treći posvećuje tezi da „ništa bez ljubavi prema sebi ne postoji“. Naslovi cjelina svoje mjesto pronalaze i među stihovima, a sam naslov svoje značenje nalazi u ljubavi: „Privilegija leta je privilegija ljudskih bića da vole.“ 

U ogledalu svojega glasa ne vidi uzore, iako spominje kako je jednom predstavljanu bila povučena paralela s Vesnom Parun: „Lijepo je to čuti. S  druge strane nitko me ne fascinira toliko da ga želim kopirati. Iako svaki susret s drugim pjesnikom ostavlja trag na tebi.“ Naravno, kada bi imala priliku, opet bi se vratila uređivanju prve zbirke: „Tekst je takav da uvijek možeš raditi na njemu. To je tako jer se razvijaš, jer imaš neku putanju i ta putanja zapravo određuje tvoje riječi.“  

Razgovarajući sa Snježanom o njenom radu, jedno pitanje se neprestano nametalo: zašto sada, a ne prije? 

„Radila sam dugo kao profesorica hrvatskog jezika, i vjerujem da sam na taj način kompenzirala potrebu da ostavim trag, i da budem saslušana u toj maloj, razrednoj zajednici.“ Nakon tolikih godina poučavanja književnosti, činjenica da je i sama postala književnošću izvlači osmijeh jer sada se ubraja među one ljude kojima se i sama divila kako su uspjeli napisati ono što jesu. Nakon svega, presudilo je životno iskustvo: „Ili ćeš progovoriti sada, ili ćeš se nastaviti praviti da ne postoji glas. Svakoga život izudara na svoj način. Ovisi kakva su ti uvjerenja. Što su ona čvršća, to ih život više udara da provjeri ako su uistinu tamo.“ Ključan trenutak opisuje kao „impuls zahvaljujući kojemu sam počela češće bilježiti nego prije.“ Sama kaže kako je „univerzum bio jasan“: "U jednom trenutku mi je sve bilo jasno i htjela sam to prenijeti. Samo mi je trebalo da meni sve bude jasno da bi i život bio lakši.“ 

Veliku ulogu odigrale su i društvene mreže čiji je odgovor na njene prve pjesme („timido, pomalo!“) bio izuzetno pozitivan. „Ohrabri te kada vidiš da se druge žene prepoznaju u tome što pišeš te se krenu javljati u inbox. Možda je u tome razlog pisanja. Ne znam jesmo li svi toliko nesigurni, ali ja jesam. Možda i jer sam previše stroga prema sebi, ali tako može proći život ,a da knjiga ne izađe iz ladice. Zato treba prelomiti.“

I prelomila je. Otkada je odlaskom u mirovinu „pobjegla od svega“, podcrtava kako joj je „pisanje postalo neophodno“: „Treba mi taj prostor tišine i mira u kojem silno uživam.“ Ipak, pisanje nije jednoznačno:

„Poeziju uvijek upisujem u mobitel gdje imam kilometar bilješki. Navikla sam se, praktično je, uvijek mogu kopirati i popravljati. Kada završim s pjesmom, stavljam ih u folder na računalu.“ S druge strane, s prozom je postojao tranzicijski okvir: „Znao mi je Zoran (op. ur. Zoran Žmirić) reći da proza nije poezija i da slika mora biti jasnija! Ali sve se izbrusi upornim radom, pa i poezija je u konačnici pitanje kilometara.“ Neovisno o formi, još uvijek si dopušta da okolina kaže svoje te da je „neke situacije poguraju“:

„Nekada može biti samo do tri rečenice za susjednim stolom, tri rečenice od kojih možeš napraviti cijelu priču. Interesantno je razmišljati o ljudima. Sve su to likovi. A nekad te pogode teme o kojima baš želiš pisati.“ Gledajući prema tematskim bespućima, za nju ne postoji tema o kojoj ne bi pisala. Jedino je važnije da joj je danas „puno lakše napraviti neku priču koja nema veze sa mnom.“ Prostirući pogled na poeziju, kaže kako je svi „nosimo u sebi“ jer smo se “afirmirali kao ljudska bića kroz ritam i riječ, jer nam je poezija prva, u počelu svega.“

A puno lakše bi možda bilo i žaliti što nije prije krenula sa svime. Prozom, poezijom, skupljanjem životnog iskustva. Ali kajanja nema: „Sad je pravo vrijeme, a i možda tek sad imam nešto za reći.“ Znamo da je stroga prema sebi, ali stroga je i prema stihu za koji osjeća odgovornost. Razmišljajući o samome činu pisanja, kazat će se kako se tu „prvenstveno radi o nekoj samospoznaji“:

