"The Stand" Stephena Kinga: biser koji nije preveden na hrvatski

Vjerojatno ne postoji osoba na kugli zemaljskoj koja ne zna tko je Stephen King. Bez obzira na to jeste li okorjeli knjigoljubac ili ste posljednju knjigu držali u rukama u još u školskim klupama pitajući se tko je taj biser koji je smislio lektiru, vjerojatno ste u jednom trenutku svoga života, uz bezbroj bitnih i nebitnih informacija, u svoj mozak pohranili i taj podatak. No za one kojima je to ipak nekako promaklo, nije naodmet napomenuti da je Stephen King najpoznatiji i najuspješniji pisac horor romana. „Carrie, „Isijavanje“, „Ono“, „Salem's Lot“, „Cujo“, „Snovolovka“, „Groblje kućnih ljubimaca“, „Mobitel“ i epski serijal „Kula tmine“ samo su neki od brojnih naslova koje su svi ljubitelji horora zasigurno držali u rukama. Osim toga, treba napomenuti da se uz njegovo ime često javlja i epitet 'najekraniziraniji moderni pisac.' Dovoljno je reći da je „Iskupljenje u Shawshanku“, mnogi će reći najbolji film svih vremena, snimljen prema noveli koja je proizašla upravo iz pera Stephena Kinga.

Budući da se svrstavam u ranije spomenuti klub okorjelih čitatelja, malo mi je i neugodno javno priznati da sam Kinga znala samo po reputaciji. Nisam čitala ni jedan njegov roman, a razlog za to je vrlo jednostavan: plašljiva sam. Zbilja nisam željela čitati nešto zbog čega ću se (dodatno) bojati mraka i zbog čega ću na popis strašnih stvari koje mogu vrebati ispod mog kreveta dodati i npr. klauna. Ili srednjoškolku.

Istina, mogla sam se uhvatiti nekog njegovog djela koje spada u neki drugi žanr, no to bilo varanje. Kao da uđeš u riblji restoran i naručiš pizzu.

Jednog ne tako posebnog dana prije otprilike 3-4 mjeseca jedan je brat preporučio svojoj mlađoj sestri roman Stephena Kinga „The Stand.“ Taj brat je moj brat, a ostalo je povijest.

Književno čudovište

Pozadinska priča o samom nastajanju romana zanimljiva je sama po sebi. Naime, ovaj postapokaliptični horor/fantastični roman izvorno je objavljen 1978. godine. Međutim, ta prva inačica bila je nepotpuna. Iz originalnog rukopisa izbačeno je više od 150.000 riječi jer su urednici smatrali da je djelo predugačko i da zbog toga neće biti uspješno. Godine 1990. King je ponovno izdao roman, vraćajući neke dijelove koji su bili izbačeni, dodajući nove dijelove te mijenjajući vrijeme radnje iz 1980. u 1990. i prilagođavajući reference iz pop-kulture tom vremenu. Rezultat je epski roman s više od 1000 stranica. Stvorio je književno čudovište. Mislim to kao kompliment.

Teško je čitati „The Stand“ i ne uspoređivati ga s Martinovom „Pjesmom leda i vatre“, ako ništa drugo onda zbog broja stranica. Međutim, to nije jedina sličnost. Obojica autora kao inspiraciju navode Tolkienova „Gospodara prstenova“ pa nije čudno da u oba književna djela pratimo doslovno i preneseno putovanje velikog broja likova. Razlika je u tome što je Martinov svijet izmišljen, a radnja Kingova romana odvija se u stvarnom svijetu, točnije u SAD-u, iako su pojedina mjesta i gradovi izmišljeni.

Kako u jednoj rečenici opisati radnju romana „The Stand“? Vrlo jednostavno: zbog ljudske gluposti u svijet je ispušten smrtonosni virus supergripe koja pobije 99% čovječanstva. Ostaje šačica imunih koji nastoje preživjeti u novom svijetu, a pritom zadržati svoju ljudskost. Znam što mislite - zvuči poznato. Apokalipsa, živi mrtvaci, skupina preživjelih, jedan vođa (po mogućnosti šerif). E, pa pogađajte ponovno. U ovom romanu nema zombija. Ovdje je riječ samo o borbi dobra i zla. Doslovno.

Roman je podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu pod nazivom „Captain Trips“ King ingeniozno prikazuje nastanak bolesti i njezino širenje, kao i postepeno širenje opće panike, kaosa, nevjerice i beznađa. Bolnice su najprije prekrcane, a potom se zatvaraju. Zatvaraju se sve ustanove. Svi su bolesni. Svi umiru. Nestaje struje. Nestaje svijeta. Prijateljski savjet: nemojte čitati ovaj dio knjige dok ste bolesni.

U ovom dijelu upoznajemo i glavne junake. Stuart Redman, miran i inteligentan čovjek iz gradića Arnetta u Teksasu, prvi je za kojeg se ispostavi da je imun na supergripu te ga vlasti nasilno odvode, drže zatvorenog i provode testove nastojeći pronaći lijek. Frances Goldsmith, studentica iz Oqunquita, koja na početku romana saznaje da je trudna. Nick Andros, gluhonijemi mladić čiji je prvi susret s mentalno zaostalim Tomom Cullenom (nakon što su obojica bili danima sami misleći da su jedini preživjeli) prilično frustrirajući jer prvi komunicira jedino pišući, a drugi ne zna čitati. Tu je i Larry Underwood, mladi pjevač i skladatelj u usponu. I tako dalje, i tako bliže. Svatko od njih živi u različitom dijelu SAD-a, svatko od njih ima svoju priču i odmah postaje jasno da će se svi oni prije ili kasnije naći na istom mjestu u isto vrijeme.

