Saša Ćirić o interpretativnoj borbi, glasu vapijućih u pustinji i primordijalnoj post-yu fazi (1.dio)

Prije nego što se zaletite, kratki uvod.

Nakon gotovo 50 000 znakova i više od tri tjedna smišljanja, slanja, vraćanja, obaveza, (ne)namjernog odležavanja, pred vama stoji prepiska s kritičarem, intervjuistom, esejistom, urednikom i radio-voditeljem, Sašom Ćirićem. Ima svega: štosova, misli, ponavljanja, plastičnosti, odmaknutosti, optimizma, pesimizma, cinizma, defetizma, naivnosti, solidnosti, učenja kako postaviti pitanje, učenja kako izravno odgovoriti na pitanje.... 

Sada kada smo i s uvodom prešli 50k, prepuštam vas tekstu. 

Bio sam na vašoj tribini gdje ste, zajedno s Jagnom Pogačnik i Anerom Ryzner govorili o postjugoslavenskoj književnosti i njenim konkretnim punktovima. Van Zagreba i projekata koji nastoje povezati književnosti, teško je kazati kako se drugi kritičari mogu osjećati kao dio postjugoslavenske kulturne stvarnosti kada se pregled suvremenih produkcija sužava i širi ovisno o nakladničkim izborima, ili pokoje prijateljstvo, ili antikvarijat. Posebice ako se još netko odluči baviti kritikom poezije, tek tada znaju stvari izgledati bezizgledno. Stoga, sa periferije pozicija postjugoslavenskog kritičara može izgledati povlašteno i van dohvata u praksi, iako poželjno u teoriji. Koliko taj pojam postjugoslavenske književnosti uistinu živi van teorije u svakoj od zemalja bivše Jugoslavije? 

Saša Ćirić: Nekoliko sedmica nakon održane tribine o postjugoslovenskoj književnosti u Rijeci, na festivalu Vrisak, čini mi se da sam bio pesimističniji nego što je trebalo, odnosno, nego što bi se na osnovu činjenica moglo tvrditi. Moj stav da postjugoslevenske književnosti i scene, i ima, i nema zapravo bih postavio kroz tvrdnju da je više ima nego što je nema, ali i dalje stoji zaključak da sve to zavisi od individualnih kontakata i grupnih inicijativa, a ne od saradnje oficijalnih institucija. Izdavačke/nakladničke kuće, mediji i časopisi bili bi tu na pola puta. U stvari, časopisi su najotvoreniji za takvu saradnju, pa samim tim postaju i faktor post-yu scene, potom izdavači (srpski koji su kudikamo otvoreniji od hrvatskih), i na kraju su mediji, koji iz više razloga, od komercijalnih do političkih, ne pokazuju naročit interes za pisce iz drugih sredina, sem ako je reč o etabliranim imenima ili popularnim naslovima. 

A evo i konkretnih primera koji potvrđuju da se kroz regionalne koprodukcije koje postoje više godine ili deceniju i pol stvara i postoji i sama scena, naravno, u nezavisnom polju kulture. Prvi primer je knjižara-klub Booksa iz Zagreba i njen projekat objavljivanja književne kritike na svom portalu, gde često kritičarke i kritičari iz jedne sredine pišu o knjigama iz druge sredine, odnosno projekat „Criticize this!“ koji je bio namenjen obrazovanju mlađih kritičara i povratku kritike, književne, pozorišne i likovne, u mejnstrim medije. 

Regionalne aktivnosti Bookse, koja ove godine slavi dve decenije postojanja, počele su još 2009. godine. Tu i ne pominjem Booksinu Reviju malih književnosti, u kojoj su se predstavile sve književnosti Balkana, ne samo bivše Jugoslavije, ili drugi programi u kojima redovno učestvuju gosti iz postyu zemalja. 