„Sigurno nije tako kod svih. Možda je to više do žena. Primjerice, tek kad nešto izgovorim glasno, a osobito kada zapišem, shvatim da je to ono što ja mislim. Jer ne mogu sjediti i misliti. Mogu pisati i misliti, ili govoriti i misliti. Često mi se događalo da, dok razgovaram s nekim, ili dok sam predavala u školi, u silini iskaza shvatim da sam rekla nešto što nije samo moj stav, nego i važan stav.“

A teme? „U život dolaze teme koje su ti potrebne“, kaže govoreći kako se suočavala sa strahom od smrti poslije smrti njena oca od iznenadnog tumora. A onda je došla i menopauza sa svojim promjenama u načinu življenja. „Sve to se dogodilo u isto vrijeme, i mislim da me to razvezalo na neki način, strah od prolaznosti… koliko smo samo krhki i koliko nam je malo potrebno…“ Razgovor o tim temama kroz vlastito oslobođenje strahova i društvenih obrazaca, predstavlja joj i oblik društvene odgovornosti, ali i odgovornosti prema samoj sebi.

U svemu tome, književna rezidencija je novi iskorak u njenom životu. Prva joj je to rezidencija. Uopće ne skriva svoju sreću što je uspjela doći u Rijeku. „Javiš se, a zapravo ne očekuješ da ćete uzeti“, smije se. U priloženom planu rada piše kako joj je „Kamov“ dao priliku da finalizira zbirku priča: 

„Koncept zbirke jest iz prvog ženskog lica progovarati o ženama svih životnih dobi. Kroz priče istražujem odnose koji ženu nose kroz život i uloge koje prihvaća ili od njih zazire. Ona je supruga, majka, ljubavnica, baka, nerotkinja, kći, susjeda, neodlučna, zlostavljana, hrabra, traži svoje mjesto u društvu. Junakinje priča između ostalih su i žene treće životne dobi koje se nose sa svime što ta životna faza donosi: pad životne energije, onemoćalost, tjeskobu i bezvoljnost, ustrajnost, dublje razumijevanje života, rasap uvjerenja, olakšanje, oslobađanje od životnih koncepata.“

Zaintrigiralo ju je i samo pitanje treće dobi, svih tih ljudi koji se zatiču iza riječi umirovljenik, starac, penzioner, a u konačnici i – treća dob. Tijekom svojeg boravka u Rijeci uvjerila se koliko starijih ljudi svakoga dana ulazi iznova u tešku borbu s urbanim životom koji, iz dana u dan, postaje sve nepristupačniji. Međutim, solucija doma nije tako jednostavna: „Znam da postoji trud da se skrbi za ljude, da ih se smješta u domove, ali odlazak u dom za njih znači kraj. To je percepcija koju treba razbijati.“ Tijekom svojeg boravka posvetila je napisane priče upravo njima; sama rezidencija i njenih 87 stepenica do stana inspirirala ju je da sagleda i kroz oči drugih taj uspon kroz iskustvo starosti.

U svjetlu svega toga, odabira rezidencijalne teme i uvezivanja društvenog sloja u književnost, biva važnim zapitati se kako, uistinu, književnost i umjetnost tu mogu pomoći? „Nije stvar funkcije, nego života. Kada sam slomila nogu na Cresu u petom mjesecu, bila sam potpuna izolirana. Kako živim u potkrovlju, „Orlovom gnijezdu“, nisam mogla nigdje zbog stepenica. Da nije bilo knjiga, ostala bih bez živaca. To je najveći dokaz koliko knjige znače. Dušu su mi spasile.“

Iako ne bježi od toga da smo vezani za sve umjetnosti, ipak je umjetnost riječi posebna. „Imamo mogućnost da riječima zaustavimo trenutke i da njima damo snagu nečemu. To je zanimljivo jer rijetko smo u trenutku. A kada jesmo – nismo s riječju. A te riječi nam kao takve, opet, nisu nikada dovoljne. Za ono što je najvažnije, teško ih je pronaći.“ I tako vječno, neumitno pitanje o ulozi književnosti pronalazi svoj iskreni, topao zaključak:

„Lijepo je naći se u drugim riječima jer to znači da nisi sam na svijetu. Pronaći se u tuđim riječima pokazuje nam koliko smo društvena bića. Među sobom se prepoznajemo po riječima.“

Program Književne rezidencije Kamov odvija se uz potporu javnih potreba u kulturi Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. 

Naslovna: Lara Čakarić / Studio Ambedo