"Ar-Men, živi pakao" Emanuela Lepagea: vizualna poslastica o samoći i svjetionicima

Samoću manje upućeni ljudi redovno miješaju s usamljenošću. Ti pojmovi mogu biti bliskoznačnice, ali nipošto ne i istoznačnice. Samoća predstavlja čovjekov svjesni izbor, osobno stanje u kojem pojedinac uživa; usamljenost je krišom ili direktno nametnuto stanje u kojoj je doza užitka znatno umanjena ili pak nepostojeća, pojedinac koji se osjeća usamljeno svoje stanje doživljava prvenstveno kao nametnutu kaznu i teret, nipošto kao željeno blagostanje i sreću.

Potreba za samoćom varira od pojedinca do pojedinca, ne postoji preporučena količina samoće koja bi se mogla pripisati u dnevnoj, tjednoj ili mjesečnoj dozi. Izraženu želju za samoćom osjećaju kreativne osobe koje se žele neometano izraziti u području umjetnosti, samotnosti teže osobenjaci kojima godi prirodna osama, ali i pojedinci koji su se razočarali u ljudima pa onda prijeko potrebni duševni mir pronalaze boraveći u oazama mira, usred mora, daleko od civilizacije, gdje ih nitko ne kinji.

Gledati sporo i pažljivo

Svjetionici, lokacije izolirane od svijeta, predstavljaju pomalo romantičan i idiličan teritorij samotnim ljudima koji nisu ovisni o ljudskom društvu, već umiju skladno živjeti sa svojim tegobama, demonima i snovima. Svjetionici ostavljaju dojam pitoreskne lokacije prigodne za kontemplaciju, ali ujedno predstavljaju i odgovornost ako radiš kao svjetioničar, a ne boraviš na svjetioniku samo kao usputni turist ili sustanar.

Lepage nije autor koji stvara s pola snaga, već se svaki put podjednako prepusti procesu stvaranja i bude posvećen svojem radu.

Da nije baš sve idealno u svjetioničarskom poslu te da svjetionik iziskuje odricanje od mnogih uobičajenih lagodnosti, dočarava Emanuel Lepage u grafičkoj noveli Ar-Men, živi pakao (Fibra, 2018.).

Lepage je upućenim stripoljupcima dobrano poznat jer je više njegovih djela dostupno - Muchacho (Fibra, 2009.); Oh, cure (Fibra, 2013.); Putovanje na Samotne otoke (Fibra, 2017.) i Jednog proljeća u Černobilu (Fibra, 2015.).

Čim se spomene Lepageovo novo djelo, stripoljubac može pretpostaviti da će ga dočekati još jedna poslastica za oko, vizualni slatkiš nad kojim se gledatelj dugo može diviti. Lepage nije autor koji stvara s pola snaga, već se svaki put podjednako prepusti procesu stvaranja i bude posvećen svojem radu, ne štedi se i to se jasno vidi u njegovom detaljnom crtežu koji valja sporo promatrati i analizirati. Lepageova djela sastoje se od ozbiljnih priča što ponukaju čitatelja na razmišljanje, a takav je i naslov Ar-Men, živi pakao.

U djelu Ar-Men, živi pakao Lepage pažnju posvećuje ljudskoj prirodi, ali i prirodnim lokacijama što se ne mogu držati pod kontrolom. Važnu ulogu u pripovijesti ima i Ar-Men, najnedostupniji svjetionik u Bretanji, kojega ljudi zovu živi pakao. Svjetionik se može predočiti kao glavni protagonist ove priče.

Lepage na početku podrobno predočava kako izgleda samotni život svjetioničara kroz likove dvaju svjetioničara Germaina i Louisa koji su u ovome poslu uspjeli pronaći sigurnost i ispunjenje, steći poljuljani duševni mir što je nagrižen traumatičnim sjećanjima pa svjetionik posluži kao privremena oaza sreće: „Louis je ratni heroj. U lipnju 1940. godine odazvao se pozivu generala de Gaullea i našao se u Londonu zajedno sa stotinu dvadeset i osam ribara s otoka Seina. Trideset i dvojica nisu se vratila… a Louis tek djelomično. Nakon rata odlučio je živjeti između neba i zemlje. Od ribara postao je svjetioničarem.“ (11.)

Duboko istraživanje

Ne postoji motiv kojega Lepage nije u stanju vjerno dočarati crtežom pa čitatelj može steći dojam da se nalazi na lokacijama o kojima se upravo govori.

Osim što detaljno predočava kako izgleda samotna svakodnevica i oskudica svjetioničara, Lepage ujedno pripovijeda o povijesti svjetionika, objašnjava pod kojim je okolnostima građen i zašto. Opisuje se odvažnost ondašnjih ljudi, ustrajnost ljudskog duha i količinu odricanja što je bila potrebna da bi se naum ostvario. Više je inženjera odustalo od gradnje svjetionika Ar-Men jer se nalazio na krajnje nezgodnoj lokaciji, stoga su se brojne teškoće nizale jedna za drugom. Splasnuo bi entuzijazam graditelja tijekom izvođenja radova, ali ljudska upornost je, pokazalo se, bila ustrajnija od prirodnih sila.

Prikaz brodoloma i morskih ptica, nemilosrdnog valovlja tjeranoga vjetrom i domorodaca otoka Sein koji nastoje biti jači od prirodnih nepogoda i sagraditi svjetionik – ne postoji motiv kojega Lepage nije u stanju vjerno dočarati crtežom pa čitatelj može steći dojam da se nalazi na lokacijama o kojima se upravo govori.

Ar-Men, živi pakao nikako nije nastao u trenu, prethodila mu je opsežna priprema i proučavanje dostupne dokumentacije, što se najbolje vidi u zahvali, gdje Lepage spominje popriličan broj suradnika koji su pridonijeli u nastanku ove priče.

Utrošilo se vremena i truda, no zato je konačni rezultat, po dobrom običaju impresivan, i vizualno i tekstualno lepageovski poetičan, za pamćenje i prepričavanje!