Moj stav da postjugoslevenske književnosti i scene, i ima, i nema zapravo bih postavio kroz tvrdnju da je više ima nego što je nema, ali i dalje stoji zaključak da sve to zavisi od individualnih kontakata i grupnih inicijativa, a ne od saradnje oficijalnih institucija

Ako preskočim primer „Betona“, dodatka dnevnog lista Danas, u kojem sam učestvovao kao jedan od urednika od 2006. do 2019., koji je pratio ne samo kulturne već i društvene scene regiona, pomenuću primer Pobunjenih čitateljki, grupe koja okuplja kritičarke i kritičare feminističke i queer orijentacije sa postyu prostora i koji nekoliko godina dodeljuju nagradu „Štefica Cvek“, koja uključuje i dela na makedonskom jeziku, a imaju nameru da se prošire i na slovenački i na jezike tzv. nacionalnih manjina. To je već slučaj s projektima nevladinih organizacija, kakve su Biber, konkurs za kratku priču Centra za nenasilnu akciju (Sarejevo-Beograd), koji uključuje i priloge na albanskom i makedonskom jeziku, odnosno projekti ZFD-a „Kako je meni počeo rat“ i „Kako je meni počeo mir“. 

Pomenuo bih i emisiju „Oko Balkana“ koju od 2009. uređujem na Radio Beogradu 2, dakle, na Javnom servisu i službenom kanalu, koja je posvećena postjugoslovenskim i balkanskim savremenim književnostima, i koja se emituje svake nedelje sa novim razgovorima, tako da je za ovih petnaest godina u eteru gostovalo oko 1.500 sagovornika, dominantna većina sa post-yu scena. Takve su na kraju krajeva i Novosti, nominalno list srpske manjine u Hrvatskoj koji se finansira iz hrvatskog budžeta, a koji njeguje regionalni profil svoje kulturne rubrike, saradnika i sve vrste kritika; upravo su pokrenuli regionalni dodatak za kulturu. To su primeri koji mi prvi padaju na pamet, nisu jedini, ali su dovoljni da ilustruju da određeni elementi, pa i ustanove post-yu scene ipak postoje. 

Koliko on, pored pisaca, može vrijediti za druge kulturne aktere, posebice kritičare? U kojim sferama on uistinu živi i koliko ga je, barem trenutno, moguće održati? Svodi li se sve samo na tržišni lelek i teoriju?

Saša Ćirić: Pojam postjugoslovenski nesumnjivo postoji u oblasti književne kritike, ja sam „živući“ dokaz toga i primer da sam uvek više objavljivao u Hrvatskoj nego u Srbiji, ali je tu ključni problem redukovanosti mesta i prostora za objavljivanje kritike, pa samim time i regionalne kritike (bilo kritičara iz drugih sredina, bilo tekstova o knjigama iz drugih regionalnih sredina). Eto, za ovu deceniju i po, u Hrvatskoj su se ugasili veoma važni časopisi kakvi su bili Zarez i Quorum, mada je pokrenut portal Kritika HDP-a, ugasio se i jako dobar mejnstrim časopis kakvi su bile Sarajevski svesci, dok većina dnevnih i nedeljnih listova nisu posebno zainteresovane da objavljuju književnu i druge umetničke kritike. 

Pojam postjugoslovenski nesumnjivo postoji u oblasti književne kritike, ja sam „živući“ dokaz.

Stanje u medijima i časopisima jeste posledica načina na koji je kod nas ustrojen medijski prostor, ali recimo i u političkom kolumnizmu postoji ta regionalna saradnja, tako da Boris Dežulović i Viktor Ivančić, Slavenka Drakulić i Goran Vojnović iz Ljubljane, Rumena Bužarovska iz Skoplja i Marko Tomaš iz Mostara itd., objavljuju u više sredina paralelno. Naravno, nije pitanje da li takva saradnja postoji, nego da li je dovoljna, odnosno, da li je dovoljna da bismo smeli da tvrdimo da postoji nešto kao scena ili zajednička književnost. Ponavljam, mislim da svi ti primeri nisu dovoljni da se tvrdi da je regionalna scena jednako razvijena kao nacionalne, jednako prihvaćena, posebno ne jednako finansirana, ali da u određenoj rekao bih primordijalnoj fazi postoji i da je kao takva važna ne malom broju ljudi koji prate kulturu i kojima je stalo do kulture, bili njeni učesnici ili tek konzumenti. 

Primordijalna postjugoslavenska književna juha! Tako mi sve zvuči – prikupljamo sastojke i improviziramo s onime što imamo na raspolaganju, kako od aktera, tako i od manifestacija i projekata. Ali da se okrenem trenutnim i budućim konzumentima te književnosti jer jednom si (digitalni otisak ne prašta) kazao da je visoka kultura proizvod za uživanje elita. Ništa sporno, ali otvara pitanje koliko mi sami možemo pružiti otpor tomu da se književni i kritičarski rad ne svede na pisanje poslanica prijateljima? Nije li to, ipak, malo obeshrabrujuće? 

