Davor Rostuhar: Lovci sakupljači

Proučavajući listu najčitanijih naslova u 2024. godini, bilo je lijepo na popisu kategorije Etnografije, običaja i načina života vidjeti „Lovce sakupljače” Davora Rostuhara. Ovdje ipak nije riječ o 'običnom' putopisu, premda i oni daju interesantan uvid u druge kulture, već o knjizi koja doživljaje ovog iskusnog putopisca tijekom boravka u plemenu Hadza stavlja u širi društveni i povijesni kontekst. „Lovci sakupljači” su daleko i od klasične antropološke studije sa snažnom teorijskom crtom – Rostuhar je ipak prije svega pripovjedač, a njegov je način ispisivanja svojih putešestvija uvijek životan i osoban. Od često zabavnih dijaloga, koji daju direktan uvid u komunikaciju zajednice koja je toliko različita od naše, do slikovitih opisa i opažanja o sebi i svijetu.

U svojoj baznoj ideji, „Lovci sakupljači” objedinjuju Rostuharova svjedočanstva tijekom boravka u Tanzaniji, kroz fotografije i tekst, nudeći fascinantan pogled u život lovačko-sakupljačkog plemena i njihovo opiranje promjenama koje su zadesile ostatak svijeta.

Rostuhar posjećuje pleme Hadza 2023. godine, desetljeće nakon njihovog prvog susreta. To mu omogućuje da usporedi Hadze prije i sada, fokusirajući se na elemente koje obilježavaju njihovu kulturu i koje su osobito zanimljive kad se usporede sa zapadnim društvom: ravnopravnost, održivost, odnos prema radu i dokolici i koncept sreće. 

Hadze ipak imaju neki kontakt s ostatkom svijeta, ali svi faktori koji mijenjaju narode i utječu na njihovu prilagodbu modernom načinu života njih očigledno zaobilaze. Hadze su tako zadržali način život svojih predaka, žive od lova i sakupljanja plodova u samoj kolijevci čovječanstva, u bujnoj prirodi u kojoj pronalaze sve što im treba za život. 
Kako je moguće da i dalje postoji takvo društvo, odnosno da oni nikada nisu napravili sljedeći korak? 
Rostuhar je objasnio kako Hadze jednostavno nemaju potrebu za promjenom, a na pitanje zašto se ne bave obradom zemlje i stočarstvom kao susjedni narodi odgovaraju kako ne vide prednost u tome da ti žetva jedne godine neće biti dobra. Oni ipak nikada ne gladuju, uvijek se mogu oslanjati na svoju okolinu, i još k tome uživaju u raznolikosti i ukusnim zalogajima. Hadze su nomadi, pa se nikada ne vežu za određeni prostor ili predmete, a sve što ulove dijele. Nitko se u njihovoj družini ni po čemu ne ističe, održavaju tu jednakost načinom komunikacije, ne dopuštajući da se itko osjeća previše zaslužnim ili važnim. Nitko nije iznad, nitko nije ispod. Nema sukoba, nema svojatanja i gomilanja profita. Ogoljeni život. Život – ne preživljavanje. Jer Hadze  znaju uživati u svojoj svakodnevici. 
Vrijeme troše na lov i dokolicu; puše travu (yasene), odmaraju, pripovjedaju priče oko vatre, druže se. Iako nemaju izraženu duhovnost prema okolišu, žive održivo. Dišu s prirodom. Na koncu, mnoge su boljke našeg društva nastale upravo u neolitskoj revoluciji, dakle nakon što je čovjek počeo skladištiti hranu i okretati se zemljoradnji i stočarstvu. Zbog potrebe za radnom snagom, javila se potreba i za više djece, što je ženu vezalo za djecu i kuću – rodio se patrijarhat. Da bi se upravljalo sve većim društvom i imovinom, javila se potreba za kompleksnim narativima – rodile su se velike religije. Dogodio se i pomak u obrazovanju i medicini, što je riješilo problem mnogih bolesti, ali odmak od lovačko-sakupljačkog načina života neminovno je na svijet donio i nove bolesti. U plemenu Hadza, naprimjer, nema zabilježenih slučajeva raka, dijabetesa ili psihičkih bolesti. S druge strane, vjerojatnost da pojedinac dosegne odraslu dob je 50-50, upravo zbog toga što si te šanse ne podižu cjepivima i modernom medicinom.
Prije 10 do 12 tisuća godina, svi ljudi na Zemlji bili su lovci sakupljači. Nije postojao osjećaj za privatno vlasništvo, kao ni značajna razlika u moći između spolova. Živjelo se od danas do sutra, a zbog izostanka osjećaja za teritorijalnost i velikih religija, nije bilo ni osvajačkih ratova. To se razdoblje može nazvati ranim djetinjstvom naše vrste, a osobito je zanimljivo to da lovačko-sakupljački način života vežemo za preko 99% naše povijesti. 
Kako se onda dogodio 'pomak' u kojem 8 sati dnevno trošimo na iscrpljujući rad, gdje smo se distancirali od prirode, u začaranom krugu zarade i potrošnje, pritom se boreći za opstanak osnovnih ljudskih prava i ravnopravnost, a neki i za opstanak općenito?
Antropolog Frank Marlowe koji je dulje vrijeme boravio s Hadzama, zaključio je da Hadze ne dijele sve zbog održavanja jednakosti, velikodušnosti ili intrinzičnih vrijednosti. Prema Marloweu, a slično je primijetio i Rostuhar, Hadze svoju strategiju raspodjele dobara temelje na 'toleriranom žicanju'. Rostuhar tako ne idealizira pleme Hadza, što se nasuprot demoniziranju često čini kod opisa ovakvih zajednica. On ne sugerira da bi se kao društvo trebali vratiti lovačko-sakupljačkom načinu života. To uostalom ne bi bilo ni moguće za preko osam milijardi ljudi. Međutim, za popravak naše trenutačne situacije, u kojoj nehajno devastiramo planet i hranimo kapitalizam, od Hadza se definitivno može crpiti dobra doza inspiracije.
„Lovci sakupljači” je dokumentaristička knjiga koliko i kulturološka i filozofska, u cjelinu povezana pročišćenim jezikom i snažnom vizualnom komponentom. Knjiga u koju se vrlo lako uranja. Želimir Periš je odradio odličan urednički posao, a Rostuhar se, što se kvalitete i dubine sadržaja tiče, prosijavanjem vlastitih opažanja kroz teorijsko sito popeo stepenicu više. Sve Rostuharove knjige koje sam dosad pročitala u meni su nešto probudile, u većini slučajeva potrebu za istraživanjem i propitivanjem svoje zone komfora, a „Lovci sakupljači” su tome pridodali i podsjetnik na razumijevanje tvorničkih postavki našeg društva.