Civil u Berlinu i druge reportaže iz nacističke Njemačke: Zadivljujući vašar mržnje u oku novinara

U Varšavi su me svi uglavnom strašili bile su prve riječi poljskog reportera, Antonia Sobańskog, pred odlazak u Berlin 1933. godine povodom dolaska Adolfa Hitlera na vlast. Viđeno, promišljeno, i prokockano kroz samo tri godine autor je zabilježio u svojim reportažama između 1933. i 1936. godine koje je ove godine objavio Disput u knjizi pod nazivom Civil u Berlinu i druge reportaže iz nacističke Njemačke (prijevod Adrian Cvitanović).

Knjiga je formalno podijeljena na dva dijela – Civil u Berlinu i Reportaže iz nacističke Njemačke 1934. i 1936. Prvi predstavlja koherentnu i kohezivnu reportažnu cjelinu koju će tadašnji dopisnik časopisa Wiadomości Literackie Sobański objaviti po povratku 1934. godine. Drugi dio predstavlja svojevrsni kompendij njegovih reportaža iz naslovnih godina, godina u kojima se autor vraćao u Njemačku s nadom u čudo koje se neće dogoditi. Oslanjajući se na živu povijest, strani dopisnik plete priču o nacističkoj Njemačkoj kroz svjedočanstva ljudi u strahu da nisu ispale budale 5. ožujka 1933., prijatelja u redu za posao iza 60.000 članova SA, poznanika koji kida dopisnice zbog krivo ispisane gotice, vojnog časnika dok s osmijehom stvara vojnike itd.

Njegove reportaže, strukturirane oko ključnih režimskih točaka podcrtanih samim naslovima (Židovi, Posebnost, Wehrhaftigkeit…), odgonetavaju i integriraju u interpretaciju novinske članke, govore, propise čime zaokružuju društvenu i političku sliku Njemačke. Posebice se ističe autorov oštri, britak glas kada progovara o smrti medija u Berlinu koji su svjesni kako više ne informiraju, već isključivo propagiraju. U pokušajima da spoji dužnosnike s ljudima iz njemačke svakodnevice (“Za tebe gradimo taj svjetli, budući Reich“), autor prokazuje zaslijepljenost gomile u kojoj Sobański, u zadnjim reportažama, pronalazi samo jedno, ključno pitanje:

“Koliko u toj iskreno idolopokloničkoj gomili koja juri ulicama samo da bi ugledala Führera mora biti nekadašnjih iskrenih socijalista i komunista, koliko katolika koji mogu povezati svoje štovanje Boga i Führera s jednako naivnom neosviještenošću u pogleda Führerovih načela i vrijednosti, poput kakvih vjerskih fanatika koji zagorčavaju život svojoj okolini.”

Unatoč tome što kroz reportaže podcrtava svoju ljubav prema Njemačkoj i Berlinu, Sobański ne može zatvoriti oči te se radije prepušta melankoliji, ali i humoru kojim podcrtava odnos nadređenog i podređenog. Autorovo oko za detalje dodatno usložnjuje njemačku svakodnevicu kojoj 1933. sve govori u prilog da je dio civiliziranog svijeta, osim tih detalja, dokaza raskida s jednim svijetom. No, ti propisi, spaljene knjige ili goticom potpisane table od nijeme većine samo izvlače nervozni smijeh. Tako dopisnik od 1933. i zaključka kako će Njemačka grcati u krvi izdvojena i izolirana od ostatka svijeta, samo tri godine kasnije klizi prema gorkoj izjavi kako epidemija nacionalizma tek započinje u Europi koja ga sa sjetom vraća prvim reportažama, i pričama za malu djecu njegovih sugrađana.

Unatoč tome što nam Civil u Berlinu i druge reportaže iz nacističke Njemačke dolazi tek sada, isti ostaje aktualnim štivom koje nam daje uvid u godine kada su jedni mislili da su spašeni, dok su drugi vjerovali da ih se još može spasiti.