Saša Ćirić: Nisam razumeo ovaj deo o juhi, da li je to primedba i ako jeste, kome je upućena. Iskreno, ne sećam se te izjave, voleo bih da se podsetim i njenog šireg konteksta. U svojim tekstovima se nikada nisam previše bavio kulturnim studijama, a elitu u pojedinim zemljama u svetu i dalje čine oni koji umeju da čitaju. Kod nas, ili u Srbiji, recimo, pošto je Sajam knjiga u toku, kultura je simulacija vlastite projekcije koja je spoj malograđanskog i autoritarnog doživljaja kulture, veliki muški pisci i važne nacionalne teme, gomila dezorijentisanih đaka koji ganjaju selebritije po štandovima izdavača i prononsirani desničari koji glume naučnike i intelektualce. Šta je tu sad kultura a šta elita? 

Ne znam otkud taj pesmizam spram dometa pisanja. U svetu u kome je očit porast autoriratnog populizma i koji sve više srlja u ratove, plus neraščišćeno nasleđe devedesetih i stalne tenzije niskog intenziteta u post-yu sferi, sa masom potisnutih fenomena ili događaja gurnutih pod tepih, pisanje tek dobija na značaju. A ako je poenta da se nema gde objaviti ili da to nikoga ne zanima, još uvek postoje mesta otpora bilo na portalima, mrežama ili ponekom mediju. A ako je publici dobro sa tim kuda ide svet, šta fali biti „glas vapijućih u pustinji“ dok se većina ne opameti :)? 

Šta je tu sad kultura a šta elita? 

Ovdje ostaje i osjećaj da smanjenjem broja kritičara sve više se osjeća naša nemogućnost da u potpunosti zahvatimo promjene u suvremenoj produkciji. Samo rijetka djela imaju široku recepciju (odmah se dosjetim Ene Katarine Haler ili Slobodana Šnajdera (ipak, samo Doba mjedi), pa tako većina kritika kao da jedva uspije i zabilježiti postojanje knjige na kulturnom polju, dok i one zabilježene rijetko mogu dobiti i više različitih perspektiva. Koliko je koban/kritičan izostanak kritičkog pluraliteta? Gubi li se postepeno osjećaj za širinu suvremenu produkcije, svojevrsni pogled unazad kada se sve rjeđe i rjeđe kritičari zadržavaju duže vremena u – kritici? 

Srećom znatno je širi spisak dela koja imaju sinhronu višestruku recepciju, od romana i knjiga priča i prepiske Miljenka Jergovića do zaista velikog broja autorki i autora, posebno ako se to posmatra iz Srbije, ali koliko vidim recepcija postjugoslovenskih autora u određenoj meri postoji svuda, i u Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu, u BiH i Sloveniji. Posebno bi pitanje bilo tko se nalazi na toj listi autorki i autora koje se reizdaju ili po prvi put izdaju u susednim zemljama. Ako ičim, sredina u Srbiji može da se pohvali da svake godine objavi oko 50 knjiga post-yu autora. 

E sad, posebno je i složenije pitanje kritičarskog i kritičkog pluraliteta, dakle i u smislu pojedinačnih pristupa i korišćenih metoda, da li postoji i koliko je zaista pluralan. Iskreno, meni lično više od metodološkog pluraliteta, recimo primera dekonstrukcije, postkolonijalne kritike, marksističke, feminističke (koje zapravo i ima, i to u nemalom broju), queer teorije itd., nedostaju kritike koje osporavaju ili dovode u pitanje, naravno na jedan argumentovano utemeljen i analitički pronicljiv način. Što se tiče osećaja kritike za „širinu produkcije“, poželjno je da ga ima, jer je onda uvid potpuniji, komparacija sadržajnija a sud relevantniji, ali ne mislim da je to veliki nedostatak, posebno za mlađe kritičarke i kritičare. Širina uvida je nešto što se vremenom stiče i izgrađuje, mislim na upoznavanje opusa i popunu rupa i propuštenih knjiga iz istorije književnosti, bilo one jučerašnje ili one malo dalje. 

