Čarobna vrata, 2. dio: knjiški svjetovi daleki, a često i strašni

Spjev o Hiperionu sada već mirne duše možemo nazvati klasikom i jednim od onih serijala koje svaki ljubitelj znanstvene fantastike mora pročitati. Prvi dio serijala, Hiperion, izašao je 1989. godine i iako je povremeno jasno da se radi o knjizi napisanoj prije više od 30 godina, iznenađujuće je dobro ostarjela. 

Iako Simmons uglavnom piše žanrovsku literaturu, pa tako skače između znanstvene fantastike, horora i krimića, ne dajte se zavarati - on je izvrstan pisac sa širokim znanjem i upućenošću u klasičnu književnost. U Hiperionu ćemo, osim vrlo dobro zamišljenog i izgrađenog svijeta 29. stoljeća i zanimljivih likova pronaći i strukturu Canterburyjskih priča, poeziju Johna Keatsa pa i samog Keatsa (recimo)  i promišljanja o prirodi Boga (ili ultimativne umjetne inteligencije). 

Na trenutke sam bila preplavljena količinom fascinantnih ideja i informacija pa sam se na pojedine dijelove morala vraćati i nekoliko puta da bih pohvatala konce i shvatila što se tu, kvragu, događa s osjećajem da sam nešto propustila, ali to je samo taj Simmonsov stil - on vas spusti usred nepoznatog krajolika i počne zasipati neshvatljivim informacijama zbog kojih vas proganja osjećaj da ste malo spori. On ništa ne objašnjava, sve informacije o svijetu dobivamo kroz radnju i dijaloge, uvučeni smo u svijet koji u početku uopće ne razumijemo i koji nam se potom pomalo otkriva. 

Razlog zašto sam ovaj serijal uvrstila u ovaj tekst su, naravno, čarobna vrata. Dobro, u ovom slučaju nisu baš čarobna, ali s obzirom na to kako funkcioniraju, baš bi i mogla biti (Beam me up, Scotty!!). Hegemonija je ogromna, od jednog do drugog kraja putuje se stotinama godina, no dalekobacači (u izvorniku farcasters)  rješavaju taj problem - prebacuju vas s jednog kraja galaksije na drugi dok kažete Svračak (novi hrvatski prijevod monstruoznog Shrikea koji još uvijek nisam preboljela). 

Bogati imaju svoje vlastite dalekobacače, nekima se stanovi nalaze na nekoliko svjetova, svaka soba na drugom planetu, a sve zahvaljujući njima. No, ispostavit će se da taj vrlo praktičan način putovanja ima svoju cijenu. Naime, dalekobacači su poklon umjetne inteligencije ljudima i na cijelome svijetu ne postoji niti jedno ljudsko biće koje razumije kako oni funkcioniraju. Zvuči li to kao razlog za zabrinutost? Čini se da ljudi stoljećima nisu tako mislili i ta nepromišljenost će im se na kraju jako osvetiti. To je sve što ću o tome reći jer ne bih htjela bespotrebno otkrivati previše onima koji ovaj izvrstan serijal tek planiraju pročitati.

Osim Hiperiona, postoji još jedan serijal koji ću vjerojatno pročitati još nekoliko puta u životu (iako kad se sve zbroji ima toliko stranica da može ući u kategoriju projekta), a to je Kingova Kula tmine. Neću vam sad naširoko objašnjavati zašto je taj serijal toliko super i zašto biste ga trebali pročitati, kad je Stephen King u pitanju uopće nisam objektivna (oduševljeni sam fan još tamo negdje od 5. razreda osnovne škole i ta ljubav nepomućeno traje još uvijek), a Kula tmine je za mene veličanstveni krunski dragulj njegova opusa. 

Ono što me posebno oduševljava su djelići svijeta Kule tmine koji se nalaze u raznim njegovim djelima i obrnuto. Tako, na primjer, iako je Nesanica izvrsna knjiga, tek kad pročitate Kulu tmine postane vam jasno što se u njoj zapravo zbiva. Isto vrijedi i za Herčeve u Atlantidi, a u mnogim njegovim drugim romanima koji nisu toliko usko povezani sa serijalom naći ćete detaljčiće i uskršnja jaja zbog kojih će vam, ako ste ljubitelj Kule tmine, srce poskočiti od veselja. Uvijek ga rado spominjem, a ovaj put imam i izvrstan razlog - u svijetu Kule tmine čarobna vrata imaju prilično veliku ulogu jer omogućuju putovanje između udaljenih mjesta ali i između svjetova. 

