"Rašomon" Karmele Špoljarić: gorka priča o mnogima od nas

Roman je najvećim dijelom pisan u drugom licu jednine, glavni lik romana je neimenovani muškarac srednjih godina, sin oficira JNA, koji se bavi preprodajom knjiga na Britancu (Britanski trg u Zagrebu na kojem se održavaju sajmovi antikviteta, rabljenih knjiga) i mašta o vlastitoj antikvarnici.

Muškarac se u svojim razmišljanjima prisjeća mladosti, svog mladenačkog idola i prijatelja Duleta, djevojke Suzy, razmišlja o odnosu s mlađim pomalo intelektualno zaostalim bratom i pita se gdje i kad je njegov život krenuo u ovom smjeru u kojemu je zaglavio.

To je načelni problem s prošlošću, to da je lijepa i prošla, i neshvatljivo je koliko se opet nadamo nečem tako neponovljivom.

U razgovorima s terapeutkinjom Enom muškarac razgovara o tome što je istina.

Muškarac zavidi mlađem bratu na ljubavnoj vezi i zadovoljstvu kojeg pronalazi u njoj, ali sam ima ambivalentan odnos prema ženama, želi ih i prezire. Nakon saznanja da se Suzy vratila u grad koji je napustila tijekom Domovinskog rata upušta se u mahnitu potragu za njom uvjeren kako će njihov ponovni susret vratiti njegov život na pravi kolosijek. Potraga nije završila u skladu s očekivanjima.

Nakon tog sloma muškarac pokušava iskupiti se i dobiti oprost za djelo koje je počinio u situaciji životne ugroze, ali ... pročitajte roman, vrijedi čuti taj glas.

Roman Rašomon gorka je priča o mnogima od nas, o nama koji grintamo nad prošlim vremenima, pitamo se na kojoj je postaji vlak života krenuo u pustoš i čamotinju, o onima od nas koji uzroke i krivnju traže u drugim ljudima i događajima koji su ih obilježili životnim jadom.

Trebamo li poslušati savjet terapeutkinje Ene i sagledati prošle događaje na drugi način, ispričati jednu drugu priču, oprostiti sebi i drugima kao što zagovaraju moderne self help teorije? Toliko je lakše idealizirati prošlost nego živjeti sadašnjost bez zavaravanja svjetlijom budućnošću, manje je bolno kriviti druge za naše ispadanje s kolosijeka nego preuzeti odgovornost za svoje postupke, koliko nas ima snage istinski se pokrenuti i promijeniti prije no što bude prekasno.

Muškarac iz romana gotovo je mazohistički uživao u svom životu takvom kakvog ga je živio, upoznala sam ljude koji su na riječima bili više nego spremni sagledati svoj život na drugi, bolji način, ali su u sebi uživali u svom jadu, za sve je bilo krivo radno okruženje, obitelj koju ili nisu podnosili ili su pojedine članove stavljali na pijedestal savršenosti, nedostižnog uzora.

Da li je naš život zaista tako loš ili ga samo mi vidimo takvim? Gdje je istina? Preporučujem da pročitate roman, razmislite i zaključite sami, možda u romanu prepoznate sebe ili ljude iz okruženja.

Potražite roman Rašomon na policama Gradske knjižnice Rijeka.