Ipak dijelim suprotan sentiment kada je riječ o recepciji književnih djela, ali samo unutar hrvatskih granica; iako trebam istaknuti da se širina recepcije kod nas izgubi i zbog toga što mnogobrojne knjige koje dobiju svoje kritike, dožive ih tek mjesecima. Iako kod nas.  Ali povukao si dobru temu – pitanje autora i autorica koji se reizdaju ili izdaju. Nemam taj uvid, ali koji hrvatski autori imaju „dobru prođu“ u Srbiji? Tko se sve probija do vas i što jedan srpski čitatelj može reći o hrvatskoj književnosti? Primjerice, kod nas tek u zadnjih dvadesetak godina se probijaju i druge autorice/autori pored Basare, Velikića, Valjarevića, Vidojkovića… ne znam kad bih iskreno drugačije pročitao Danila Lučića, Sašu Ilića, Milicu Vučković ili Slobodana Tišmu. Za našeg čitatelja koji želi čitati srpsku književnost, to je ona. Što taj čitatelj može propustiti? 

S druge strane, barem iz Benčića, veliku ulogu igraju i knjižnice te nabava knjiga. To je jedna skrivena institucionalna poluga koja također može odigrati veliku ulogu, a premalo se o njoj priča. Tako i oni grade sliku i otvaraju vrata srpske književnosti. Da ne nabrajam – pogledajte na sljedećem linku.  Ipak, s druge strane, danas u Benčiću autore iz regije tražite u svjetskoj književnosti (nekada na jednom mjestu) što je, također, jedna institucionalna/nacionalna mjera. 

Saša Ćirić: Vidim da se držiš svog utiska, mada ta indisponiranost nije neutemeljena :) Moja poenta je da prikaza i recepcije ima više nego što nam se ponekad čini, druga je stvar kakva je ona, od početničke i neuke do advertajzing pristupa ili nesuvislosti do ovih boljih primera, kojih takođe ima analitičnijih i podsticajnijih i prosečnih. Da, koliko imam uvida u hrvatsku scenu, sužen je prostor za objavljivanje kritike i jako fale časopisi, a onda i više prostora u regularnim medijima, dok se nezavisna scena trudi koliko može. 

Hrvatski autori i autorke imaju fenomenalnu prođu u Srbiji (da ne čuju srpski nacionalisti, jer oni stalno zakukavaju za tzv. reciprocitetom, što bi u praksi dovelo do kampanje da se smanji broj objavljenih hrvatskih pisaca). Ne da mi se, što bi rekli u Zagrebu, da sad podastirem spiskove objavljenih, ali gotovo da nema pisca ili autorke, ne samo među afirmisanijim, nego i koji imaju po dve-tri knjige a da nisu reizdati i u Srbiji. 

Kad pominješ pisce iz Srbije koje si ti čitao i koje poseduje Gradska knjižnica Rijeka, zapravo sam prijatno iznenađen koliko ih je :), ali to je zbog toga što su moja početna očekivanja i empirijski uvid u hrvatsku nakladničku produkciju jako niski. Pa svakako propuštaš dosta toga, što se tiče širine i raznovrsnosti produkcije, ali nažalost poslednjih godina i ne tako mnogo jer je vrednost, posebno proze i romana, opao. 

Ali hajde da usput prokomentarišem srpska reizdanja u Hrvatskoj: Vidojković je omladinski treš autor i kome je to blisko, taj je „promašio biblioteku“, Valjarević sem kolumni posljednjih godina od „Koma“ ne objavljuje ništa, sem ako se ne računa knjiga koju je VBZ objavio ove godine koja se zove „Džo Frejzer i 49 pesmama plus 24 plus 5“. Ovih plus pet je novih. Velikić i Basara su posle Albaharija i  Bore Ćosića, koji je u Berlinu, i delimično je, i hrvatski pisac, jedini „savremeni klasici“ kod kojih su primetne velike oscilacije u kvalitetu onoga što pišu. 

