Doris Pandžić: X√X

Želim da znaš: ovo je stvoreno za tebe. Ja sam ovdje. Znam da čitaš.

Poigravanje vatrom i ledom^[1]Aluzija na Roberta Frosta. može se smatrati jednim od slojeva svih poglavlja i potpoglavlja ovoga romana. Hladni počeci i završeci, tople i erotski zamamne scene koje privlače suvremenijim stilom pisanja te uporaba hipermedija – jedan od njih svakako je i smješko – zanimljivi su i mlađoj i zrelijoj populaciji. U slučaju da vam je šah draga igra (mnogima i sport), bit će vam drago koračati crno-bijelim poljima pomoću svega samo ne crno-bijelih figura. To uigravanje simbolički prikazuju (pod)naslovi, pisani velikim slovima, a prvo je uvijek malo. Takav stil razbija ortografske postulate o pisanju maloga i velikoga slova te grafijskoj ujednačenosti, međutim primjer je toga da početak nije uvijek bitan; postoji ostatak igre za nadoknadu propuštenoga.

Crni trag šminke odrasle žene. Još uvijek se vidi u polutami. Na jastuku. Večer je. U sobi je sve veći mrak. Spavat će. Zaspat će. Zaboravit će. Sad je malena i sklupčana. Zaboravit će. Zaspat će. Sutra će opet biti odrasla.

Zanimljivost je ovoga romana da se može čitati na tri načina, što je već i zapisano u uputama na njegovu početku, pa taj dio valja uzeti kao metatekst, odnosno predgovor ili preduvjet čitanju. Autorica ga predstavlja kao proizvod, točnije igru. Involviranost čitatelja u romanu nadilazi granice razumijevanja – čitatelj postaje stvarateljem radnje. Napominje se dakle da tekst preuzima formu knjige za samopomoć, čak i dezintegraciju čitatelja. Dapače, tekst počiva na načelu binarnosti – ovisno o čitatelju, tekst ili ima početak ili ga nema, što vrijedi i za završetak. Svojevrstan je hipertekst, jer iako je autorica odredila pojedine segmente radnje, u interakciji s čitateljem dolazi do klimaksa odnosno raspleta. Dinamičnost i sadržaj radnje ovise o tome koju ulogu čitatelj preuzima: onu normalnoga, umjereno nenormalnoga ili pak apsolutno abnormalnoga čitatelja. Naslov je utoliko i smisao romana – jednadžbu razrješava onaj koji je u nju uključen. Čuda li, ime mu je Čitatelj.

Glavni koncept knjige ujedno počiva na liku.^[2]Onako kako ga shvaća Pirandello. Likovi i stvarne osobe zamjenjuju mjesta, a lik Anne Merz pomoću sustava glume Stanislavskoga postaje zadanim likom romana. Njezina je funkcija tada stvaranje životnoga lika koji ne samo da bi se trebao svidjeti publici (promatramo li roman kao teatar) već i biti eksperimentom kako autorice tako i čitatelja. Ona se oslanja na dramske dijaloge, ne igra društvenu ulogu, a dramski dijalozi jenjavaju upravo onako kako jenjava i njezina komunikacija s bratom. Dramski dijalozi odjednom prelaze u prozu – i tako se javlja lik Andree. Bespolnost i androgenost njezina (ili njegova?) lika postižu se pripovijedanjem u prezentu te izbjegavanjem zamjenica on/ona. Čitatelj zamišlja. Čitatelj otkriva.

(Tišina.)
(U prostoriji se nalazi samo jedna osoba.)
(Obraća se tebi.)

Naposljetku se valja osvrnuti i na autoričino pisanje u prezentu, tzv. pisanje klizećom kamerom.^[3]Prema Marguerite Duras. Tekst se i predstavlja kao mentalna snimka, što se dokazuje – uvjetno rečeno – krajem. Ako se vodimo konceptom teksta, izgleda da je tekst napisao lik koji je bio autor, a koji je pak bio lik… i tako unedogled. Tako i radnja postaje ne samo uokvirena već i ciklička. Beketovske didaskalije u ich-formi sustavno su obraćanje i čitatelju i autoru, pa čak i bivaju komentarima na određene dijelove teksta. Pripovjedač varira između omnipotentnoga, čiji je ton nerijetko izrazito hladan i prodoran, i nepouzdanoga, stoga nije zgorega vratiti se na ispreplitanje uloga u literarnoj komunikaciji. Referiranje na Lewisa Carrolla i Alisu u zemlji čudesa tako, u naoko ozbiljnom razgovoru o književnom eksperimentu, rezultira efektom bizarnoga. Koliko? I kako?

Preporučujem da odgovor na to pitanje (a i knjigu) pronađete na policama Gradske knjižnice Rijeka. Bijeli Zec samo što vas nije odveo u labirint Doris Pandžić.