Prva takva vrata pojavljuju se u drugom dijelu serijala (Izvlačenje trojke). Roland na pustoj plaži nalijeće na doslovna vrata koja  imaju sve što bi normalna vrata trebala imati osim štokova pričvršćenih za zidove. Dakle, nema ni zidova ni štokova nego samo vrata koja vise u zraku a moguće ih je vidjeti samo se jedne strane. To je već prilično jasan znak da nešto nije baš sasvim normalno, no našeg revolveraša ništa ne može uplašiti, pa ih on otvara i prolazi kroz njih u um drugog čovjeka u drugom svijetu, i to onom našem. 

Kasnije nalijeće na još takvih vrata koja vode u umove nekih drugih ljudi i druge svjetove. U petom dijelu serijala (Vukovi Calle) Postoje dvije vrste vrata - jedna su čarobna i postoje od davnina, a druga su izradili ljudi u davnim vremenima, prije nego je svijet krenuo dalje. Čarobna vrata omogućuju dvosmjerno putovanje između dva mjesta i ne ostavljaju nikakve neželjene posljedice na putnika, ali umjetna vrata funkcioniraju malo drugačije - ona rade samo u jednom smjeru i s vremenom propadaju, a njihovo propadanje može uzrokovati mučninu (dakle, u Vodiču kroz galaksiju za autostopere ne smijete zaboraviti ponijeti ručnik, a u Kuli tmine Dramamine!) dok nakon dugotrajnog korištenja posve ne prestanu funkcionirati. A servisa niotkuda. 

Gospodin King jako voli čarobna vrata, a ja jako volim gospodina Kinga, pa ćemo se zato još malo zadržati na njegovom opusu. Bajka je jedan od njegovih novijih romana i nije tipičan za njega, jer ne radi se o hororu već o klasičnom primjeru fantasyja. 

Imamo mladog protagonista Charlieja koji od svojeg čangrizavog susjeda naslijedi kuću,  skupa s kućom i zaključanu šupu, a skupa sa šupom veliku i opasnu tajnu. 

Naime, u šupi se nalaze podna vrata kroz koja povremeno izlaze gigantski žohari, a to čak i nije ono najčudnije u vezi s njima, jer ona vode u jedan sasvim drugi, bajkoviti svijet ili bolje je reći svijet koji je nekada bio bajkovit, a sada sve više sliči na noćnu moru. 

Taj svijet ima dva mjeseca, crno-bijele ljude, veliki sunčani sat koji pomlađuje, jako puno zlata i okrutne vladare koji ga vode u uništenje, a skupa s njim i naš svijet jer oni su neraskidivo povezani. Klasična priča o borbi dobra i zla i junaku čista srca koji se bori na strani dobra i na čijim plećima leži teret odgovornosti za spas svijeta.  

Young adult roman Kći dima i kosti autorice Laini Taylor je naslov koji baš i nije primjerak literature koju obično čitam, no uz svu moju skeptičnost i povremeno kolutanje očima, potpuno me zalijepio za stolicu i progutala sam ga u tri dana.

Glavna junakinja Karou naizgled je obična djevojka, možda samo malo ekscentrična. Ona ima 17 godina, kosu boje akvamarina za koju u šali (ili?) tvrdi da joj upravo takva raste iz glave i neobične tetovaže na dlanovima i pohađa umjetničku školu u Pragu. Ono što je čini još neobičnijom je to što ponekad prolazi kroz, pogodili ste, čarobna vrata. 

To su naizgled obična vrata koja, ako ih otvorite, vode u napuštenu šupu, no ako na njih pokucate, otvorit će vam jedna od himera i propustiti vas u Brimstoneovu radionicu. Brimstone nije čovjek već Himera i skuplja zube. Neobičan hobi, reklo bi se. No, on nije kolekcionar već čarobnjak, a što čini sa svim tim zubima, Karou nije baš posve jasno. Čarobna vrata kroz koja u Pragu ulazi u Brimstoneovu radionicu s druge se strane otvaraju na najrazličitija mjesta širom svijeta, pa ona tako u tren oka može stići u Pariz, London, Šangaj ili Marakeš. 