U poslednjih 15 godina od 4 objavljena romana ("Bonavia", "Islednik", "Adresa" i "Bečki roman") Velikiću cenim samo ovaj poslednji (o čemu sam i pisao za Artkvart.hr), kod Basare gotovo nijedan nije na visini njegovih najboljih romana, jedino bih izdvojio „Andrićevu lestvicu užasa“, iako je „Kontraendorfin“, njen nastavak, dobio drugu NIN-ovu nagradu. Milica Vučković je fenomen svoje vrste, ispod-osrednji roman koji je pogodio akupunkturnu tačku čitalaca (submisivnost devojke u toksičnoj vezi), Danilo Lučić na početku „karijere“, Tišma koji je fenomen druge vrste i marginalne pozicije i na srpskoj sceni, i drago mi je da ga je neko „dopeljao“ i do vas, i Saša Ilić kao vodeći pisac generacije rođene sedamdesetih godina, eruditno višeslojan i angažovan na pravi način. 

U zbiru, nije to loš izbor, naravno da mnogo drugih fali, ali niste oštećeni za bogznakakva remek-dela, ali jeste za dosta kompatibilnih dela koja bi fino komunicirala sa onim što se objavljuje u Hrvatskoj. 

Nema intervjua gdje vas nisu pitali o poziciji suvremene književne kritike u posttrancizijskom društvu, i radije ne bih da morate ponavljati iste odgovore. Radije, okrenuo bih se suvremenim trendovima u književnoj kritici gdje se, prvenstveno Rita Felski, propituju granice hermenautike sumnje i dobro podmazanog stroja koji predstavlja kritičarski zanat. Drugim riječima, umjesto dijagnostičke vježba, pokušava se istaknuti važnost estetskog užitka i živog susreta s tekstom. Koliko tu ima novine, istinskog propitivanja kritika? Što takav pristup može značiti za kritičara?

Saša Ćirić: Nisam čitao Ritu Felski tako da ne mogu da referišem na njene uvide, ali mogu na navode iz pitanja :) Za mene kritika nikad nije predstavljala dobro podmazan ili uhodan mehanizam, već upravo prostor propitivanja. Preispituje se, ili se može preispitivati, doslovno sve što je bitno za kritič(ars)ki diskurs, od senzibiliteta i sklonosti preko forme kritike (šta treba a šta navodno mora da sadrži) do vrednosnog suda/stava ili stavljanja dela u kontekst savremene književne istorije, odnosno u šire kontekste, društvene i ideološke. Pritom, nesumnjivo, živi susret s tekstom i estetski užitak ostaju temelj, a možda i svrha (i) kritičarskog čitanja. 

Preispituje se, ili se može preispitivati, doslovno sve što je bitno za kritič(ars)ki diskurs.

Otvaraju li se novi horizonti književnoj kritici koja se vječno pokriva sumnjom, samopouzdanjem i gnušanjem? 

Saša Ćirić: Mislim da sam kritičar ili kritičarka sebi otvara nove horizonte, odnosno stječu priliku da razviju pristup drugačiji od onog koji su imali. Posebno ako književni tekst, odnosno njegovu hermeneutiku, razumemo kao poprište interpretativne borbe koja nadilazi imanentnu ravan značenja teksta. Tako smo u Betonu brojne teksto čitali sa stanovišta njihove kontaminiranosti nacionalističkom ideologijom i detektovanjem načina na koji su se upisivali u vlastiti horizont društvene savremenosti. 

Sam kritičar ili kritičarka sebi otvara nove horizonte, odnosno stječu priliku da razviju pristup drugačiji od onog koji su imali

Na skupu o književnom kanonu koji je održan proteklog vikenda u klubu Booksa u Zagrebu čuo sam da Nađa Bobičić u kritici i generalno u svom pristupu tekstu nastupa sa pozicije socijalističkog feminizma, dok je Mirnes Sokolović čitao književnost 1930-ih i 1990-ih sa pozicije istraživanja analogija stilističkih strategija teksta i nasilja, odnosno aktivističkog angažmana pisaca. Svaki tekst koji referiše na rodne, političke itd. odnose, može se čitati van formalno-strukturalne analize teksta, a na kritičaru i kritičarki je da izaberu svoj pristup u odnosu na dati tekst, ne nužno da uvek i svuda promovišu jedan metod i jedan pristup. 

U kontekstu svojevrsne ekonomije književne kritike, razmišljate li ikada tko čita vaše kritike? Koliko uopće kritičaru treba biti važan čitatelj? 