Čovjek bi pomislio da je nagore prošlo kada preživi bolest koja je ubila njegove bližnje i sve koje je ikada poznavao. Priča završava ovdje, zar ne? Netočno. U drugom dijelu „On the Border“ naši preživjeli počinju imati čudne snove o 108-godišnjoj starici Abigail Freemantle i pomalo zastrašujuće snove o nepoznatom i sablasnom muškarcu koji ne skida osmijeh s lica. Iz nepoznatih razloga svi se odlučuju zaputiti prema Nebraski jer vjeruju da ih tamo čeka dobroćudna starica i da će tamo pronaći zaštitu od strašnog muškarca u kaubojskim čizmama. I naravno, ondje se skupina šarolikih likova po prvi puta susreće. U mjestu Boulder, Colorado osnivaju zajednicu „Free Zone“ i nastoje ponovno uspostaviti demokratsko društvo. I žive sretno i zadovoljno do kraja života. Zar ne? Ne.

Iskonsko zlo

Osim što je poznat po tome da je najduže djelo koje Stephen King napisao, roman „The Stand“ poznat je po tome što se u njemu po prvi puta javlja lik antagonista Randalla Flagga, jednog od najstrašnijih i najpoznatijih književnih negativaca koji je čest gost i u Kingovim kasnijim romanima. A ako ste trtaroši poput mene, moguće da će nakon čitanja ovog romana postati i čest gost u vašim snovima. Poglavlje u kojem King prvi puta predstavlja Randalla Flagga vjerojatno je nešto najjezivije što ćete pročitati. Ne samo da čitate o neobjašnjivoj hladnoći, jezi i strahu koji ljudi osjećaju kada se ne znajući nalaze u njegovoj blizini, već to i osjećate. Dok čitate o njemu, imate osjećaj da je prisutan, da vas promatra svojim crvenim očima u najtamnijem kutu vaše sobe ne skidajući ledeni osmijeh lica. Imate osjećaj da dolazi po vas. On je „The Walking Dude“, zlo biće s nadnaravnim moćima koje uvijek hoda, ide negdje, a dolazi niotkud. Njegova je jedina svrha da sije strah, mržnju, zlo i kaos. Randall Flagg nije predstavnik zla. On jest zlo. Dok naši junaci nastoje izgraditi svoj novi dom u Coloradu, u koji svakodnevno pristiže sve više ljudi, Flagg u Las Vegasu okuplja vlastitu skupinu ljudi – ubojice, silovatelje, pedofile, lopove, piromane. Ljude za koje bi mnogi rekli da su zaslužili da ih pokosi smrtonosna gripa, no ipak su preživjeli jer u svijetu nema pravde. Vjerojatno nije slučajnost ni činjenica da je King odabrao upravo tzv. Grad grijeha za njihov dom. Dvije skupine, predstavnici dobra pod vodstvom majke Abigail i predstavnici zla na čelu s Randallom Flaggom, pripremaju se za završni okršaj - veliku borbu dobra i zla koja se odvija u trećem dijelu romana pod nazivom „The Stand“. No imaju li 'pozitivci' uopće bilo kakve šanse da poraze Flagga koji zahvaljujući svojim moćima vidi sve što oni smjeraju i uvijek je jedan korak ispred njih? A ako i uspiju, ima li čovječanstvo izgleda za preživljavanje? Hoće li Francesino nerođeno dijete naslijediti majčinu imunost na smrtonosni virus ili će se razboljeti i umrijeti odmah nakon poroda? That is for me to know and you to find out. ;)

Kada bih nabrajala sve što je dobro i vrijedno u ovoj knjizi, ovaj osvrt (koji je ionako poduži) imao bi otprilike jednak broj stranica kao i sama knjiga. Možda bi se kao najveće postignuće trebala izdvojiti nevjerojatna karakterizacija likova. Saznajemo tko su bili prije izbijanja epidemije, pratimo njihovu prilagodbu na novonastale životne uvjete, njihove sumnje u vlastitu vrijednost i sposobnosti te na samom kraju njihov razvoj u osobe koje su uvijek trebali postati i koje su dovoljno snažne i hrabre da se suoče sa zlom. A s druge strane pratimo i one koji nisu bili dovoljno snažni oduprijeti se zlu, već su mu se pridružili kad su shvatili da ga ne mogu poraziti. Nije li to zapravo ono kroz što ljudi prolaze i u stvarnom životu?

Što reći na samom kraju? Možda nekoliko statističkih podataka: trebalo mi je osamnaest dana da pročitam roman od tisuću sto pedeset i tri stranice, a devetnaestog dana otkrila sam da je definitivno istinita ona izreka Williama Feathera: „Finishing a good book is like leaving a good friend“. Imam osjećaj da ćemo se gospodin King i ja nastaviti družiti i dalje.