Ponekad tako putuje iz zadovoljsvtva, ali puno češće zadatkom - nalazi se s krivolovcima, pljačkašima grobova i sličnim mračnjacima od kojih za Brimstonea kupuje zube. Kad se na tim vratima širom svijeta počinju pojavljivati crni otisci dlanova, to označava početak kraja života kakvog poznaje a i početak njene spoznaje da nije ono što je mislila da jest. Kći dima i kosti je prvi dio trilogije, a dobra vijest jest da su oba nastavka (Dani krvi i zvjezdanog sjaja i Snovi o bogovima i čudovištima) prevedena i dostupna na našim policama.

Priča bez kraja je još jedan klasik fantastične književnosti za djecu koja je jednako tako omiljen i među odraslima, a koja je mene zaobišla sve do sad. Iz nekog razloga me nikad nije nešto posebno privlačila, a sad sam se odlučila upustiti u tu avanturu po zadatku: naime, čula sam da unutra ima nekakvih čarobnih vrata. Pokazalo se da je to istina, a isto tako i da sam zapravo prilično uživala u čitanju ove knjige. 

Na površnoj razini radi se o jednoj klasičnoj dječjoj bajci, ali isto tako i klasičnom Junakovom putu i - sramežljivi, preplašeni, debeli dječak Bastian prolazi svoju transformaciju do junaka kroz razna iskušenja. No, mi smo tu zbog čarobnih vrata, a tu ih ima nekoliko. Prva tri dolaze u kompletu i vode do proročice Uyulale, a na njih nailazi Atrej, naš junak prije junaka, onaj čiji je zadatak dovesti Bastiana u Fantaziju. Vrata velike zagonetke nalaze u pustinji između dviju sfingi, čiji pogled će vas uvući u beskrajan niz zagonetki, ali one ponekad odluče zatvoriti oči i propustiti nekog putnika.

Atrej, naravno, ima tu sreću da sfinge odluče zažmiriti i propustiti ga do Vrata čarobnog zrcala koja su istovremeno otvorena i zatvorena, a ne pokazuju vanjštinu već pravu unutarnju suštinu. Ona kod mnogih i nije baš onakva kakvom je zamišljaju pa mnogi u njima ugledaju čudovište i od tog prizora posve polude. Samo oni koji uspiju sačuvati zdrav razum nakon susreta s vlastitom osobnošću napokon dolaze i do Vrata bez ključa koja su zatvorena, a reagiraju na našu volju na dosta nezgodan način - što mi više želimo proći kroz njih, to ona ostaju čvršće zatvorena. 

Otvorit će se tek kad stanemo pred njih posve ravnodušni prema tome hoće li se ona otvoriti  ili ne. Naravno da će naš Arteyu proći kroz sva troja vrata i dovesti Bastiana u Fantaziju, tako da bi i on na svom putu mogao naići na Hram tisuću vrata koja vode iz jedne prostorije u drugu, u kojoj su opet, iznenađenja li, vrata. Bastian mora izabrati kroz koja će proći, a dokle god ih bira nasumce, ona opet vode do drugog para vrata između kojih treba birati. Tek kad odabir počinje vršiti vođen svojim željama, on uspijeva izaći iz Hrama i naći Atreja. U svakom slučaju, ako volite fantasy a do sada još niste pročitali Priču bez kraja, preporučujem da to učinite, mogla bi vas baš ugodno iznenaditi.

David Mitchell piše romane koji se međusobno jako razlikuju i okušava se u raznim žanrovima, a ono što je zanimljivo jest da se radnje svih njegovih romana odvijaju u nekom zajedničkom svemiru, pa se glavni likovi iz jednih onako usput pojave u nekim drugima. 