Saša Ćirić: Svakako da razmišljam o tome ko sve čita kritike koje pišem i voleo bih da sam podrobnije upućen u reakcije čitalaca kritike, ali takav uvid nemam, ali čak i kada bih ga imao, ne bih se previše obazirao na te reakcije, u smislu da me demotivišu ili metodološki preorijentišu. Sigurno bi u tom slučaju, da imam uvid u reakcije na moje kritike, bilo više dijaloga ili polemika o tome, a sigurno i da bi mogućnost za autorefleksiju bila izraženija. Koliko je piscu/spisateljici važan kritičar/ka, toliko je i kritičaru/ki važan čitalac/teljka kritike. U redu, možda su autorima i autorkama važniji čitaoci i kritičari, ali i ovde postoji važnost, jer jedino tako plodonosno funkcioniše scena kao umnoženi dijalog ili polilog, kada se čitaju ne samo književni nego kritičarski tekstovi i kada se o njima raspravlja.

Voleo bih da sam podrobnije upućen u reakcije čitalaca kritike.

Ali, kao što rekoh, domet reakcija je ograničen, kao što je ograničen i domet književne kritike. Poneke mogu da uzdrmaju pisce, ali većina je tu da kaže svoje a pisci i čitaoci da izvuku zaključke, da nešto od primedbi eventualno usvoje a većinu da ignorišu, bilo stoga jer im nisu bliske, ne razumeju ih, ne slažu se snjima ili ne mogu da ih primene. Kao što niko od nas nije ona poznata tabula rasa da drugi po njoj pišu šta im se prohte, a tabula da to pasivno prihvata, tako je za sve štetno da se niko ne obazire ni na kakvu reakciju. 

Znam da je naivno, ali – kakav je odnos između pisca i kritičara? Prvoloptaški se on uvijek sagledava pomalo neprijateljski, pa čak i tutorski što je najpogubnije po – kritičara. 

Pitanje nije naivno, već suštinsko. Psihologija (ili psihopatologija) književnog života je kudikamo značajnija od bilo čega drugog. Na žalost, uopšte nije neprijateljska, već korumpirajuće prijateljska i kukavička (kritičara prema piscima). Ali kritika je paradoks svoje vrste: da bi bio dobar kao kritičar, moraš da rizikuješ sve svoje odnose kao građanin i kao čovek (prijateljstvo ili kolegijalnost). Ima ona divna Ničeova sentenca iz „Ecce homo“, parafraziram, da čovek saznanja ne samo da mora da voli svoje neprijatelje, nego mora i da mrzi svoje prijatelje. Dobro, ako odstranimo napad na hrišćansku paradigmu i umesto ljubavi i mržnje stavimo recimo makar distancu (prema prijateljima), odnosno lične odnose prema piscima u zagrade, taj Ničeov iskaz može da posluži kao dobra „formula“ za književnu kritiku. 

Ima ona divna Ničeova sentenca iz „Ecce homo“, parafraziram, da čovek saznanja ne samo da mora da voli svoje neprijatelje, nego mora i da mrzi svoje prijatelje.

Što se tutorstva tiče, ako pod njim podrazumevaš odnos kritičar kao znalac/profesor i pisac kao uvek podkapacitirani đak, to dominantno nije tako (jer i kritičari i pisci znaju malo :), ok, štos, ali ima dosta načitanih i obrazovanih autorki i autora, kao i kritičara i kritičarki ogrezlih u amaterizam i padobranaca, odnosno zalutalih u čitanje i ocenjivanje savremene književnosti. Tu je posao urednika i urednica ključan da poprave ono što se može u tekstu i da doobrazuju, ako je to potrebno i moguće svoje „štićenike“. 

Ali dešava se, pa i meni, da ti pojedini pisac ili spisateljica pošalju svoj rukopis i ako imam vremena, što je poslednjih godina nemoguća misija, ja im napišem svoje sugestije i primedbe. Ali to nije tutorski već prijateljski ili kolegijalni čin, što me, naravno, ne sprečava da kasnije kritički masakriram taj rukopis kad se pojavi kao knjiga :) Opet šala, ali i zbilja, donekle. Pisao sam o romanu „Pad Kolumbije“ Saše Ilića koji sam čitao u rukopisu i u kritici sam izneo niz primedbi, koje čini mi se nisam dao o rukopisu :) Ali, s obzirom da mi je rukopis poslao u pet do dvanaest, nije bilo ni moguće implementirati potencijalne primedbe, a moje su bile suštinske, tako da sam shvatio da svoju rezervu treba sačuvati za književnu kritiku (drugi put treba rukopis poslati znatno ranije :) 

