Kako me Thomas naučio umrijeti

Da je ostalo vremena provela bih ga s tobom. Naslonjena na staru krušku dok divlje guske gaču u daljini. Pojela bih je tek ubranu i zavezala kosu. Onako kako voliš. S poslušnim pramenovima čvrsto stisnutim i skupljenim. Da je ostalo vremena ne bih bježala, ne bih šutjela i tiskala strah što dublje u srce, ne bih prokockala vlastitu sreću. Da je ostalo vremena za hrabrost, riskirala bih i ne bih se bojala odbacivanja. Da je bilo vremena. Da je bilo pameti.

Put kojim nas život vodi nikad nije pravocrtan. On vijuga, spušta se i zaobilazi, diže se i vraća. Ponavljamo, utvrđujemo, premišljamo se, žalimo i gubimo, idemo naprijed, vraćamo se i tražimo izgubljeno. Hvatamo propušteno. Balansiramo na rubu bezdana. Plešemo na širokim poljima. Hodamo usporedo jedni s drugima odijeljeni jasnim granicama, sanjajući i mučeći se što bi bilo da smo učinili korak u drugom smjeru. Da nismo bili statični, da nismo bili kukavice. I tako uvijek iznova gubili.

Tog ranog ljeta staje su bile pune zvukova i gibanja mokrih njuški što se tiskaju želeći uhvatiti dan, mirišala je trava nakon sinoćnje kiše, nebo je blistalo i boljele su me oči dok sam gledala oblake. Lišće je šuškalo i zibalo se na vjetru poput sreće, poput slobode koja je izgledala tako blizu, tako uhvatljiva, tako opipljivo živa, tako nestvarna. Bio je tu, onaj osjećaj da će nekim čudom sve sjesti na svoje mjesto, da će svi rasuti kamenčići konačno početi stvarati smisao, da ću razumjeti sliku koju stvaraju, da ću u duši pronaći neki netaknuti komadić sebe, neoskvrnut i čist. Temelj na kojem mogu graditi iz početka. Pitam se ponekad kako sam propustila iskoristiti tu priliku. Ljeto se rađalo, kruške su bile zrele i teške, vjetar je nosio mirise meda novog a poznatog, sunce mi se protezalo u zagrljaj. Kako li sam malo o životu znala. Kako li je život nepošten suigrač.

Sada, kad se sjetim tvoga lica nešto me tako bolno stegne u prsima. Neka tamna ruka mi miluje srce, draži mi utrobu i ispituje moje unutarnje stanje. Močvarno i trulo. Podsjeća me da ne smijem žaliti što su naši putevi uvijek bili postavljeni paralelno i ukrižali se tek toliko da me podsjete koliko toga što nikad nisam imala mogu izgubiti. Prepredeno, zar ne? Nije to malodušnost, tuga je. I sjeta okusa slatko gorka poput Pelinkovca oko četiri ujutro. Kad je tama najgušća a ti si preko puta starog drvenog stola. Preblizu i predaleko istovremeno. Došao si kad nisam znala kako voljeti. Kad sam se bojala, kad mi je srce bilo suviše krvavo i preplašeno, kada je poznavalo samo nasilje i silu.

Stvarao si glazbu. Note su se rađale u tvome umu, igrale su se četvrtinke, osminke, polovinke skakutale su i spajale se, rastavljale i lomile tvoreći melodiju, glazbene rečenice i odlomke. Živjele su svoje živote čvrsto stisnute na uskom crtovlju, ispisane tvojom rukom. Stvarao si priče koji te tjeraju na plač i na smijeh, koje čitaš sklopljenih očiju i opuštenih udova sanjajući sunce. Svirao si gitaru, klavijature i violinu (iskreno, nju ne baš najbolje) i jednu staru usnu harmoniku koja ti je uvijek zveckala u džepu, izgrebana ključevima i oštećena od života. Imala sam sućuti za tu staru harmoniku. U njoj sam gledala vlastito lice. Note su uvijek ležale posvuda, po stolovima, na ormarićima, u sobi, u ormaru, u torbama, na uzglavlju kreveta. Plovile su tvojim svijetom poput tisuće čamaca za spašavanje koje si hvatao kada su ti zatrebali. U tom kolopletu iskidanih kajdanki i rukom iscrtanog crtovlja pronašla sam staru Smrt u Veneciji i čitala je kao da će mi donijeti spas, željela sam da neki drugi život prodre u mene, da me ispuni i napoji. Rekao si da to nije knjiga za mene, da pričekam, da je pogrešno vrijeme. Nisam te slušala. Naravno, imao si pravo iako ti to nikad ne bih priznala. Previše me podsjećala na živi kaos u meni, na raspad od kojeg sam se pokušala spasiti. Ljubav i smrt bile su zastrašujuće bliske i nisam je mogla čitati bez da mi se tresu ruke i znoje dlanovi, bez da mi srce kuca bez kontrole, bez uzdi koje ga drže na mjestu.

Razumijevanje dolazi s godinama. Godine dolaze s bolnim razumijevanjem. Željela sam tu knjigu, ona je bila moja samoobmana da preživim, fantazija koja će na neki čudan način održati moju egzistenciju, omogućiti mi da držim glavu iznad površine, barem mi se tako činilo. A možda sam te ipak trebala slušati i nikad ne otvoriti njene korice.

Što je ljubav? Je li žudnja zapletena u našim žilama ili osjećaj spokoja kad nas prime nečije ruke? Je li osjećaj moći koji nas prožima kad svijetu gledamo ravno u oči, ili je glupi osjećaj pripadanja i robovska sljepoća vlastitog srca? Je li ljekovita ili nas samo rascjepljuje na dijelove? Što je ljubav? Možemo li živjeti bez nje? A s njom? Volim te izrečen šaptom, onako tiho, jedva čujno, tek nešto glasnije od disanja, izrečen vlažnim dahom blizu, blizu uha da slučajno koje slovo ne odnese vjetar. Glas u svom odmjerenom ritmu blizak glazbi. Nikada nisam čula te riječi. Ne znam kako zvuče. Ne znam koji osjećaj bude. Čvrsto sam zaklopila uši da slova ne prodru u mene. Ne želim lagati, ali iskreno, ne znam jesam li ikada bila voljena.

Ljubav je za mene bol koja razara, jedino takvu ljubav poznajem. Mračnu, trulu, zgusnutu od naboja straha. Ljubav koja hrani crve što se roje u trbusima, ljubav koja izjeda kao kiselina. Ljubav opora kao žuč. Ljubav koja se gosti i goji u mraku ohola, luda, nijema i strahovito mračna.

Željela sam samo pobjeći od te praznine, od ljubavi koja je smrt i mrak, od njegove oštrice i vatre. Od sljepoće koju mi je navukao na oči. Od živog pijeska koji me gutao i gušio, od boli kojom je bilo prožeto moje tijelo i um, od slabosti i uništenja koje mi je donio. Ljubav koja boli. Koja izjeda sve ono čovječno i toplo i lijepo. Od ljubavi koja gasi sunce. Hoću li pogriješiti ako kažem da si me spasio? Hoću li pretjerati ako ti na tome zahvalim? Došao si kao prijatelj, jer sam te trebala, donio melem na otvorenu ranu, kad sam još bila slijepa i gluha, opijena nemoću i prazninom, vlastitim paklom kojem sam dopustila da me proždere. Trebao mi je netko kao ti. Trebale su mi oči boje šume i drvenast miris slobode i širokih polja, topla sigurnost lijenih krava i osunčano drvo rane ljetne kruške koja zori pred tvojim očima. Trebalo mi je da vidim da muškarci mogu pružiti i otvorene šake. Trebalo mi je da osjetim život. Da osjetim bilo što.

Ne znam gdje sam pogriješila i zašto. Popustila sam pred neravnotežom vlastitih mogućnosti i htijenja, zatomljene senzualnosti i kontrole strasti. Možda sam se bojala bijega iz jedne krajnosti u drugu, samodisciplina pobijedila je nagon, sjever je pobijedio jug, ubila sam vlastitu spontanost i iskrenost. Ugušila sam svoje srce. Popustila sam strahu pred nepravednim i besmislenim životom. Da je bilo vremena, prepoznala bih dar koji mi je bio na dohvat ruke. Prepoznala bih te na vrijeme i možda bi toliko toga bilo drugačije. Ti ne bi s drugom stvorio život, život te ne bi prevario i s tvog lica izbrisao smiješak, tvoje note bi ostale svježe, tople, pune žudnje. Tvoje note bi opstale. Kao oporuka ljepote, kao zvučni labirint. A ja? Ja bih možda razumjela što ljubav treba biti. Thomas Mann naučio me jednu važnu lekciju: život prebrzo istroši ljudsku sudbinu. I kao sporednim likovima vlastitog života promakne nam vijest o vlastitoj smrti. Da je bilo vremena možda se sada ne bih bojala samoće, napuštenosti i ostavljenosti. Da je bilo vremena možda se sada ne bih bojala prazne kuće. Moj strah i ja dijelimo troškove života.

I danas dok hodam uskim uličicama svog grada, tražim tvoju glazbu, čujem je u umu, nosi me, valja moje srce nakon svih tih godina. Katkada, vrlo rijetko, vidim tvoj korak, dohvatim tvoje oči i nešto bolno se u meni slomi svaki put jer vidim tužne oči stranca, tuđe i daleke. I sjetim se one stare kruške i neba od kojeg su me boljele oči, osjećaja tvoje kose na mom dlanu i riječi izrečene šaptom koje sam odbila čuti, slova koja sam pustila da odnese vjetar. Da je bilo malo više vremena i hrabrosti učinila bih drugačije.

Tog dana kad sam otišla, čini mi se da sam umrla za tebe. Spasio si me i izbrisao istovremeno. Otišla sam s Mannom u torbi, knjigom koja me prati godinama, kojoj se često vraćam i koju nikad nisam uspjela pročitati odjednom, do kraja, koje se priznajem malo bojim, koja me podsjeća na razaranje i propast, ljepotu i smrt, vlastite tajne i slabosti, koja me uči kako je to umrijeti, a osmjehnuti se ipak suncu svaki dan, pozdraviti radosno i toplo, rastvoriti ruke za zagrljaj dok u grlu zatomljujem suze. Ona je poveznica mojih pola, jer ja jesam samo pola, samo dio. I uvijek kad je primim u ruke podsjeti me na glazbu koja je nestala u vremenu jednog ljeta, dok su se zrele kruške njihale na granama, a mi smo još uvijek imali vremena na pretek.