Pažljivog čitača (i onog koji ima dobru memoriju, blago njemu) tako će prilično razveseliti kad naleti na neko takvo uskršnje jaje. Roman Kuća Slade nije iznimka - glavni likovi, blizanci Nora i  Jona proučavanjem parapsihologije i uz pomoć svojih urođenih telepatskih sposobnosti, pronašli su način kako izbjeći starost i smrt.

 U kući Slade stvorili su takozvani orison - balon stvarnosti u kojem vrijeme stoji, pa tako i njihova tijela postoje u stanju vječite nepromjenjivosti, dok oni hopsaju svijetom u tuđim tijelima. No, ima tu i jedna kvaka - da bi orison mogao trajati, svakih devet godina ga moraju napuniti konzumirajući dušu osobe koja je također u nekoj mjeri obdarena parapsihološkim sposobnostima kojih često ni sami nisu svjesni. 

Takvi “žderači duša” se prethodno pojavljuju u Mitchellovom romanu Koštani satovi, pa tako na neki način ta dva romana upotpunjuju jedan drugoga, iako se mogu čitati i kao dva posve neovisna djela. 

Gdje su tu čarobna vrata, pitate se? Da bi namamili svoje žrtve blizanci vakih devet godina stvore vrata u zidu u Prolazu Slade kroz koja znatiželjne žrtve mogu ući u vrt Kuće Slade onakve kakva je bila 1935. godine i poslužiti kao hrana zlim blizancima. Ovo su definitivno jedna od onih vrata kroz koja ne želite proći ako vam je život mio, a još više ako ne želite da vam duša zauvijek ostane zarobljena u tom bezvremenskom prostoru. Nadam se da nisam previše spojlala radnju i da ćete se odlučiti na čitanje Kuće Slade jer je se isplati pročitati, pod uvjetom da vam nije tematski i žanrovski posve nezanimljiv.  No, u tom slučaju pretpostavljam da uopće ne bi ni čitali ovaj tekst.

Izlaz zapad autora Moshina Hamida dospio je do finala za nagradu Booker a vodi nas u neimenovani grad u neimenovanoj državi na Bliskom istoku u kojem vlada ratno stanje dok militanti pokušavaju preuzeti vlast i uvesti stroge šerijatske zakone.

Nadia i Saed se upoznaju na večernjem predavanju u vrijeme dok  se predavanja još uvijek događaju i dok  oboje još uvijek imaju uredske poslove. Zaljubljuju se i započinju vezu koja je u novim uvjetima zabranjena - nevjenčani parovi ne smiju biti nasamo, a prekršaj se kažnjava smrću. Kako sporadični ulični sukobi prerastaju u pravi rat i život u gradu postaje izrazito težak i opasan, gradom se šire priče o vratima koja vode  na neka druga mjesta, van grada i zemlje, daleko od rata i militanata. 

Vrata vode na razna mjesta i strogo su čuvana, a za prolaz se treba poznavati prave ljude i platiti prolaz. Saed i Nadia uspijevaju pronaći vezu za prolazak kroz vrata i uskoro se nalaze na Mikonosu, s tisućama drugih migranata iz svih krajeva svijeta. Saznaju da vrata postoje širom svijeta i mnoštvo ljudi ih koristi da pobjegnu od rata i siromaštva. Zapadne zemlje su preplavljene masama koje se neprestano povećavaju i uskoro te “poželjne” destinaciju također postaju opasna i neprijateljska mjesta.

Autor u klasičnu migrantsku priču uvodi magijski element čarobnih vrata da bi nam predočio svijet u kojem su fizičke granice prevaziđene, u kojem zapadne zemlje više nemaju mogućnost ograditi se od “drugih” i načine na koji se taj svijet slijedom toga mijenja. Istovremeno je to i priča o rađanju i umiranju jedne ljubavi u tegobnim životnim uvjetima.

Kad sam završila s čitanjem Ključa od velikih vrata morala sam samoj sebi priznati da u toj maloj knjižici, suprotno od onog što bi čovjek možda pretpostavio, uopće nema čarobnih vrata. 

No, kako ima možda ne baš “čarobnih” ali svakako fantastičnih elemenata i vrata u naslovu, zaključila da me nitko ne može spriječiti u tome da o njoj ipak ovdje nešto napišem jer bi bilo šteta ne spomenuti je. Kaže Jergović da je ovo jedan od prvih romana o holokaustu uopće, a Hinko Gottlieb ga je napisao na hrvatskom jeziku i prvi puta objavio 1947. godine u New Yorku u engleskom prijevodu. 

Da bi bio objavljen u originalu morao je čekati do 2022. godine (roman, ne autor, on već dugo ništa ne čeka s obzirom da je umro 1948. godine). Kada pišem “roman o holokaustu” ne dajte se prestrašiti, jer on to ipak nije u onom punom smislu riječi  i neće vam izazvati noćne more. 

Glavni likovi su četiri Židova zatvorena u ćeliji u Beču u jeku drugog svjetskog rata, uglavnom samo zato jer su Židovi, no najveći problemi s kojima se susreću su uglavnom skučeni životni prostor,  loša hrana i neizvjesnost. Ovo njihovo sužanjstvo nije (još) dospjelo u onu fazu tragedije i užasa koji povezujemo s temom holokausta, no znajući ono što znamo o sudbini europskih židova tih godina, ipak osjetimo bojazan za ove naše likove i njihovu sudbinu.

Osim svog židovstva, malo toga oni imaju zajedničko jedan s drugim, jedan je naš pripovjedač, drugi je doktor a treći je rabin. Sjede tri Židova u zatvoru kad im dovedu četvrtog. Nije to početak vica, nego fantastične priče pune humora o Dovu Tarnopolskom koji je godinama proučavao teoriju relativnosti i nakon beskrajnih proračunavanja i eksperimentiranja izumio kondenzator pomoću kojega može manipulirati prostorom na najnevjerojatnije načine. Taj kondenzator je njegov ključ od velikih vrata pomoću kojeg želi učiniti svijet boljim mjestom. Duhovita, pametna i duboko humana old school znanstvena fantastika iz domaćeg nam gotovo zaboravljenog pera. Što drugo da radim nego da vam ga od srca preporučim?

Za kraj moram spomenuti i jedan odličan strip, to jest trilogiju stripova Locke & Key koju je napisao od staroga Stephena Kinga sin Joe Hill, a nacrtao Gabriel Rodriguez. Joe je svakako od ćaće naslijedio talent za pisanje odličnih horora, pa tako ni ovaj strip nije iznimka i moram reći da sam baš uživala u njemu. 

Ovdje ima čarobnih vrata koliko hoćete, samo što su za njihovo otvaranje ključni (?!) čarobni ključevi. Ako imate pravi ključ, svaka vrata su čarobna vrata! Ne moraju čak biti ni vrata, može biti i vaša glava iz koje onda možete po želji vaditi strahove i ružne uspomene a ubacivati knjige prije ispita. Dva brata i sestra se nakon što im je otac brutalno ubijen s majkom sele u Kuću ključeva u kojoj je njihov otac odrastao. 

Najmlađi brat Bode kroz igru otkriva čarobne ključeve i glas iz bunara s kojim razgovara, no naravno da mu nitko ne vjeruje i sve se pripisuje njegovoj bujnoj i razigranoj mašti. Uskoro će ipak sva djeca obitelji Locke spoznati da je njihova kuća vrlo posebno i čarobno mjesto što ga čini jako zabavnim ali i iznimno opasnim mjestom kad se u priču upletu i zli duhovi koji žele prodrijeti u naš svijet i zavladati njime. Jedino što stoji između njih i provedbe njihovog zlog plana su djeca obitelji Locke i njihovi prijatelji, jer odrasli ljudi jednostavno ne vide magiju Kuće ključeva - onog dana kad napune 18 godina, oni zaboravljaju sve o ključevima i magiji koju oni stvaraju. 

Kad ovako opisujem radnju, pomalo zvuči kao da se radi o stripovima za djecu, no moram reći da to ipak nije tako jer se radi o čistokrvnom hororcu. Netflixova istoimena serija je izašla 2020. godine, ali je manje horror, a više YA bajčica i za razliku od stripova mi baš i nije sjela. Doduše, nisam stigla dalje od druge epizode.

To bi bilo to od mene na temu čarobnih vrata, čitamo se uz neku drugu temu i novi kontingent zanimljivih knjiga!