Takvi pristupi otvaraju prostor onima koji danas više ne žele ocjenjivati književnosti. Dovoljno puta sam čuo od kritičara da, ako je knjiga loša, da se o njoj jednostavno ne piše jer tko želi pisati kritiku o lošoj knjizi. Uvijek mi tu dolazi na pamet Manguel koji kaže kako je u osobnoj biblioteci važno posjedovati lošu knjigu jer kako drugačije znati što je loša književnost ako ju ne možeš imenovati, opisati, dotaknuti u konačnici? Unatoč tome što govorimo o smrti kritike, ona se još uvijek piše, tiska, objavljuje i prepravljuje. Koliko su loše knjige važne za bilo koju književnost? 

Saša Ćirić: Loše knjige su nažalost neizbežne, pa otuda, pošto ne možemo da onemogućimo njihov nastanak, onda ih treba staviti u utilitarni kontekst i naći čemu korisnom mogu da posluže. Šalim se. Ali se i ne šalim. Loše knjige nisu kompaktna kategorija, nego misaona imenica, odnosno, posledica subjektivnih procena (subjektivno ne znači proizvoljno već lično), kojoj bih pridružio još jedan pojam, a to su osrednje ili prosečne knjige, kojih je zapravo najviše, zajedno sa poluuspelim ili knjigama s greškom, odnosno nedostacima, brojnim ili ne tako brojnim. I tek onda su uspele ili knjige kojima se upućuje najmanji broj zamerki, da bi na vrhu piramide stajale vredne knjige, ponekad zvane klasicima, bili oni istorijski ili savremeni. I eto hijerarhije kanona izgrađenog opisnim terminima konvencionalne subjektivističke aksiologije. 

Loše knjige nisu kompaktna kategorija, nego misaona imenica, odnosno, posledica subjektivnih procena.

Nevolja nastaje odmah na prvom koraku, pri pokušaju da se odredi koja je knjiga kakva, ali, između ostalog, i tome služe književna kritika i povest literature kao naučna disciplina. Ali zašto sam pomenuo ovo što je manje-više notorno? Da bih proširio tipološki instrumentarij za vrednosno označavanje knjiga, dakle nije reč samo o dobrim i lošim knjigama (da, „50 nijansi sive“ ovde dobro dođe kao upotrebljiva ironična metafora), i da bih naglasio svoje uverenje da će se uprkos očekivanoj i poželjnoj diferencijaciji ukusa i čitanja dobar broj kvalifikovanih čitalaca uvek saglasiti o tome koje su knjige (baš) loše, bile one amaterske/diletantske ili prepune nedostataka i problematičnih mesta, a koje su bolje ili najbolje u datom trenutku/godini/berbi. 

Ako na kritike gledamo kao na dokument vremena, što one (ne)napisane govore o nama? 

Saša Ćirić: Govore svakako o stanju književnog/književnih ukusa epohe, a uz nagrade, festivale, antologije, prevode i naučne studije o konfiguraciji moći i prepoznatih ili nametnutih vrednosti na sceni. Moja pozicija na našim scenama je paradoksalna, odnosno spoj kontradikcije mejnstrima i margine. Kao urednik emisije na Radio Beogradu 2, delim poziciju establišmenta, mada i tu na margini, kao kritičar isključen iz polja odlučivanja o nagradama u Srbiji, aktivan kao kritičar u Hrvatskoj i drugim post-yu scenama, doduše tu znatno manje, ali i tu bez poziva u žirije itd.

Tako da je moja pozicija spoj simboličke moći i odsečenosti od pristupa ustanovama književne moći, što je inače regularan proces, da najistaknutije kritičarke i kritičari učestvuju u određivanju koje knjige treba da dobiju koje nagrade. U tom smislu, moje kritike govore o zasluženoj nagradi (isključivanja) za književnu kritiku koja osporava, ne kalkuliše i ne „tali“ se sa „centrima moći“, odnosno ne prilagođava svoj sud mnenju i narogušenoj osetljivosti ugroženih strana (pisaca, izdavača i ostalih). 

Nastavak razgovora možete pročitati ovdje!

Program Književne rezidencije Kamov odvija se uz potporu javnih potreba u kulturi Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske