Kulturni faul: We'll go on getting bad results, getting bad results, getting bad results, getting bad results

Nogomet sam stvarno uvijek volio, ali gotovo isključivo u dva formata. Nikada kao blejanje u TV s estetikom kockastog dnevnog boravka i ukućana iz kakve jeftine reklame za pivo ili smoki već prvenstveno kao uličnu zanimaciju (da, baš uličnu, a ne toliko kao terenom formatiranu igru) ili pak kao događanje na tribinama iza gola.

Kolumna "Kulturni faul" serija je osobnih i subjektivnih osvrta na specifične fenomene s područja kulture, obrazovanja i stvaralaštva.

Ne odvija se na terenu tolika nauka da se utakmica baš i mora gledati, studirati, raspravljati. Penjanja po ogradama, zezancija, pirotehnika... To je bio neki dobar osjećaj nas petnaestogodišnjaka. Sve je to bila igra. Samo to te može natjerati da spavaću sobu okitiš grafitom Armada. I da, volio si osjetiti kako ovi što trče na terenu imaju onu iskonsku strast koja nije korporativna mašina. Gascoigne je uvijek bio moj intimus iako sam osobno pristojan i fin. Kao riječki autobus na plin.

Godinama sam miljama od svega toga. Za utakmice nemam vremena ni viška novca, Rujevicu ne smatram stadionom NK Rijeke iako sam bio izrazito sretan naslovom (neko zatvaranje kruga, rekao bi), HNL je svašta nešto, ali najmanje normalna liga (da vas ne zbuni NL dio kratice), u žaru sam brige za obitelj i život te to sada stvarno nije kompatibilno. Ni nogomet više ne igram, ali to nije zbog prkosa, nego zbog aritmije koja me usred jednog napucavanja napumpala na nekih 200 udaraca u minuti…

Ne bi ni sve ovo ispisivao u jednoj kulturnoj rubrici, u jednom kulturnom magazinu, u jednoj kulturnoj knjižnici da me nije pogodila jedna pjesma...

Three Lions iliti Football is Coming Home. S komentatorskim riječima iz naslova u pozadini...

Stvar je u originalnoj verziji prokleto banalna kao i priča iza njenog nastanka. Jednostavno, 1996. godine Engleska je bila domaćin europskog prvenstva (ono na kojem je Šuker dao onaj ludi lob, a mi se osjetili kraljevima svemira) i među silnim pjesmuljcima nastala je i “Three Lions”.

Čista Engleska devedesetih s tim ludim osjećajem za pjesmuljke koji ostaju u ušima. Ponekad mislim kao da je cijela scena za domaću zadaću morala odstudirati Beatlese i Kinkse. Ta lagana pjesmica nije samo simbol nogometa već cijelog sloja tadašnje britanske kulture koju smo i mi u riječkim kvartovima gutali u tonama. Cool Britania na vrhuncu. Blur i Oasis. Britpop i one beskrajne bilježnice s tim likovima. Šljampave traperice i široka majica trenerke Umbro. Transpotting kao ruganje svemu. Slušaš “Three Lions”, gledaš spot i točno se vidiš ispred tog zidića. Tog faking nestalog zidića na kojem napucavaš loptu u neki točno izabran kamen. I tako cijeli dan. A ljeto je i +38…

Najbolji dio pjesme je što je zapravo o luzerstvu. Ona je ujedno i rugalica. Svi već znaju rezultat. Engleska je opet zeznula. Nije neki Mišo Kovač patološki patetični džumbus o lopti od kamena ili šta ti ja znam o čemu iako je skroz bazirana na nostalgiji. To je zapravo pjesma o borbi i akciji. Nadi. O tome kako možeš voljeti i zadnje na tablici. O tome kako možeš voljeti i nekog u drugoj ligi. Retro naivna ljubav s kakvom je nogomet i sve oko njega fora. Ostalo je neki čudan svijet i takav treba stvarno samo onima kojima je nogomet stvar iz TV reklama.

Nestalo je u ovih dvadesetak godina iluzije. Upoznali smo Mamiće, Blattere, trošenje poreznih sredstava na uvelike umjetno kreiran i predimenzioniran “problem navijača”, kladionice, od lokalne zajednice totalno odvojene klubove i igrače u čemu Englezi možda i prednjače, monopole na trofeje pet EU momčadi... Tribine su upoznale "Indijance" i jaukanje za stadionskom komocijom, stadionom kao trgovačkim centrom u koji se ide nedjeljom. Ta pjesma “Three Lions”, iako je kasnije i sama postala dijelom korporativne mašine, je ipak jedna od posljednjih jeka tog nestalog svijeta.

Nedavno je napisan dosta dobar tekst o pjesmi “Nogomet” od Pipsa. A oni su uvijek bili nekakav naš Oasis i naša mala privatna Britanija u toj svojoj vokalno-gitarističkoj raskoši. Domaća nogometna kultura nikada nije iznjedrila nešto tako urbano i moćno, rugalicu i slavlje nogometa istovremeno. Sve je dobro kad si na vlasti, a Vlasta je bogata. Nietzsche i sve te kontradiktorne filozofije u jednom. Evo, tipkam ovo, kreće utakmica s Nigerijom, a na HRT-u ususret kao veliku foru puštaju neki slavonski bećarac...

Od Engleske nitko ništa ne očekuje ni ove godine. I oni se sprdaju kao nikad.