"Doručak" Dinka Mihovilovića: ne ostavlja ravnodušnim

Tekst romana oblikovao je Goran Stančić i podario mu velikodušne margine kao što je zaključila kolegica koja vodi FB stranicu Mali dnevnik čitanja, ali na 160 stranica romana stalo je toliko toga da bi mnogi književnici napisali daleko opsežnija djela. S druge strane sve je rečeno, vrlo precizno i potpuno zaokruženo.

U romanu Doručak pratimo vezu i kasniji brak između Mije i Borisa, oboje su liječnici, troje djece, na prvi pogled vrlo uredan građanski život. Na sjeverozapadu Hrvatske često se kaže „svaka hiža svoga križa“ (svaka kuća nosi svoj križ), tako je i s ovom obitelji.

Mia je odrasla u SOS selu, Borisova obitelj prešućuje vlastite problematične odnose, zajedno žele izgraditi savršeno funkcionalnu obitelj.

Nakon incidenata za koje okrivljuju Damjana slika savršene obitelji sve se više urušava, gotovo kao fotografija koja nestaje u plamenu. Mia traži pomoć kod misteriozne Tise, a onda otkriva tisu ... jako mi se svidjelo to poigravanje pojmom.

Neću više o sadržaju romana, ali o likovima bi se dalo raspravljati jako puno. Mislim da je književnik namjerno ostavio nedorečenim neke događaje koji su bitno utjecali na odnose Mije i Borisa ostavljajući čitateljima da popune slike na temelju vlastitih životnih iskustava.

Lik Borisa od samog početka mi nije simpatičan, Mia u brak ulazi iz pogrešnih razloga, veliko je pitanje kako i koliko djeca manipuliraju roditeljima. Stariji sin Damjan žrtva je obiteljskih odnosa čemu pridonosi i fizički hendikep preko nastanka kojeg je Mia prešla samo tako i kao majka i kao liječnica.

O završetku romana, o onome što Mia poduzima, napisane se brojne psihološke studije, nemoguće je precizno reći što se osobi vrti u mislima, traži li spas, kažnjava li, opet će štovani čitatelji zaključivati o tome na temelju vlastitih iskustava i uvjerenja.

Jako, jako dobar roman koji nas ne ostavlja ravnodušnima, o kojemu možemo razmišljati sami ili pomno ga raščlanjivati u razgovoru s osobama koje su ga pročitale.

Dizajn ovitka romana potpisuje Jasna Goreta i jednostavno je savršen, vrlo precizno opisuje dobar dio sadržaja romana, ali mogao bi poslužiti i za igru pričanja priče na temelju fotografije.